Ključ za bijeg iz zatvora sjećanja
Sjećanje, posljednja aktivna linija fronta
Prošlost kao žezlo vlasti – kako političke elite vladaju sjećanjem
U društvima koja izlaze iz rata sjećanje se najčešće razumije kao dug prema prošlosti. Ono čuva imena ubijenih, dokumentira zločine, odaje počast preživjelima i upozorava nove generacije na posljedice mržnje i nasilja. Muzeji, memorijali, arhivi i komemorativne ceremonije imaju nezamjenjivu ulogu: osigurati da patnja ne bude ni poreknuta ni zaboravljena, a žrtve ponovo izbrisane iz javnog svijeta. Decenijama je upravo takvo razumijevanje usmjeravalo memorijalizaciju u društvima koja se oporavljaju od genocida, rata i masovnih zločina. Njegov moralni kompas bio je jasan i neosporivo važan: pamtiti kako se nikada više ne bi ponovilo.
Ali u društvima u kojima prošlost ne prestaje organizirati sadašnjost, s vremenom se nameće još jedno pitanje. Ako je sjećanje usmjereno prvenstveno na čuvanje traume, kakvu budućnost ono dopušta ljudima da zamisle? Može li učiniti više od upozorenja da ne ponovimo ono najgore? Može li nam pomoći da zamislimo kako bismo mogli živjeti drugačije, ili nas njegovi oblici, jezik i rituali zadržavaju u svijetu u kojem je budućnost tek produžetak preživljenog nasilja? To pitanje nije poziv na zaborav, niti zahtjev da se patnja ostavi iza nas prije nego što je priznata. Ono proizlazi iz ozbiljnijeg shvatanja moći sjećanja: ako prošlost oblikuje granice političke imaginacije, onda način na koji je pamtimo utiče i na ono što možemo učiniti u sadašnjosti.
Upravo su ta pitanja bila u središtu mog razgovora sa Ann Rigney, profesoricom i jednom od vodećih svjetskih autorica u oblasti studija sjećanja, čija knjiga “Remembering Hope” (“Sjećati se nade”), nudi suptilan, ali duboko transformativan način razmišljanja o prošlosti. Umjesto da sjećanje posmatra samo kao rezervoar tuge i gubitka, poziva nas da ga razumijemo kao stvaralačku silu koja može širiti ili sužavati sposobnost društva da zamisli drugačiju budućnost. U njenom pristupu nema naivnog uvjerenja da pozitivne priče mogu izliječiti posljedice nasilja. Naprotiv, upravo zato što ozbiljno uzima i traumu i političku moć memorijalizacije, Rigney pita šta se događa kada se društvo sjeća isključivo onoga što mu je učinjeno, a postepeno zaboravlja šta su ljudi, uprkos svemu, pokušavali učiniti.
Prva razlika koju Rigney uvodi u ovaj razgovor jeste ona između nade i optimizma. Te se riječi u javnom govoru često koriste kao sinonimi, pa se poziv na nadu lako doživi kao zahtjev da budemo vedri, vjerujemo u sretan ishod ili potisnemo razloge za očaj. Za Rigney one označavaju gotovo suprotne odnose prema historiji i ljudskoj sposobnosti djelovanja. „Nada nije optimizam“, objasnila je. „Ona se suprotstavlja neizbježnosti, osjećaju da je tok historije već određen i da mi, zapravo, ništa ne možemo učiniti. Nada je osjećaj da ipak postoji nešto što možemo učiniti. Postoji prostor mogućnosti.“ Optimizam očekuje da će okolnosti postati bolje; nada djeluje bez ikakvih garancija. Ona nije uvjerenje da ćemo pobijediti, nego odbijanje da se ponašamo kao da je poraz unaprijed određen.
