Smrt Ratka Mladića nije u Srbiji dočekana kao smrt čovjeka pravosnažno osuđenog na doživotni zatvor zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Ministar pravde Nenad Vujić najavio je sahranu uz najviše državne i vojne počasti; državni avion prevezao je tijelo iz Haaga; u avionu je bio ministar; kovčeg obavijen zastavom Srbije iznijeli su pripadnici Vojske Srbije, a potom je prebačen na Vojnomedicinsku akademiju. Komemoracija je održana u Domu Vojske, formalno u organizaciji udruženja penzionisanih generala, ali uz prisustvo državnih i entitetskih zvaničnika. To nije niz nepovezanih gesti nego mehanički prikaz načina na koji država od ratnog zločinca proizvodi heroja.
Formalni status sahrane nakon evropskih kritika ostao je zamagljen. U već dobro poznatom maniru, Vlada nije do kraja potvrdila prvobitnu najavu državne sahrane, a Aleksandar Vučić odluku je pripisao porodici. Međutim, kada tijelo prevozi državni avion, prati ministar, nose vojnici, prima vojna bolnica, a komemoraciji prostor daje Dom Vojske, država je već učinila ono najvažnije: svoje institucije stavila je u službu javne rehabilitacije osuđenog ratnog zločinca. Sakrivanje administrativnog pečata ne poništava tu činjenicu; samo pokazuje želju vlasti da zadrži i evropsku fasadu i domaću korist od Mladićevog kulta.
Srpska pravoslavna crkva zatvorila je krug. U službenoj najavi opela Mladića nije predstavila kao osuđenika niti je pronašla riječ za njegove žrtve. Nazvala ga je „pravoslavnim hrišćaninom i vojnikom srpskim“, a najavljeno je da će opelo služiti patrijarh Porfirije. Ne ulazim u crkveno pravo na molitvu za umrlog jer kršćanska milost ne bi smjela zavisiti od grijeha pokojnika. Sporno je pretvaranje najvišeg crkvenog autoriteta i institucionalnog jezika Crkve u javni obred kojim se briše pravosnažno utvrđena odgovornost za zločine počinjene nad komšijama, civilima, djecom. Mladić ne dolazi pred Boga kao grešan čovjek čija djela traže istinu i pokajanje, nego pred naciju kao „vojnik srpski“ kojem se potvrđuje mjesto u zajedničkom panteonu.
Ono što je država započela, stadion je pretvorio u masovni ritual. Na utakmici Crvene zvezde i Partizana održana je minuta šutnje, navijači oba kluba skandirali su Mladićevo ime, a na sjevernoj tribini podignuti su njegov lik i transparent „Pravac Potočari“, sablasne riječi koje je Mladić izgovorio nakon ulaska njegovih snaga u Srebrenicu, usmjeravajući ih prema mjestu na kojem su se nalazile hiljade bošnjačkih izbjeglica i gdje je započela operacija koja je kulminirala genocidom. Klub je snimak koreografije prenio na službenom nalogu uz znak počasti zločincu. Nekoliko dana ranije UEFA je Crvenu zvezdu kaznila sa 90.000 eura i zabranom prodaje ulaznica gostujućim navijačima zbog skandiranja, salutiranja i transparenta kojim je Mladić veličan u Plzenu. Ponavljanje nakon kazne pokazuje da nije riječ o spontanom iskazu žalosti navijača, nego o svjesnom političkom izboru kluba koji je produžena ruka Vučićeve vlasti.
Iako ne postoje javni dokazi da je iz jednog centralnog kabineta izdata naredba patrijarhu, upravi kluba, navijačima, vojsci, ministrima i televizijama, takav papir nije ni potreban. Autoritarni sistemi rijetko funkcionišu kroz pisane naredbe; njihova moć leži u naučenom osjećaju šta je poželjno, šta će biti nagrađeno, a šta kažnjeno. Kada državne, vojne, crkvene, medijske i sportske institucije u nekoliko dana proizvedu istu sliku i moralnu poruku, opravdano je govoriti o državnom projektu u funkcionalnom smislu. Njegovi dijelovi možda ne primaju upute sa jednog mjesta, ali djeluju kao mehanizam čiji su zupčanici odavno podešeni.
