Dana 9. septembra Donald Trump je rekao da će svakom punoljetnom Amerikancu isplatiti „Trumpovu dividendu“ od 5.000 dolara ako republikanci zadrže kontrolu nad Kongresom na novembarskim međuizborima. Trump je taj prijedlog iznio na prvoj konvenciji svoje Republikanske stranke posvećenoj međuizborima, ali nije odmah bilo jasno kako bi isplate funkcionirale niti da li bi bile zakonite. Sa približno 270 miliona punoljetnih stanovnika SAD-a, ta bi ideja koštala oko 1,35 biliona dolara.
Bilo to zamišljeno kao šala ili ne, zapravo nije važno: u oba slučaja pokazuje koliko smo udaljeni od prostora liberalne demokratije. Ako SAD mogu priuštiti da na ovaj način potroše više od bilion dolara, zamislimo samo koliko bi se moglo učiniti kada bi plan bio da se taj novac troši na način sličan onome koji zagovara Mamdani — na besplatnu brigu o djeci, bolje zdravstvene usluge za sve i tako dalje.
Ovo nije bilo jedino ludilo na konvenciji: nakon govora J. D. Vancea, Trump se umiješao i pozvao prisutne da „varaju do kraja“ kako bi republikanci zadržali kontrolu nad Kongresom… A šta je s Vanceom? U intervjuu od 1. septembra 2026. rekao je: „Ne bih se iznenadio ako živimo u posljednjim vremenima, ali ono na šta se pokušavam usredotočiti jeste da upravo sada učinim što je moguće više Božjeg djela, čak i ako to vodi ka posljednjim vremenima, u redu.“
Istinski kraj svijeta jeste upravo ova Vanceova izjava, posebno riječi „čak i ako“: one jasno pokazuju spremnost pojedinca da svjesno doprinese uništenju cijelog našeg svijeta time što čini ono za šta pretpostavlja da je Božje djelo. Navikli smo takav stav slušati od muslimanskih fanatika ili Putinovih ideologa — a sada ga čujemo od potpredsjednika SAD-a.
Treći slučaj ludila, koji navodim, dolazi iz Izraela. Uvijek sam bio skeptičan prema poređenju načina na koji Izrael postupa prema Palestincima s nacističkim antisemitskim terorom, pa sam se zaista iznenadio kada sam u septembru 2026. vidio videosnimak koji je objavio Itamar Ben-Gvir (a zatim ga brzo povukao): čitava vizuelna struktura tog snimka nedvosmisleno priziva ikonografiju nacističkih koncentracionih logora. Na njemu se sam Ben-Gvir nalazi ispred zgrade ograđene bodljikavom žicom koja izgleda poput ulaza u logor; u ruci drži malu crnu kutiju s crvenim dugmetom. Ispred ulaza nalazi se dugačak red Palestinaca (koji još uvijek normalno izgledaju) kako stoje na pokretnoj traci. Nakon što Ben-Gvir pritisne crveno dugme, pokretna traka počinje da se kreće i vidimo iste te Palestince kako izlaze iz zgrade u zatvoreno dvorište, mršavi i izmučeni…
Ovdje je opscenost dosegla vrhunac: dok Izrael osuđuje svako poređenje genocida u Gazi s nacističkim holokaustom, njegova vlastita propaganda nedvosmisleno aktivira upravo tu paralelu.
Takvi čudni događaji su, naravno, anegdotalni, ali upravo kao takvi signaliziraju da se igra privida koju smo igrali približava kraju: maske padaju brže nego ikada. Putin je nedavno Ukrajinu nazvao fantomskom državom i predložio da Poljska, Mađarska i Rumunija zauzmu njene zapadne dijelove, dok bi Rusija uzela istok. Izrael je odlučio izgraditi veliko novo naselje istočno od Jerusalema, presijecajući Zapadnu obalu na dva dijela i time de facto ukidajući rješenje o dvije države. Pobjeda Alternative za Njemačku u Saskoj-Anhaltu nije bila nikakvo iznenađenje — za mene je jedino iznenađenje to što nije došla ranije.