Ta razlika nije filozofska fusnota. Ona mijenja način na koji razumijemo i političko djelovanje i memorijalizaciju. Optimizam može biti pasivan: oslanja se na pretpostavku da historija napreduje, da će nove generacije prirodno biti tolerantnije i da će protok vremena oslabiti mržnju. Iskustvo Bosne I Hercegovine i zemalja nastalih raspadom Jugoslavije pokazuje koliko je takvo uvjerenje opasno. Vrijeme samo po sebi ne liječi društva; ono može učvrstiti poricanje, pretvoriti ratne narative u školsko znanje i omogućiti da djeca naslijede strahove događaja koji su se zbili prije njihovog rođenja. Nada je zahtjevnija jer ne obećava da će se stvari same srediti i posložiti kako treba. Ona stvara spremnost da djelujemo i onda kada znamo koliko su prethodni pokušaji propali, koliko je odnos snaga nepovoljan i koliko je budućnost neizvjesna.
Za društva koja žive s posljedicama masovnog nasilja takvo razumijevanje otvara drugačiji odnos prema sjećanju. Naslijeđena trauma često proizvodi osjećaj da je historija zatvoren sistem: ono što se dogodilo jednom dokazuje šta će se dogoditi ponovo, ko će uvijek biti žrtva, ko neprijatelj i koja je vrsta političkog ponašanja jedina razumna. Političke elite upravo taj osjećaj neizbježnosti pretvaraju u moć. Ne moraju građanima obećati dobar život ako ih mogu uvjeriti da je svaki drugačiji život nesiguran. Nada u smislu o kojem govori Rigney razbija tu vezu između iskustva i sudbine. Ona ne poriče ono što se dogodilo, nego osporava tvrdnju da se iz prošlosti može izvesti samo jedna budućnost.
Razgovor je zato brzo stigao do temeljnijeg pitanja: šta je zapravo sjećanje? Veliki dio savremene memorijalizacije izgrađen je na jeziku očuvanja. Govorimo o čuvanju sjećanja kao da je riječ o predmetu – spomeniku, arhivu ili historijskoj zgradi – koji treba zaštititi od propadanja i prenijeti sljedećoj generaciji u nepromijenjenom obliku. Rigney tu pretpostavku dovodi u pitanje: „Sjećanje nije stvar koja se može sačuvati. Sjećanje je odnos između prošlosti i sadašnjosti, a taj se odnos stalno pregovara i iznova uspostavlja kako se sadašnjost mijenja.“ Ova jednostavna rečenica ima dalekosežne posljedice. Ako sjećanje nije predmet nego odnos, memorijalizacija ne može biti samo zaštita naslijeđenih narativa. Ona je aktivna društvena praksa kroz koju pojedinci i zajednice prošlost neprestano tumače u svjetlu novih okolnosti, potreba i mogućih budućnosti.
Zato Rigney radije govori o radu na sjećanju nego o sjećanju kao gotovom sadržaju. Pamćenje nije pasivno skladištenje informacija. Priče se iznova pripovijedaju, simboli dobijaju drugačija značenja, komemoracije se mijenjaju, a nove generacije o istim događajima postavljaju pitanja koja njihovi roditelji nisu mogli ili nisu željeli postaviti. Čak i ondje gdje ceremonija svake godine izgleda jednako, društveni kontekst mijenja ono što ona znači. Sjećanje nikada nije dovršeno; ono ostaje živ odnos između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, „odnos koji se neprestano pomjera“. U tome nema izdaje prvobitnog iskustva. Naprotiv, samo živo sjećanje može odgovoriti na promjene u svijetu kojem je namijenjeno.
Ovaj uvid posebno je važan kada govorimo o paradigmi koja je decenijama određivala moralni jezik sjećanja: Nikad više. Nastala iz užasa Holokausta, a kasnije primijenjena na druge genocide i masovne zločine, ta je poruka s pravom zahtijevala suočavanje sa zlom, priznanje žrtava i izgradnju zaštitnih mehanizama protiv ponavljanja. Bez nje bi poricanje imalo još više prostora, a komemoracije bi se lakše pretvarale u rituale nacionalne samohvale. Rigney ne osporava njenu historijsku važnost. Ona pita šta se događa kada moćna moralna zapovijed postane fiksirana, izdvojena iz promjenjive stvarnosti i zaštićena od svakog novog pitanja.
