Rijetki su dani, pa i sati, ponosa u dejtonskom provizoriju. Životarimo bez nade, ispraćamo godine u nepovrat, gledamo mlade i stare sugrađane kako odlaze odavde da se nikad ne vrate, osim na godišnji odmor da s nama zabrinutima provedu dane svoje bezbrižnosti. Živimo u otrovanom društvu a najveći neprijatelji su oni koje plaćamo da nam režiraju živote. Nemamo nikoga kome možemo vjerovati, niti išta dobro od bilo koga možemo očekivati. Izgnanici života, prognani, odvojeni od sebe.
Odbačeni i otpisani, u neprekidnoj košmarnoj noći, budimo se u snu. Hodimo svijetom ponosni, uzdignute glave, prkosni od sna. Nestvarna je, opijajuća ljepota tog sna. Neodoljiva, zavodljiva. Iako znali smo da sve je samo san, da će biti prekinut, da ćemo se opet probuditi usred naše svakodnevne noćne more što bolno traje decenijama – san je bio java.
Jasno smo vidjeli u snu na javi šta možemo biti. Zorno je bilo i nama i drugima kako nam samo malo treba za sreću i kako nam to malo više ne nedostaje. Bili smo sretni, a to je najveća sreća nesretnih – biti sretan.
Ne volim zastave. Možda zato što su mi jedinu pod kojoj sam se borio oteli, i u blato zaborava bacili. Ali moja zastava se nastavila vijoriti u srcu mom. Još negdje, duboko u meni, skriveni od pogleda ljiljani cvjetaju a u gluho doba heroji pjevaju. Zastava sa cvijećem, bez ptica grabljivica, bez mačeva. Zastava koja nikome ne prijeti. Cvijeće bijelo poput čiste duše pripada svima, iako ga ne mirišu svi.
Gledao sam kako gaze to mirisno cvijeće, kako prljaju zastavu dok njome mašu u ime politike laži. I tako godinama, dugo kao nepravda koju živimo. A onda, bez najave, niotkuda, ulicama hode mladi, mlađi od mene nekadašnjeg sa ljiljanima na ramenu, defiliraju zaneseno i ponosno. U dresovima naše reprezentacije prolaze pored mene fino odjevene gospođe. Dres je najpopularniji odjevni predmet, modni megahit. Mimohode mladi, mlađi od mene nekadašnjeg, zavijeni u zastave s ljiljanima i sa zvjezdicama. Žuto-plava rapsodija. Ulicama moga grada i dunjaluka, stadionima Amerika, ori se pjesma ljubavna kao himna državna. Naša himna je nijema ali mi ipak glasno pjevamo.
Pjevamo pjesme o ljubavi, nesretnoj ljubavi. Nesretnoj kao naša Bosna i Hercegovina, bivšoj, a vječnoj, kao naša Republika. Prkosni od sna. Ali ne sanjamo da smo šampioni. Ne snivamo da pobjeđujemo bilo koga. Mi sanjamo Bosnu i Hercegovinu. Sanjamo našu domovinu. Sanjamo je kao najdražu bajnu djevu koju smo izgubili, ali vjerujemo da će nam se ona divna, mila, lijepa, gizdava i nasmijana, raširenih ruku za sve nas, jednog dana ljepšeg od ovog, vratiti. I s nama do kraja svijeta ostati.
Taj san nam niko ne može prekinuti.