Riječ „alternativa“ u nazivu te stranke od presudne je važnosti: otvoreno govoreći, nova populistička desnica jedina je velika politička snaga koja je istinska politička moć, koja se obraća brigama većine na način koji uključuje masovnu mobilizaciju i time nudi stvarnu alternativu postojećem poretku — nečemu što je nekada bilo područje djelovanja ljevice. Jedan od slogana AfD-a glasi: „Alles ist möglich!“ — Sve je moguće! Na to bismo trebali odgovoriti: ne, neke stvari nisu moguće, poput otvorenog rasizma — možete ih činiti, ali ako ih učinite, to je kraj svijeta kakav poznajemo.
Nedjelotvorni protesti centra-ljevice svoj vrhunac dosežu u pozivima da se AfD zabrani kao zagovornik antiustavnih vrijednosti — može li se pasti niže od priznanja vlastite političke nemoći?
Ne mogu a da ne primijetim da Slovenija, moja vlastita zemlja, nije samo aktivni učesnik u ovom tužnom procesu nego sada čak igra ulogu koja se ne može opisati drugačije nego kao uloga izraelskog Trojanskog konja u razaranju ujedinjene Evrope. Dana 30. augusta 2026. izraelski premijer Benjamin Netanjahu izrazio je zahvalnost premijeru Janezu Janši zbog slovenskog veta na zajedničku izjavu EU-a kojom se osuđuju izraelski planovi na okupiranoj Zapadnoj obali: „Hvala premijeru Janši na hrabrosti i jasnoći usred licemjerja EU-a. EU šuti kada Turska, članica NATO-a, nezakonito okupira polovinu Kipra — članice EU-a! A kada jevrejski narod želi ostvariti svoje historijsko pravo da gradi i živi u svojoj pradjedovskoj domovini, EU je ogorčena“, napisao je Netanjahu na X-u.
Ostavimo po strani problematičnu prirodu Netanjahuovih tvrdnji: šta je s pravom palestinske većine na zemlji koju Izrael prisvaja u ime tog historijskog prava? (I, usput, treba imati na umu da su Jevreje iz Palestine protjerali Zapad — Rim — a ne Arapi.)
Ono što je za nas ovdje važno jeste da je slovenska vlada sada napustila evropski okvir i stupila u osovinu SAD–Izrael. Slovenski ministar vanjskih poslova Tone Kajzer ovu promjenu predstavlja kao pomak ka „realističnom pristupu koji vlada koristi u vanjskoj politici“, odnosno kao pristup koji „efikasno suočava stvarnost umjesto da svijet vidi onakvim kakav bismo željeli da bude“.
Kajzer se često ponaša poput „Janše s ljudskim licem“, propovijedajući dijalog i tvrdeći da se ratovi završavaju razgovorom i pregovorima, a ne isključivanjem; međutim, nova je vlada odmah objavila da će „zamrznuti“ odnose s Palestinom, koju je kao državu priznala prethodna vlada — dakle, ovdje nema nikakvog dijaloga…
Kajzer je ovdje implicitno kritizirao, po njegovom mišljenju, idealističkiju vanjsku politiku koju je provodila prethodna vlada Roberta Goloba (najbolja vlada koju je Slovenija imala u svojoj kratkoj historiji), svojim priznanjem Palestine kao države.
Za razliku od Goloba, Janšina vlada zaklinje se u realizam u međunarodnim odnosima: „Interesi su konstanta u međunarodnim odnosima“, objasnio je Kajzer, zvučeći više kao Keyzer Söze iz filma The Usual Suspects. Kako su mnogi komentatori primijetili, problem s „interesima“ koje spominje Kajzer jeste u tome što su to prije interesi Izraela nego interesi Slovenije.