„Uvijek postoji opasnost da sjećanje postane monumentalno“, primijetila je. Monumentalnost ovdje ne označava samo kamen i bronzu. To je stanje u kojem se značenje prošlosti zamrzne, a društvo počne postupati kao da je svoj posao već završilo: spomenik je podignut, godišnjica obilježena, pouka utvrđena. Tada sjećanje, umjesto da nas obavezuje na djelovanje, može postati pozadina javnog života, moralna scenografija pred kojom se nastavljaju nepravda, nejednakost i dehumanizacija. Čak i poruka „Nikad više“ može se pretvoriti u formulu koju svi ponavljaju, dok institucije i jezik koji su omogućili nasilje ostaju gotovo netaknuti.
Problem se ne tiče samo našeg odnosa prema prošlosti, nego i vrste budućnosti koju takav odnos proizvodi. „Budućnost koju počinjemo zamišljati jeste neponavljanje prošlosti“, rekla je Rigney. „Ali to je i dalje negativno uokvirena budućnost. Nije naročito mobilizirajuća. Nije nešto zbog čega ćete ujutro ustati iz kreveta.“ Društvo tako zna šta više nikada ne smije postati, ali nema jezik za ono što želi izgraditi. Njegova politička imaginacija ostaje vezana za katastrofu: budućnost je dobra samo utoliko što se najgore nije ponovilo (kod nas poznato i kao „samo nek’ ne puca”). Takav minimum je neophodan, ali nije dovoljan da pokrene građane, stvori povjerenje ili nadahne bilokakav zajednički poduhvat na izgradnji novog društva.
U Bosni i Hercegovini (i „regionu“) ta je dilema naročito vidljiva jer memorijalizacija ostaje najaktivniji dio tranzicijske pravde dugo nakon što su usporili sudski procesi, institucionalne reforme i ozbiljni pokušaji regionalnog suočavanja s prošlošću. Sjećanje je razumljivo usmjereno na priznanje patnje i otpor poricanju. Ali kada zajednica sebe u javnosti počne prepoznavati gotovo isključivo kroz ono što joj je učinjeno, identitet žrtve može postati politički zatvor. Patnja ostaje stvarna, činjenice ne gube vrijednost, a odgovornost počinilaca ne smije se relativizirati. Ipak, zajednica koja iz vlastite prošlosti prenosi samo iskustvo viktimizacije novim generacijama ostavlja u naslijeđe i osjećaj nemoći: poruku da su njihovi preci bili prvenstveno objekti tuđeg djelovanja, a ne ljudi koji su i u najtežim okolnostima donosili odluke, pružali otpor, pomagali drugima i zamišljali drugačiji svijet.
Rigney odgovor ne traži u umanjivanju patnje nego u širenju priče kroz koju je pamtimo. „Žrtve ne moraju nužno biti viđene samo kao žrtve“, rekla je. „Mogu se povezati s različitim prizivanjima koja se odnose na njihovo postojanje kao ljudskih bića.“ Ljudi čiji su životi uništeni nasiljem nisu bili samo žrtve okolnosti svoje smrti. Bili su roditelji, djeca, susjedi, radnici, umjetnici, prijatelji i građani. Imali su humor, strahove, politička uvjerenja, ljubavi, mane, planove i snove. Svesti ih samo na način na koji su stradali znači dopustiti nasilju da naknadno definira cijeli njihov život, upravo onako kako su počinioci nastojali učiniti.
Vratiti žrtvama složenost ne slabi sjećanje, nego mu vraća moralnu dubinu. Fotografija ubijenog čovjeka ne mora prikazivati samo njegovo lice s dokumenta; može ga pokazati na izletu, za radnim stolom, dok svira, igra fudbal ili drži dijete u naručju. Priča o logoru ne mora govoriti samo o sistemu zlostavljanja nego i o sitnim činovima solidarnosti među zatočenicima, o hrabrosti nekoga ko je drugome sačuvao komad hljeba ili prenio poruku porodici. Takva sjećanja ne stvaraju lažnu utjehu. Ona obnavljaju čovječnost koju je nasilje pokušalo svesti na broj, kategoriju ili cilj i otvaraju empatiju koja ne počinje od etničke oznake, nego od prepoznavanja cijelog ljudskog života.