Poruka nije upućena samo Bošnjacima i porodicama žrtava, premda njih najdirektnije ponižava. Jednako snažno je upućena srpskoj javnosti: ili stojiš uz zajednicu dok ona slavi „svog generala“, ili si se iz nje ispisao. Mladić postaje test pripadnosti. Ko podsjeti na Srebrenicu, Sarajevo, logore ili protjerivanja, ne suprotstavlja se jednoj interpretaciji prošlosti nego navodno vrijeđa narod. Ko odbije minutu šutnje, ne osporava počasti osuđenom zločincu nego uskraćuje poštovanje srpskim žrtvama (vidjeti medijsko razapinjanje predsjednika FK Partizan, Rasima Ljajića, koji je odbio prisustvovati minuti šutnje). Svrha poduhvata je izbrisati prostor između slavljenja i izdaje.
U tom prostoru nalaze se ljudi kojih se Vučićev i Dodikov sistem najviše plaše: aktivisti u Beogradu i Banjoj Luci koji čuvaju činjenice o Srebrenici, novinari koji odbijaju režimski rječnik, porodice koje ne pristaju da se njihovi gubici koriste za opravdavanje tuđih zločina, veterani koji znaju razliku između odbrane i napada na civile, te građani koji nisu došli i neće doći ni na sahranu, ni na povorku, ni na komemoraciju, ni na stadion. Njih nema na snimcima rituala, pa ih je lako proglasiti nepostojećim. To je cilj homogenizacije: najbolje organizovanu masu predstaviti kao narod, a svakoga ko joj ne pripada pretvoriti u izdajnika.
Truli mit o časnom komandantu
Da bi Mladić poslužio kao test lojalnosti, potrebno je proizvesti alternativnu biografiju: hrabri general koji je poštovao pravila ratovanja, branio svoj narod gdje god se borio, sve mu žrtvovao i postao žrtva antisrpskog suda. Tu je sliku na Informer TV ponovila Zorana Mihajlović, bivša potpredsjednica Vlade Srbije i ministrica u više Vučićevih vlada. Ona danas nije ministrica niti formalno govori u ime Vlade. Upravo zato njen nastup pokazuje koliko je kult ciljano proširen izvan kruga očekivanih ekstremista: moguće je kritikovati pojedine poteze vlasti i ipak prihvatiti mit koji sistem stavlja u središte nacionalnog jedinstva. Sama Zorana Mihajlović nije relevatna da bih se njome bavio u ovom tekstu, ali teze koje ona ponavlja u ovom intervjuu su temelj ovog vala glorifikacije Mladića i treba ih dekonstruisati.
Tvrdnju da je Mladić bio častan komandant koji je poštovao pravila ratovanja ruši sama struktura Tribunalove presude zasnovane na planini neupitnih dokaza. Nije Mladić osuđen zbog jednog izolovanog zločina podređenih niti samo na osnovu njegovog generalskog čina. Utvrđena je njegova vodeća i teška uloga u četiri udružena zločinačka poduhvata: trajnom uklanjanju Bošnjaka i Hrvata s teritorija na koje su vlasti bosanskih Srba polagale pravo u Bosni i Hercegovini; terorisanju civila Sarajeva snajperskim djelovanjem i granatiranjem; eksterminaciji Bošnjaka u Srebrenici; te uzimanju pripadnika UN-a za taoce radi sprečavanja NATO udara. Žalbeno vijeće je potvrdilo doživotnu kaznu. Prvostepeno vijeće zaključilo je da zločini bez njegovih aktivnih djela ne bi bili počinjeni na brutalan način na koji jesu.
Pravila ratovanja postoje da povuku granicu između vojne sile i zločina. Mladić je osuđen zato što je tu granicu sistematski rušio. U Sarajevu cilj nije bio samo poraziti protivničku vojsku nego terorisati civile. U Srebrenici nije izvedena obična operacija protiv naoružanih snaga nego zajednički poduhvat eliminacije dijela bošnjačkog naroda nakon pada zaštićene zone UN-a. U opštinama širom BiH 1992. godine progon, istrebljenje, ubistva, deportacija i prisilno premještanje bili su sredstvo trajnog uklanjanja stanovništva.
Moj Prijedor je jasan primjer trulosti mita o ratniku koji se navodno samo suprotstavljao drugoj vojsci. Grad je 29. i 30. aprila 1992. preuzet unaprijed planiranim udarom lokalnog SDS-a, policije i vojnih struktura. Nakon toga hiljade nesrpskih civila zatvorene su u logore Omarska, Keraterm i Trnopolje, stanovništvo je masovno protjerivano, a sudovi su utvrdili širok i sistematski napad na civile. Logori, hapšenja, progoni, ubistva i deportacije nisu bili borba protiv vojske. Bili su politička tehnologija promjene stanovništva u kojoj je ubijeno 102 djece.
