Počela je kampanja lažnih osmijeha i obećanja. Predizborna bujica ispraznica, slatkorječivosti i kvazi programa ne može saprati četiri godine političke stihije, politikanstva i improvizacija. Obraćaju nam se kao da se ne poznajemo. Kao da ne znamo šta su radili prošlih ljeta. Kao da smo zaboravili šta su prošli put predizborno rekli pa postizborno porekli. Kao da je svaka predizborna kampanja nova prilika za njihov novi početak. Nije.
Da li je vlast zaslužila da ostane vlast? Nije!
Da li je opozicija zaslužila vlast? Nije!
Pa, šta da se radi?
Da se izađe na izbore?
I jedni i drugi će voditi kampanje pod sloganom „Moje mi priče“. Reći će sve i svašta, a slagat će, jer „kasno je sad / kasno za sve jer nema se političke volje, a nema ni snage, da se mijenja, a ni građani više nemaju povjerenja. Politika je ostala najbolja prilika nesposobnim, za premiju – veliku platu i još veće privilegije, a da se ne mora raditi ni uraditi ama baš ništa za opštu korist i dobro – dovoljna je stranačka pripadnost i poslušnost.
Opozicija ne nudi ništa osim samu sebe kao alternativu, jer druge opcije nema, može računati na dobar rezultat jer će izlazak na izbore biti loš. Niska izlaznost na birališta i visoka odlaznost iz Bosne i Hercegovine najjasnije su izraženi politički stavovi.
Vlast može svoje nade bazirati na elektronskom glasanju, ali slaba je korist od toga. Niko više ne vjeruje da je NiP promjena, da je NS nada, ni da nas SDP sa svim tramvajima, trolejbusima i autobusima vozi u bolje prekosutra. A svi znamo da su SDA, SzBiH i DF koalicija laži i ubleha o građanskoj državi, o patriotizmu, o prosperitetu, o boljem sutra, a i danas nam kao i juče nude samo prošlost koja ne prolazi.
Lokalno, svako ko želi može vidjeti rezultat politike protekle četiri godine. Da li su nikle samo nove zgradurine ili je poboljšana infrastruktura, da li je više ili manje zelenih površina, igrališta, škola… Da li su ulice čišće ili prljavije, da li su sigurnije.
Na opštem planu, svako ko želi može vidjeti da li su protekle četiri godine donijele veće penzije, bolje plate, bolji status i veću zaštitu radnica i radnika koji su izloženi nezajažljivom anarho-liberalizmu tajkuna i poslodavaca, i njihovim ujdurmama s političarima.
Kad zamišljeni glasač sve to vidi neka vidi da li će izaći na izbore i koga će izabrati. A može se kao i do sada glasati po osjećaju, ili protiv a ne za, ili se može dati glas na povjerenje. Do sada kad se glasalo na povjerenje završavalo se kao u vicu kad je Bosanac igrao poker sa engleskom gospodom na povjerenje. Nikad ga kao tada nije išla karta. Epilog je do sada bio da smo nakon takvog glasanja i ukazanog povjerenja uvijek opelješeni i dodatno unazađeni.
Za kraj bi se moglo reći da nam predstoji zanimljiva kampanja sa još zanimljivijim izbornim rezultatima. Ali suvišno je to kazati jer je sve već viđeno. Samo je ostalo da se i ovaj put konstatuje šteta. Biće gore, ali ostaje nada da neće.