Kada je Slovenija proglasila nezavisnost, Jože Pučnik, disident koji je imao važnu ulogu u tom procesu, rekao je: „Jugoslavije više nema. Sada je riječ o Sloveniji.“ Jedan zajedljivi komentator parafrazirao ga je: „Slovenije više nema. Sada je riječ o Izraelu.“
Postoje i unutrašnjopolitički razlozi za Janšin zaokret prema osovini SAD–Izrael. Izraelska „privatna“ špijunska kompanija Black Cube (koja de facto obavlja zadatke za vladu koje ona ne može javno priznati) intervenirala je u političke procese ne samo u Sloveniji nego i u mnogim velikim zapadnoevropskim zemljama. Nije stoga nikakvo čudo što iz krugova bliskih vladajućoj koaliciji dolaze prijetnje da bi Golob trebao biti krivično gonjen zato što je djelovao protiv slovenskih interesa.
Janša i Kajzer tako propovijedaju nemilosrdni pragmatizam — odbacuju principijelnu politiku kao idealizam; živimo u surovom svijetu u kojem nema mjesta univerzalnim moralnim principima, pa je jedino što na kraju ima značaja interes Slovenije. Međutim, radikalni izbor koji je Janšina vlada napravila nikako se ne može izvesti iz apstraktnih pragmatičnih principa: on počiva na preciznoj desničarskoj viziji koja Evropsku uniju vidi kao nosioca zastarjelog liberalno-demokratskog projekta i koja se drži ideala međunarodne solidarnosti čije je vrijeme prošlo — ponekad ta vizija ide još dalje i sumnja da je briselska birokratija već zaražena komunizmom.
Prije nekoliko decenija suprotstavljali smo liberalnu demokratiju komunističkom totalitarizmu — sada se sama liberalna demokratija doživljava kao maska komunističkog totalitarizma.
A propos 250. godišnjice SAD-a, Trump je u više navrata napadao komunizam kao najveću prijetnju SAD-u danas — samo u jednom govoru spomenuo je komunizam desetine puta. Ovdje je slijedio Viktora Orbána koji je, dok je još bio na vlasti, također više puta tvrdio da je briselskom administracijom EU-a već ovladao komunizam.
Realistični komentatori odbacili su ovaj novootkriveni antikomunizam kao smiješno pretjerivanje: program Demokratskih socijalista u SAD-u samo je umjerena, staromodna socijaldemokratija, a oni su ionako daleko od toga da preuzmu vlast u SAD-u… Međutim, mislim da je Trump, iako privatno možda smatra da pretjeruje i da se na komunističku prijetnju poziva samo kako bi zastrašio birače, u jednom dubljem smislu ipak u pravu.
Ako se u današnjem postliberalnom, neofeudalnom poretku socijaldemokratske mjere shvate ozbiljno i pokušaju provesti u djelo, takve mjere — čak i kada su ograničene na lokalne zahtjeve koji proizlaze iz potreba velikog grada ili jednog dijela države — djelotvorno predstavljaju prijetnju čitavom globalnom sistemu. Takve bi mjere, ako bi se ozbiljno provodile, zahtijevale daljnje mjere koje bi sve više potkopavale sam sistem.
Dakle, da to kažemo sažeto: globalni sistem može opstati samo ako postepeno napusti liberalno-demokratsku državu blagostanja.
Slovenija je izabrala antievropsku osovinu SAD–Izrael u preciznom trenutku: nakon pada Orbánovog režima u Mađarskoj. Krajnja ironija jeste u tome što je Netanjahu na neki način u pravu kada govori o licemjerju EU-a: EU podržava Izrael (prodaje mu oružje itd.), dok se istovremeno pretvara da osuđuje njegovu politiku.
Slovenija je raskinula s EU-om upravo zato što se sada pojavljuju znakovi da EU zauzima nešto principijelniji stav prema izraelskim ratnim zločinima, što je navelo Netanjahua da iznese apsurdnu tvrdnju da je Ujedinjeno Kraljevstvo (koje je zabranilo uvoz proizvoda proizvedenih u naseljima na Zapadnoj obali) prva muslimanska država s nuklearnim oružjem.
Vladajuća koalicija u Sloveniji tako je bila prisiljena vratiti Izraelu dug za izbornu pomoć Black Cubea koristeći svoje pravo veta kako bi blokirala osudu onoga što Izrael radi na Zapadnoj obali koju je pripremala EU.
Zbog svega toga, i uprkos svojoj ljubavi prema slovenskom narodu, prvi put u životu osjećam sram što sam državljanin Slovenije.