U junu 2026. godine veći dio Evrope bio je pogođen zastrašujućim i dugotrajnim toplinskim valom koji je oborio brojne rekorde. Budući da nisam stručnjak za analizu svih aspekata toplinskog vala, ograničit ću se na ono što smatram sudbonosnim i potencijalno katastrofalnim posljedicama kapitalističke tržišne logike kada ona određuje način na koji reagujemo na ovakve pojave. U svojoj najosnovnijoj formi, kapitalistička logika obilježena je prvenstvom razmjenske vrijednosti nad upotrebnom vrijednošću: cilj kapitalističke cirkulacije nije stvaranje veće upotrebne vrijednosti, nego povećanje razmjenske vrijednosti. Zašto je upravo to prvenstvo tako katastrofalno u uslovima ekoloških kriza poput toplinskih valova?
Jedva prikrivenu iracionalnost prevlasti razmjenske vrijednosti najbolje je prije gotovo dva stoljeća formulirao James Maitland, osmi grof od Lauderdalea, u Francuskoj poznat kao „Građanin Maitland“ (tokom Francuske revolucije boravio je u Parizu, bio blizak prijatelj Jean-Paula Marata i pomogao u osnivanju Britanskog društva prijatelja naroda 1792. godine). Poznat je kao autor takozvanog „Lauderdaleovog paradoksa“, koji tvrdi da postoji obrnuta povezanost između javnog bogatstva i privatnog bogatstva: povećanje jednog često znači smanjenje drugog.
„Javno bogatstvo“, pisao je, „može se tačno definisati kao sve ono što čovjek želi jer mu je korisno ili pruža zadovoljstvo.“ Takva dobra imaju upotrebnu vrijednost i stoga predstavljaju bogatstvo. Privatno bogatstvo, nasuprot tome, zahtijeva još jedan uslov: ono obuhvata „sve ono što čovjek želi kao korisno ili ugodno, a što postoji u određenom stepenu oskudice“. Drugim riječima, oskudica je nužan uslov da bi nešto imalo razmjensku vrijednost i povećavalo privatno bogatstvo.
To, međutim, ne važi za javno bogatstvo, koje obuhvata svu upotrebnu vrijednost, uključujući i ono što je obilno dostupno. Iz tog paradoksa Lauderdale izvodi zaključak da povećanje oskudice kod nekada obilnih, ali za život neophodnih dobara poput zraka, vode ili hrane, ako im se pridruži razmjenska vrijednost, povećava privatno bogatstvo pojedinaca, pa čak i bogatstvo države shvaćeno kao zbir privatnih bogatstava – ali isključivo na račun zajedničkog bogatstva. Ako bi, na primjer, neko monopolizirao vodu koja je ranije bila slobodno dostupna i počeo naplaćivati pristup bunarima, mjerljivo bogatstvo države bi poraslo, dok bi stanovništvo postajalo sve žednije.
Posljednji primjer danas dobija dodatnu aktuelnost jer je privatizacija vode dio neoliberalne agende: vlasnici kompanija za vodosnabdijevanje postaju bogatiji, dok većina ljudi kojima je voda potrebna postaje siromašnija. Logika ovog paradoksa je jasna: da bi nešto imalo tržišnu vrijednost, mora biti oskudno. Ako je nešto slobodno i u izobilju dostupno, ne može se prodavati i nema razmjensku vrijednost. Upravo najveće bogatstvo svakog društva čine dobra koja su slobodno dostupna, poput vode ili zraka, ali se ona ne računaju kao bogatstvo koje nekoga čini bogatim. Ako je voda lako dostupna, niko se na njoj ne može obogatiti; ako njeno snabdijevanje kontrolišu privatne kompanije, njihovi vlasnici postaju bogati, pa u tehničkom smislu društvo postaje „bogatije“, iako slobodno dostupna voda više ne postoji kao zajedničko dobro.
Ipak, ne treba zanemariti ni psihološku logiku koja održava ovu iracionalnost – ulogu zavisti i komparativne prednosti. Ako su voda ili zrak zajednički i besplatni dar prirode, oni se ne doživljavaju kao bogatstvo. Bogatstvo postaju tek kada me izdvajaju od drugih, kada mi daju prednost zato što ih posjedujem ili kontrolišem. Drugim riječima, bogatstvo vrijedi samo ako postoje oni koji nisu bogati.