Odatle proizlazi još važnije pitanje: ako govorimo o nasljeđivanju traume, možemo li govoriti i o nasljeđivanju sposobnosti djelovanja? Može li sjećanje prenositi ne samo bol nego i hrabrost, solidarnost, građansku neposlušnost i iskustvo da je drugačiji izbor bio moguć? Upravo tu naslov knjige „Remembering Hope“ dobija puno značenje. Nada može postati kulturno prenosiva ne zato što historija garantira uspjeh, nego zato što priče prenose težnje, moralnu imaginaciju i spremnost na djelovanje ljudi koji su živjeli prije nas. One nas ne informišu samo o onome što se dogodilo; uče nas i šta su drugi smatrali vrijednim borbe.
Rigney taj proces naziva „zaraznošću nade“. Izraz bi se mogao pogrešno razumjeti kao romantiziranje prošlih borbi, ali njegova snaga leži upravo u tome što ne zavisi od pobjede. Mnogi pokreti za mir, ravnopravnost i slobodu završili su porazom. Mnogi ljudi čiju hrabrost danas pamtimo nisu doživjeli društva koja su željeli stvoriti. Njihove težnje ipak nisu postale besmislene. Sjećanje kasnijim generacijama omogućava da se povežu ne samo s ishodom neke borbe nego s prostorom mogućnosti koji je ona otvorila. „Pričajući priče na drugačiji način“, objasnila je Rigney, „možemo se ponovo povezati s nadama i težnjama ranijih generacija, i to u obliku koji prenosi pozitivan afekt.“ Drugim riječima, sjećanje može prenositi osjećaj da je djelovanje vrijedno čak i kada njegov ishod nije siguran.
Bosna i Hercegovina prepuna je takvih potisnutih genealogija nade. U dominantnom javnom narativu ljudi se pojavljuju prvenstveno kao predstavnici etničkih zajednica koje su se navodno oduvijek bojale jedna druge. Mnogo manje pamtimo one koji su odbijali takvu podjelu: susjede koji su štitili susjede, ljekare, učitelje, radnike i aktiviste koji nisu prihvatili da identitet određuje granice ljudske obaveze. Njihove priče često ostaju na rubovima zato što remete urednu sliku kolektivno nevinih i kolektivno krivih zajednica. Upravo zbog toga imaju veliki politički značaj. One ne brišu organizirani karakter nasilja niti izjednačavaju odgovornost, nego dokazuju da ponašanje nije bilo potpuno unaprijed određeno pripadnošću i da je izbor postojao.
Takva prošlost može se povezati i sa sadašnjim praksama aktivne nade. Žene Kruščice koje mjesecima brane svoju rijeku, građani koji štite javna dobra od prljave privatizacije i eksploatacije, mirovni aktivisti i porodice koje se bore za memorijale nepriznatim žrtvama, novinari i javne ličnosti koji hrabro preispituju neupitne istine sopstvenih naroda i mladi koji odbijaju naslijediti etničke granice u borbi za ljudska prava i ravnopravnost ne djeluju zato što vjeruju da je pobjeda zagarantirana. Njihovo djelovanje često počinje upravo spoznajom koliko je sistem zatvoren. Ali odbijaju prihvatiti da je zatvorenost isto što i nepromjenjivost. U tom smislu nada nije raspoloženje nego praksa: ponavljano uvježbavanje budućnosti koja još ne postoji.
Razgovor s Rigney prirodno se zato okrenuo ulozi kulture i umjetnosti u stvaranju takvih oblika sjećanja. Kao primjer poslužio je Prijedor, gdje je pozorišna predstava „Kućica za pse“ izvedena u objektu nekadašnjeg logora Keraterm. Za mnoge preživjele u publici bio je to prvi povratak na mjesto zatočenja nakon rata. Prostor koji je dugo pripadao šutnji, privatnom vlasništvu i političkom odbijanju da se zločin javno obilježi privremeno je preobražen u zajednički prostor sjećanja i imena zatočenika koji su ubijeni u Keratermu dugo su odzvanjala u prijedorskoj noći. Taj čin nije pokušao glumiti spomenik koji na tom mjestu stradanja tek treba biti podignut, nego je stvorila susret među živima, mrtvima i prostorom koji ih povezuje, a publici ostavila da taj odnos nosi dalje.
