Današnji neobuzdani kapitalizam približava se novoj, još opasnijoj fazi – fazi digitalnog feudalizma. Nekontrolirana umjetna inteligencija vođena isključivo profitom prijeti koncentracijom bogatstva i algoritamske moći u rukama uskog kruga tehnoloških monopolista. Mnogi kritičari upozoravaju na različite aspekte ove prijetnje, ali ono što nam je do sada nedostajalo bio je jasno napisan sveobuhvatan pregled koji bi analizirao ulogu umjetne inteligencije u našim društvima, izbjegavajući pritom dvije zamke: odbacivanje AI-ja kao inherentno zlog i njegovo uzdizanje na nivo čudesnog rješenja za naše najveće probleme. Ono što nijedan političar ili društveni teoretičar nije uspio učiniti, papa Lav je ostvario na nenadmašan način u svojoj enciklici Magnifica humanitas. Njegovo polazište jeste da tehnologija nikada nije neutralna, jer poprima karakteristike onih koji je osmišljavaju, finansiraju, reguliraju i koriste. Papa insistira na potrebi da se osiguraju uvjeti kako tehnologije ne bi bile koncentrirane u rukama nekolicine ljudi, čime bi se dodatno produbio jaz između onih uključenih i onih isključenih iz digitalne revolucije. Također, ispravno odbacuje „svaki oblik paternalističkog ili socijalno-starateljskog upravljanja društvenim životom“: ono što nam je potrebno jeste zajednička odgovornost svih nas, a ne nova elita koja svoju brutalnu moć prikriva lažnim ljudskim licem. Kako bi to još jasnije naglasio, Papa insistira da se algoritamski razvoj ne može prepustiti isključivo „nevidljivoj ruci“ slobodnog tržišta: potreban nam je novi oblik društvenog djelovanja.
Pitanje koje ovdje treba postaviti glasi: ko se onda približava figuri antikrista na koju nas Papa upozorava? Odgovor je jednostavan: upravo osoba koja, u činu brutalne ironije, svoje protivnike neprestano optužuje da su figure antikrista. Peter Thiel, osnivač kompanije za analizu podataka Palantir Technologies – izvođača radova za Pentagon čiji su AI sistemi korišteni u američkim i izraelskim napadima na Iran – opsjednut je opasnošću od „jedinstvene svjetske totalitarne države“ koja bi ometala naučni i tehnološki napredak. One koji zagovaraju regulaciju tehnologije prikazuje kao preteče antikrista:
„Način na koji bi antikrist preuzeo svijet jeste da neprestano govori o armagedonu. Neprestano govori o egzistencijalnom riziku, i upravo to koristi kao opravdanje za regulaciju. Ono što politički odjekuje jeste: moramo zaustaviti nauku, moramo jednostavno reći ‘stop’ svemu ovome.“[1]
Koje konkretne osobine, dakle, čine Thiela figurom antikrista?
Thiel kao ključne karakteristike međunarodnog „antikristolikog sistema“ globalnog upravljanja navodi „porezne sporazume, finansijski nadzor i arhitekturu sankcija“. Objašnjava kako je, nakon Patriot Acta, širenja administrativne države (posebno Ministarstva finansija SAD-a) i međunarodne mreže SWIFT koju banke koriste za globalna plaćanja, postalo veoma teško sakriti vlastiti novac. Sve to, prema njemu, onemogućava američkim građanima da „pobjegnu od globalnog oporezivanja“[2].