Isto vrijedi za širu kampanju iz 1992. VRS, policija, teritorijalna odbrana, paravojne grupe te regionalne i opštinske vlasti djelovale su kao alati zajedničkog poduhvata. Zato se zločini nisu pojavljivali na linijama fronta, nego na područjima pod Mladićevom kontrolom izvan vojnih dejstava. Preuzimanje vlasti, otpuštanja, prisilna zatočenja, logori, rušenje vjerskih objekata, deportacije i protjerivanja i napadi na sela činili su povezanu strategiju. Nazivati njenog najvažnijeg vojnog organizatora „časnim komandantom“ znači časnim proglasiti upotrebu vojne moći za brutalno, sistematsko, zločinačko preuređenje demografske karte.
I tvrdnja da je Mladić zaštitio Srbe povlači pitanje: šta je, osim teritorije stečene zločinima i stanovništva zarobljenog u trajnom sukobu, ostavio ljudima koje je navodno branio? Kao komandant 9. korpusa JNA djelovao je u Hrvatskoj. Pravomoćna presuda Milanu Martiću navodi Mladića kao pripadnika zajedničkog zločinačkog poduhvata u Krajini i bilježi njegovo prisustvo u kninskim objektima u kojima su zatočenici zlostavljani. Gdje su sada Srbi koje je Mladić „zaštitio“? Njihovo protjerivanje iz Hrvatske tokom i nakon „Oluje“ razotkriva besmisao tvrdnje da je njegovo ratovanje te ljude uspješno zaštitilo.
U zapadnoj Bosni ishod je bio sličan. Drvar, Bosansko Grahovo i Glamoč imali su prije rata približno 97, 95 i 79 posto srpskog stanovništva, koje je 1995. masovno napustilo područja gdje su živjeli stotinama godina pred ofanzivama hrvatskih i snaga Armije RBiH. Kasniji povratak obnovio je srpsku većinu u nekim opštinama, ali na djeliću predratnog broja: popis iz 2013. zabilježio je približno 6.400 Srba u Drvaru, naspram gotovo 14.850 1991; nešto više od 2.000 u Bosanskom Grahovu, naspram gotovo 7.900; te oko 1.680 u Glamoču, naspram gotovo 10.000. Kako ih je Mladić zaštitio svojim „časnim ratovanjem“?
Tvrdnja da je Mladić herojski žrtvovao sve za narod prikriva prirodu cilja kojem je služio. Na sjednici Skupštine srpskog naroda u BiH 12. maja 1992. Karadžić je predstavio šest strateških ciljeva, među njima razdvajanje naroda, koridor i podjelu Sarajeva. Mladić je upozorio da ljude nije moguće „prosijati“ tako da ostanu samo Srbi i rekao: „Ljudi, to bi bio genocid.“ Apologeti taj trenutak koriste kao dokaz humanosti. Ali Mladić nije odbacio usvojene ciljeve: podržao je krvavo „razdvajanje naroda“ i ostale strateške ciljeve te se potpuno posvetio njihovoj brutalnoj provedbi. Njegova rečenica nije bila moralno odbijanje projekta nego procjena da se politički cilj ne može svijetu objasniti ako se otvoreno nazove pravim imenom.
Najstrašniji sud o mitu zato izriče sam Mladić. U maju 1992. znao je da etničko razdvajanje vodi prema genocidu. Tri godine kasnije komandovao je snagama koje su genocid počinile u Srebrenici. Između upozorenja i zločina nije biografija časnog oficira kojeg su okolnosti savladale, nego razvoj komandanta koji je prihvatio zločine kao alat za provedbu strateških ciljeva. Hrabrost je vrlina samo kada služi pravednom djelu; u službi progona, terora i istrebljenja ona postaje sposobnost da se zlo izvrši efikasnije.
Suđenje Mladiću trajalo je godinama, saslušana su 592 svjedoka i prihvaćeno gotovo 10.000 dokaznih predmeta, a presuda je prošla test žalbenog postupka. Nikada niko nije uspio na bilo koji način osporiti i jedan pasus iz te presude, iz prostog razloga što su dokazi o Mladićevoj namjeri i rukovođenju zločinima neumoljivi. Propaganda koju slušamo ovih dana presudu prevodi u napad na sve Srbe kako bi pojedincu oduzela pravo da se od osuđenika distancira.