Rigney je na pitanje o moći takvih intervencija odgovorila govoreći radije o kreativnosti i imaginaciji nego o umjetnosti kao posebnoj oblasti. „Prava srž pitanja“, rekla je, „jeste kako preći od ideje sjećanja kao naslijeđa do prostora u kojem možete preoblikovati svoj odnos prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti?“ Umjetnost nije važna zato što ukrašava memorijalizaciju ili emocionalno pojačava već utvrđenu poruku. Važna je zato što odbija konačnost. Pozorište, književnost, film, muzika i pripovijedanje ne čuvaju samo ono što znamo; mijenjaju način na koji osjećamo veze među vremenima i omogućavaju da prošlost u sadašnjosti postavi pitanje koje ranije nismo umjeli ili smjeli čuti ili postaviti.
U tome leži razlika između umjetničkog rada i politički naručene ilustracije. Umjetnik nije dužan proizvesti optimističnu priču, služiti unaprijed određenom cilju pomirenja ili ponuditi publici moralno uredan zaključak. Kreativnost se ne može administrativno propisati, a umjetnost koja služi samo za potvrđivanje službene poruke gubi upravo onu nepredvidivost zbog koje može otvoriti novo polje mišljenja. Njena politička vrijednost često nastaje iz sposobnosti da zadrži proturječnost, dopusti nelagodu i ostavi značenje nedovršenim. Takav otvoren prostor ne nudi sigurnost spomenika, ali može potaknuti djelovanje na način na koji završena pouka više ne može.
Zato je Rigney bila iznenađujuće oprezna kada se razgovor okrenuo pitanju kako izgraditi spomenik nadi i zajedničkom djelovanju. „Mislim da imamo previše spomenika“, priznala je. „Oni vrlo brzo zastarijevaju.“ Njena primjedba nije usmjerena protiv javnog sjećanja nego protiv težnje da trajni materijalni oblik jednom zauvijek fiksira značenje. Nada je po svojoj prirodi nedovršena. „Nisam sigurna da možete imati spomenik nadi“, nastavila je. „Nada znači reći da svijet još nije dovršen, da ga još možemo dovršavati.“ Umjesto monumentalne izvjesnosti, prednost je dala otvorenim, participativnim i promjenjivim oblicima memorijalizacije: teatru, instalacijama, pričama, javnim raspravama i praksama koje zahtijevaju stalno učešće.
To ne znači da spomenici nemaju vrijednost. U gradovima u kojima se žrtvama uskraćuje i najmanji znak javnog priznanja, zahtjev za spomenikom ostaje zahtjev za ravnopravnošću, istinom i pripadanjem. U Prijedoru borba za spomenik ubijenoj djeci nije izraz zastarjele vjere u kamen, nego nastojanje da gradske institucije konačno priznaju da su ta djeca pripadala tom gradu i da njihovi roditelji imaju pravo na javnu tugu. Ali čak ni kada bude podignut, spomenik ne može preuzeti cijeli posao sjećanja. Njegov smisao zavisit će od onoga što se oko njega događa: hoće li postati mjesto učenja, susreta i novih pitanja ili još jedan predmet pored kojeg se prolazi bez osvrtanja.
U tom smislu Rigney nas ne poziva da biramo između spomenika i umjetnosti, trajnosti i promjene, činjenica i imaginacije. Poziva nas da razlikujemo priznanje od zatvaranja. Nekim žrtvama i zajednicama potrebno je trajno javno obilježje jer je njihova patnja decenijama brisana. Ali nijedan materijalni znak ne smije postati alibi da je društvo svoj odnos prema prošlosti riješilo. Sjećanje mora ostati sposobno da primi nova iskustva, poveže historijsku nepravdu sa sadašnjim oblicima dehumanizacije i iz generacije u generaciju obnavlja pitanje šta iz priznate prošlosti slijedi za naš zajednički život.