U tom smislu, Thiel je zapravo liberalni fašist. On zagovara totalnu diktaturu umjetne inteligencije, ali ukorijenjenu u konzervativnoj religiji i državnoj moći radi očuvanja društvene stabilnosti i kohezije. Njegova pretpostavka glasi da se u društvima koja još uvijek održavaju privid otvorenosti jedinstvo i društvena kohezija ne mogu nametati direktnom državnom silom i ideološkom represijom (kao u Rusiji ili Kini). Pa zašto onda to ne učiniti kroz digitalni prostor, kontrolirajući i regulirajući ono što ljudi misle i kako djeluju, nemilosrdnim iskorištavanjem njihovih mimetičkih želja? Na taj način možemo spojiti potpuni liberalizam izvan državne kontrole (u rukama AI neofeudalnih gospodara poput Thiela) s kontrolom pojedinaca koju provode država i religija. Zato Thiel nije usamljen u svom projektu. Sredinom aprila 2026. godine Palantir je objavio sažetak u 22 tačke knjige The Technological Republic: Hard Power, Soft Belief, and the Future of the West, djela koje je milijarder i direktor kompanije Alex Karp napisao (koautor: Nicholas W. Zamiska) i objavio početkom 2025. godine. Osnovna poruka tog manifesta[3] je da Silicijska dolina ima moralni dug prema državi koja joj je omogućila uspon. Inženjerska elita Silicijske doline ima afirmativnu obavezu da učestvuje u odbrani nacije:
„Sposobnost slobodnih i demokratskih društava da opstanu zahtijeva više od moralnog poziva. Potrebna je tvrda moć, a tvrda moć ovog stoljeća bit će izgrađena na softveru. Pitanje nije hoće li AI oružje biti razvijeno; pitanje je ko će ga razviti i u koju svrhu. Naši protivnici neće zastati kako bi vodili teatralne rasprave o prednostima i manama razvoja tehnologija s ključnim vojnim i sigurnosnim primjenama. Oni će nastaviti dalje.“
Nije li ovaj stav potpuna suprotnost Papinom pozivu da se umjetna inteligencija „razoruža“? I nisu li upravo teme koje Thiel proglašava prijetnjom našim slobodama – nekontrolirani AI, ekološke katastrofe i opasnost od novog globalnog rata – iz Papine perspektive najveći problemi koji nas guraju prema samouništenju? Ovdje nema zajedničkog tla. Potrebno je izabrati stranu. Međutim, Papa ide korak dalje, prema najdubljem filozofskom i teološkom nivou. Nije dovoljno analizirati društveni, ekonomski i politički kontekst umjetne inteligencije. Krajnje pitanje glasi: postoji li nešto u samoj srži ljudskog bića što se opire logici AI-ja?
Papin odgovor glasi: produktivna uloga neuspjeha i ograničenja.
„Sve što se pojavljuje kao ‘ograničenje’ – nesposobnost, bolest, starost, patnja, ranjivost – danas se prvenstveno vidi kao nedostatak koji treba ispraviti, a ne kao stvarnost kroz koju naša ljudskost sazrijeva i otvara se za odnose. Ipak, moramo zapamtiti da ljudskost cvjeta ne uprkos ograničenjima, nego često upravo kroz njih. (…) Ovdje leži radikalni odmak kršćanstva od prometejskih snova: čovječanstvo ne spašava povećana samodostatnost, nego odnos koji oslobađa, zajedništvo koje preobražava. (…) Tehnologija koja samo klasificira i optimizira ono što već postoji može, čak i nenamjerno, postati prepreka promjeni i rastu. Za algoritam je greška nedostatak koji treba ispraviti; za čovjeka greška može biti pokretač duboke promjene.“
Nemoguće je dovoljno naglasiti univerzalni domet ovih uvida. Uzmimo pjesmu The House of the Rising Sun, staru englesku narodnu pjesmu koju su snimale desetine velikih izvođača, od Petea Seegera do Nine Simone. Njenu konačnu i najpoznatiju verziju snimila je britanska grupa The Animals 1964. godine. Napisani su brojni tekstovi i provedena mnoga istraživanja kako bi se odredilo historijsko porijeklo pjesme, kao i pronašla stvarna kuća u New Orleansu na koju se odnosi verzija iz 20. stoljeća. Dvosmislenost je prisutna već u samoj prirodi „grijeha“ koji se spominje u pjesmi. Postoje naznake alkoholizma (kuća kao krčma), prostitucije (bordel), kockanja (korumpirani kazino), krađe (sjedište bande lopova), ili kombinacije svega navedenog. Sve su to verzije viška užitka, tako da upravo mnoštvo mogućih značenja crpi svoju snagu iz činjenice da ostaje neodređeno. Sva značenja upućuju na neko maglovito, prekomjerno X užitka (jouissance) koje se ne može direktno imenovati. Upravo ta neizrecivost čini da kuća funkcionira kao subjekt. Neizrecivo X djeluje poput dodatnog dijela prekomjerne Stvari.