Ovdje nailazimo na istinski hegelovski paradoks koji je još Epikur izrazio riječima: „Siromaštvo, ako se mjeri prirodnim potrebama, veliko je bogatstvo; ali bogatstvo, ako nema granica, veliko je siromaštvo.“ Ako je voda svima slobodno dostupna, svi smo jednako „siromašni“ upravo zbog zajedničkog bogatstva. Ako je posjeduju i kontrolišu samo pojedinci, njihovo neograničeno bogatstvo znači siromaštvo drugih.
Općenitije govoreći, veliki doprinos novog marksističkog eko-socijalizma jeste razbijanje mita da je eksploatacija najamnih radnika (zasnovana na formalno slobodnoj razmjeni) jedini ili „čisti“ oblik kapitalizma. Pokazuje se da takva eksploatacija uvijek, iz nužnih strukturnih razloga, postoji zajedno s oblicima direktnog oduzimanja i prisvajanja.
Tri su glavna oblika takvog izvlaštenja: pljačka prirodnih resursa i uništavanje okoliša; izvlaštenje i dominacija nad drugim rasama (od otvorenog ropstva do sofisticiranijih oblika rasizma); te ženski rad u reprodukciji i domaćinstvu. Ovi oblici nisu dio odnosa razmjenske vrijednosti: rob ili žena koja obavlja kućne poslove ne primaju platu i nisu eksploatisani na isti način kao plaćeni radnik. Tome danas treba dodati i digitalno izvlaštenje – način na koji nam digitalne platforme i sistemi oduzimaju podatke i koriste ih za kontrolu nad nama.
Zaključak je da kapitalizam nikada nije strukturno „čist“: eksploatacija plaćenog rada uvijek se oslanja na druge oblike izvlaštenja. Jason Moore je zato u pravu kada kaže: „Vrijednost ne može funkcionirati ako većina rada nije vrednovana.“[1]
Ipak, iz toga ne treba izvoditi zaključak da bi svaka ljudska, životinjska ili prirodna aktivnost trebala stvarati ekonomsku vrijednost – kao da vrijednost nastaje svugdje gdje se troši energija, pa nisu samo radnici eksploatisani već i životinje ili sama priroda kada koristimo ugalj ili naftu.
U današnjoj globalnoj situaciji u prvi plan treba staviti ono što neki analitičari nazivaju eko-proleterima: siromašne ljude u zemljama globalnog juga koji trpe ekološko izvlaštenje i ekonomsko siromaštvo, iako nisu eksploatisani u klasičnom kapitalističkom smislu. Njihova okolina uništava se pljačkom prirodnih resursa za potrebe stranih tržišta, a njihov tradicionalni način života postepeno nestaje, zamijenjen nesigurnim životom ljudi koji postaju izbjeglice u vlastitoj zemlji.
Liberalno-kapitalistička mantra da bogate zemlje uspješnije rješavaju sve probleme i da je jedino rješenje da siromašni postanu bogatiji primjer je onoga što je Hegel nazivao apstraktnim mišljenjem. U današnjem svijetu razvijene i nerazvijene zemlje međusobno su povezane: bogati su bogati upravo zahvaljujući odnosima sa siromašnima – eksploataciji njihovih resursa, korištenju njihove jeftine radne snage i slično. Bogati su, dakle, bogati i zato što su siromašni – siromašni.
Zar se Lauderdaleov paradoks ne može savršeno primijeniti na način na koji reagujemo na toplinski valove? Već sama fraza koju često koristimo – „moramo se prilagoditi životu na višim temperaturama“ – preuska je i pogrešno postavljena. Toplinski valovi nisu objektivan prirodni proces kojem se jednostavno moramo prilagoditi; oni su, barem djelimično, posljedica načina na koji je naše korištenje prirodnih resursa narušilo stabilnost okoliša.