Odatle se razgovor vratio naslovu projekta koji je poslužio kao katalizator za ovaj razgovor: Različita sjećanja, zajedničke budućnosti. Moraju li društva najprije razviti zajedničko sjećanje da bi mogla graditi zajedničku budućnost? Mnogi pristupi postkonfliktnom pomirenju pretpostavljali su da moraju. Zamišljalo se da će se zajednice, nakon dovoljno činjenica, dijaloga i vremena, kretati prema jednom razumijevanju prošlosti koje će postati temelj demokratskog suživota. Ta je ambicija razumljiva, ali u sebi nosi ideju političke zajednice koja pripada nekom drugom historijskom dobu.
„Ideja da svaka nacija mora imati zajedničko sjećanje“, objasnila je Rigney, „u velikoj je mjeri ideja devetnaestog stoljeća povezana s usponom nacionalizma.“ Nacionalna država gradila je jedinstvo kroz zajedničke heroje, žrtve, godišnjice i zaborave, proizvodeći priču u kojoj su svi građani trebali prepoznati isto porijeklo i sudbinu. Ali pluralna demokratska društva ne moraju ponavljati taj obrazac. Sto pedeset godina nakon Ernesta Renana, možemo dovesti u pitanje tvrdnju da nam je za zajedničku budućnost potrebno jedinstveno sjećanje. Možda je demokratska zrelost upravo sposobnost da političku zajednicu ne zasnivamo na historijskoj jednoglasnosti.
Rigney zatim obrće uobičajeni redoslijed: „Možda ima prostora da razmišljamo kako stvoriti uslove za budućnost, a to bi nam pomoglo da uredimo odnos prema sjećanju.“ Posljedice ove inverzije su duboke. Memorijalizacija obično polazi od pretpostavke da društva prvo moraju razriješiti sporove o prošlosti, pa tek onda krenuti naprijed. Ali zajedničke budućnosti možda nisu nagrada koju dobijamo nakon što usaglasimo sjećanja. Ponekad upravo saradnja u sadašnjosti, izgradnja pravednijih institucija, rješavanje konkretnih problema i iskustvo međusobne pouzdanosti stvaraju sigurnost potrebnu da ljudi podnesu različita sjećanja bez pretvaranja tih razlika u trajne političke granice.
Ovaj uvid povezuje Rigney s Freemanovim razmišljanjem o polarizaciji. Freeman pokazuje da demokratski problem nije postojanje različitih narativa nego nestanak prostora između njih, dok Rigney pita možemo li taj prostor graditi zajedničkim djelovanjem prije saglasnosti o prošlosti. U oba pristupa pomirenje prestaje biti konačno stanje u kojem svi isto pamte i počinje značiti sposobnost društva da sarađuje bez poricanja razlika. To je skromnija ambicija od velikog historijskog konsenzusa, ali možda i dalekosežnija jer demokratsku zajednicu ne veže za jednu ovlaštenu priču.
Rigney ipak upozorava da sjećanju ne smijemo pripisati moć koju nema. Mnogi savremeni sukobi koriste historiju kao gorivo, ali njihovi dublji uzroci leže u sadašnjim nejednakostima, političkoj isključenosti, lošoj upravi, korupciji i osjećaju da institucije ne služe građanima. Memorijalizacija može osvijetliti te veze, ali ih ne može sama razriješiti. Ako aktivizam sjećanja ostane odvojen od borbe za očuvanje prirode, dostojanstven rad, javna dobra, ravnopravnost i borbu protiv korupcije, prijeti mu da postane polje apstraktnog moralnog govora bez snage da na bilo kakav koristan način utiče na svakodnevni život.