Moja hipoteza je da AI agent nije sposoban percipirati taj neizrecivi, zamagljeni aspekt kao dio same stvarnosti. AI bi nastavio tragati za konačnim značenjem kuće i vlastiti neuspjeh u toj potrazi smatrao bi jednostavnim neuspjehom, a ne pozitivnim rezultatom.
Neki Nietzscheovi sljedbenici tvrde da je ljudsko biće neuspjeli prijelaz između životinje i nekog višeg stadija („natčovjeka“), osujećeni napredak, te da su ono što obično smatramo pokazateljima ljudske veličine ili kreativnosti zapravo reakcije na taj temeljni neuspjeh. Možemo li onda zamisliti stadij čovječanstva koje je prevladalo svoj konstitutivni neuspjeh, čovječanstva bez seksualnosti i smrtnosti? Danas to možemo vrlo lako zamisliti: to bi bilo ljudsko biće potpuno uronjeno u umjetnu inteligenciju i upravo zato lišeno duhovne dimenzije. To nas vraća temi konstitutivne uloge ograničenja u ljudskom postojanju. Naša najviša dostignuća ukorijenjena su upravo u našim krajnjim ograničenjima – neuspjehu, smrtnosti i seksualnosti – odnosno u onome što nužno doživljavamo kao prepreku svom „višem“ duhovnom postojanju. Nije samo tačno da čovjek nikada nije potpuno transparentan samome sebi; ta netransparentnost određuje ga ontološki.
Ideja da „viši“ nivo može opstati bez prepreke, bez onoga što sprečava njegovu punu realizaciju, iluzija je koju možemo objasniti paradoksom onoga što je Lacan nazvao objet petit a: uznemirujuća prepreka savršenstvu koju upravo stvara pojam savršenstva kojem navodno stoji na putu. Ako uklonimo prepreku, istovremeno gubimo i ono čemu je ona bila prepreka. Ovaj paradoks djeluje na mnogim nivoima, sve do ženske ljepote. Jedna senzualna Portugalka ispričala mi je neobičnu anegdotu. Kada ju je njen ljubavnik prvi put vidio potpuno nagu, rekao joj je da bi njeno tijelo bilo savršeno kada bi izgubila jedan ili dva kilograma. Istina je, naravno, bila suprotna: da je izgubila te kilograme, vjerovatno bi izgledala običnije. Upravo element koji naizgled narušava savršenstvo stvara iluziju savršenstva koje narušava. Ako uklonimo taj višak, gubimo i samo savršenstvo. Šta se događa kada primijetite nesavršenost svog partnera? Jedan od mogućih odgovora jeste: zaljubite se. Seksualna ljubav znači naučiti živjeti s krajnjim neuspjehom seksualnosti, s činjenicom da „seksualni odnos ne postoji“ (Lacan).
Zato se ljudski subjekt pojavljuje tek kada se suoči s neprozirnim Drugim. Biti čovjek znači biti neodgovoreno pitanje – ili, parafrazirajući Claudea Lévi-Straussa o zabrani incesta koja utemeljuje ljudsku seksualnost: čovjek je odgovor na pitanje, ali ne znamo koje pitanje. Za nas ljude, ograničenje i neuspjeh nisu samo prepreke koje treba savladati; oni otvaraju prostor transcendenciji. Uklonite ograničenje i izgubit ćete samu transcendenciju, ono što svjetluca iza nje.
Kakve to veze ima s kršćanstvom? Svakakve.
Jedinstvenost kršćanstva jeste u tome što ovaj uvid o konačnosti kao jedinom putu prema transcendenciji primjenjuje na samoga Boga. U Kristu je Bog postao konačno i smrtno ljudsko biće ne samo kako bi ljudima prenio poruku, nego kako bi u potpunosti postao Bog. Božanstvo nije negdje gore, izvan našega svijeta. Ono je nešto za što se moramo boriti upravo u ovom bijednom svijetu.
[1] Gideon Rachman, „Peter Thiel’s Theology“, Financial Times, 11. listopada 2025., (pristupljeno 20.6.2026)
[2] Jack Nicastro, „I Listened to Over 7 Hours of Peter Thiel's Leaked Antichrist Lectures. They're Surprisingly Libertarian“, Reason, 14. listopada 2025., (pristupljeno 20.6.2026)
[3] Thibault Spirlet, „Palantir's 22-point manifesto summarizes The Technological Republic“, Business Insider, travanj 2026., (pristupljeno 20.6.2026)