Oni koji se zaista „prilagođavaju“ novim uslovima jesu milijarderi koji sanjaju o preseljenju na Mars ili, ništa manje nadrealno, grade ogromna podzemna skloništa u kojima će moći godinama živjeti bez kontakta sa svijetom koji su i sami pomogli uništiti.
Međutim, mene ovdje zanima mogući utjecaj takvog „prilagođavanja“ na naše blagostanje. Pođimo od Lauderdaleove logike i zamislimo kako je život izgledao ranije. Bilo je toplinskih valova, ali ako ste živjeli dovoljno daleko od ekvatora, mogli ste sasvim ugodno preživjeti, koristeći klima-uređaj samo povremeno ili nikako. Bilo je dovoljno ostati u hladu ili se umiti hladnom vodom.
Onda toplinski valovi postaju redovni i nepodnošljivi. Morate kupiti jači klima-uređaj za svaku prostoriju, bolje izolovati prozore, kupovati razne preparate protiv znojenja, sve manje vremena provoditi u prirodi. Vaš svakodnevni život postaje lošiji, troškovi električne energije rastu, sve više novca trošite samo da biste zaštitili vlastito zdravlje i život.
Ali, sa stanovišta rasta privatnog bogatstva, proizvodnja roba dobija snažan podsticaj. Nastaju novi milioneri jer proizvodi koji ranije nisu bili potrebni sada postaju neophodni za normalan život. Dovoljno je pogledati reklame za nove vrste klima-uređaja: mali, tihi, bez cijevi prema vani, rashlađuju prostoriju za jednu minutu.
Dakle, iako većini ljudi život postaje skuplji i teži, iz perspektive tržišne ekonomije nova potražnja podstiče proizvodnju, povećava profit, a statistike bilježe ekonomski rast, pa čak i novi privredni procvat.
Međutim, ovaj primjer još uvijek pripada starom kapitalizmu zasnovanom na ponudi i potražnji. Iracionalnost kojoj danas svjedočimo odvija se na višem, špekulativnom nivou.
Kada milijarder kupuje kuću, on je obično ne plaća direktno sa svog bankovnog računa, nego podiže kredit, jer se njegovo bogatstvo nalazi u investicijama, fondacijama ili je raspoređeno među članovima porodice. Upravo zbog takvih složenih finansijskih struktura najbogatijih 0,5 posto stanovništva u Sjedinjenim Američkim Državama plaća vrlo malo poreza. Njihovo nominalno bogatstvo mnogo više zavisi od kretanja na finansijskim tržištima nego od stvarnih proizvodnih ulaganja.
Elon Musk je u junu 2026. postao prvi svjetski bilioner (trillionaire) , uglavnom zahvaljujući rekordnom izlasku SpaceX-a na berzu. U kombinaciji s njegovim velikim udjelima u Tesli, njegova neto vrijednost procijenjena je na oko 1,1 bilion (trillion) dolara. Međutim, već sedmicu kasnije, zbog tržišnih oscilacija izgubio je oko 340 milijardi dolara – i taj gubitak nije izazvao ozbiljnije posljedice.
Danas su velike digitalne korporacije duboko zadužene kako bi finansirale ogromna ulaganja u infrastrukturu za umjetnu inteligenciju. Budući su profiti krajnje neizvjesni, a raste strah da će taj finansijski balon puknuti.
Međutim, mislim da je taj strah uglavnom pogrešno usmjeren. Megaulaganja u umjetnu inteligenciju nisu prvenstveno usmjerena na ostvarivanje buduće dobiti. Njihov stvarni cilj jeste osigurati ekonomsku, političku i vojnu moć onima koji pobijede u toj utrci – moć koja će im omogućiti uspostavljanje svojevrsne neofeudalne kontrole nad društvenim životom.
A budući da se dominacija u području umjetne inteligencije smatra ključnom za nacionalnu sigurnost, velike korporacije mogu računati na finansijsku pomoć svojih država ukoliko zapadnu u ozbiljne finansijske probleme. Upravo ta povezanost digitalnih korporacija i državnih aparata, koja često krši osnovna tržišna načela, jasno pokazuje koliko smo se udaljili od klasičnog kapitalizma.
[1] Vidi Jason Moore, Capitalism in the Web of Life, London: Verso Books 2015.