Veza između historijskog priznanja i sadašnje građanske borbe ne razvodnjava sjećanje. Ona ga vraća u politički život. Porodice žrtava nisu samo čuvari prošlosti nego građani koji imaju stavove o školama, rijekama, korupciji, odlasku mladih i kvalitetu javnih usluga. Preživjeli nisu osuđeni da se u javnosti pojavljuju samo na godišnjice, u ulozi svjedoka vlastite patnje. Njihovo iskustvo može biti izvor moralnog autoriteta, ali oni ostaju politički subjekti čije se pravo na djelovanje ne iscrpljuje u memorijalizaciji. Sjećanje koje ih pretvara u trajnu scenografiju komemorativnog kalendara može ih ponovo učiniti pasivnima, čak i kada tvrdi da im odaje počast.
Zato je sjećanje na nadu više od dopune sjećanju na patnju. Ono mijenja filozofiju memorijalizacije. Ne pita samo kako sačuvati ono što je izgubljeno nego i kako vratiti u javni život neostvarene mogućnosti, tradicije solidarnosti i trenutke u kojima su ljudi odbili prihvatiti nasilje kao neizbježno. Takva sjećanja ne ublažavaju zahtjev za pravdom. Ona pokazuju čemu bi pravda trebala služiti: ne samo pravilnom imenovanju prošlosti nego oslobađanju ljudske sposobnosti da djeluje u sadašnjosti.
U društvima poput Bosne i Hercegovine, politički zarobljenim između produžene prošlosti i osiromašene budućnosti, možda je upravo ta promjena najpotrebnija. Nacionalistička politika ne opstaje samo zato što uspješno proizvodi strah od drugih, nego i zato što građanima oduzima osjećaj da zajedno mogu nešto promijeniti. Uvjerava ih da su jedini mogući politički subjekti njihove etničke zajednice, a jedina realna budućnost upravljanje međusobnim prijetnjama. Prisjetiti se nade u takvom kontekstu znači vratiti u javnost dokaze da su ljudi i ranije prelazili nametnute granice, organizirali se oko zajedničkih dobara i odbijali uloge koje su im bile propisane.
Najdublji smisao Rigneyjinog pristupa zato nije u tome da sjećanje učinimo pozitivnijim. Neke priče nemaju sretan kraj i bilo bi nepošteno frizirati ih s tim ciljem. Niti je cilj zamijeniti teške komemoracije vedrijim sadržajem koji će publici biti lakši za probaviti. Cilj je proširiti vremenski i moralni horizont sjećanja: uz ono što je ljudima učinjeno pamtiti i ono čemu su težili, uz strah pamtiti hrabrost i ljudskost, uz izdaju solidarnost, uz uništene živote njihove odnose, ideje i nedovršene planove. Tek tada prošlost prestaje biti zatvoren katalog gubitaka i postaje izvor pitanja upućenih budućnosti.
Možda je upravo to značenje rečenice kojom je Rigney sažela svoj odnos prema nadi: „Svijet još nije dovršen.“ Ona ne tvrdi da je svijet prazan list na kojem možemo crtati sadašnjost zanemarujući tragove nasilja, niti da svaka generacija počinje ispočetka. Svijet je duboko obilježen onim što smo naslijedili, nejednakostima koje nismo izabrali i gubicima koje ne možemo nadoknaditi. Ali nije dovršen sve dok ljudi imaju sposobnost da djeluju, preoblikuju odnose i prenose jedni drugima mogućnosti koje historija nije ostvarila.
Za društva koja izlaze iz nasilja memorijalizacija teško može ponuditi važniju lekciju. Njena dužnost ostaje da čuva istinu, dostojanstvo žrtava i zahtjeve za odgovornošću. Ali njena demokratska snaga zavisi i od toga ostavlja li budućnost otvorenom. Sjećanje može nove generacije učiniti nasljednicima straha i patnje, uvjerenim da je njihov jedini zadatak sačuvati granice koje im je prošlost ostavila. Može ih, međutim, učiniti i nasljednicima hrabrosti, solidarnosti i sposobnosti djelovanja. Sjećati se nade znači odbiti tvrdnju da prošlost ima posljednju riječ – ne zato što je možemo promijeniti, nego zato što još uvijek možemo odlučivati šta ćemo s njom učiniti.