Od evropskog puta prema „civilizacijskom svrstavanju“
Glorifikacija Mladića ima funkciju koja nadilazi friziranje istine o devedesetim. Ona označava udaljavanje od jezika evropskog puta Srbije: vladavine prava, individualne odgovornosti, poštovanja presuda, dostojanstva žrtava i pomirenja. Evropska komesarka Marta Kos otkazala je posjetu nakon državnog transporta tijela, poručivši da je glorifikacija nespojiva s evropskim vrijednostima a Vučić je objašnjenje nazvao „glupim, kao i obično“. Srbija formalno nije odustala od članstva u EU, ali kada se evropske vrijednosti prihvataju samo dok ne ometaju nacionalističku mobilizaciju, kandidatura za EU postaje fatamorgana iz koje se proteže pustinja Vučićeve autokratije.
Ono što najviše brine, a u šta je ugrađen čitav ovaj igrokaz oko Mladićeve smrti odnosi se na paralelno izgradnju drugog okvira pripadnosti: civilizacijski savez navodno ugroženih kršćanskih naroda nasuprot islamu. U njemu se Izrael pod Netanyahuom ne pojavljuje samo kao legitimni bilateralni partner, nego kao model sile koja sukob predstavlja kao odbranu Zapada od „radikalnog islama“, a bilo kakvo pominjanje zločina i pravnu kritiku kao neprijateljstvo. Dodik Bosnu i Hercegovinu sve otvorenije prevodi u taj rječnik: govori o „muslimanskoj vlasti“, predstavlja Srbe kao ugrožene kršćane i preko lobista u Washingtonu nudi materijale pod naslovom „Sukob civilizacija u Bosni i Hercegovini“.
Jezik na kojem je zasnovana saradnja između Netanjahuovog i Dodikovog režima zorno ilustruje ovaj pristup. Na konferenciji o antisemitizmu koju je 2025. organizovala izraelska vlada, Netanyahu je govorio o savezu „ultraprogresivne ljevice i radikalnog islama“, dok su učesnici s evropske desnice napadali muslimansku imigraciju. Dodik je vlastiti sukob s pravosuđem BiH opisao tvrdnjom da ga „Muslimani iz Sarajeva“ žele kazniti zato što podržava Izrael. U junu izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Sa’ar, nakon sastanka sa Željkom Cvijanović, govorio je o potrebi zaštite „kršćanskih manjina u Bosni i Hercegovini“. Politički spor o secesionizmu, ustavnom poretku i odgovornosti tako se prepisuje kao vjerski sukob u kojem su kršćani ugroženi, a Bošnjaci predstavljeni kao dio šire islamske prijetnje.
Materijalna infrastruktura ovog ideološkog približavanja je vrlo vidljiva. Srbija je tokom 2025. kupila izraelske bespilotne letjelice, artiljerijske sisteme, dalekometne projektile i opremu za elektronsko ratovanje u poslovima vrijednim približno 1,94 milijarde dolara. Vučić je u aprilu 2026. najavio zajedničku proizvodnju borbenih dronova i potvrdio da Srbija Izraelu izvozi municiju i vojnu opremu. U Banjoj Luci je 3. septembra otvoreno predstavništvo Izraelske privredne komore u sjedištu Vlade RS, uz najviše zvaničnike RS, izraelskog ministra Amichaija Chiklija i ambasadoricu Galit Peleg. To nije ambasada ni ured izraelske vlade, ali političko pokroviteljstvo i poruke o „istinskim prijateljima Izraela“ daju mu značenje veće od obične trgovinske kancelarije.
Treba napomenuti da ovi događaji ne dokazuju nužno jedinstven, centralno koordiniran islamofobni projekat. Države sarađuju iz različitih interesa, a Srbija održava odnose i s EU, Rusijom, Kinom i arapskim zemljama. Ipak, kada se vojni poslovi, paradiplomatija RS i rječnik o ugroženim kršćanima slože u istom trenutku, nastaje geopolitički ekosistem u kojem Vučić i Dodik dobijaju partnere koji njihov autoritarizam i nacionalizam vide kao dio zajedničke borbe protiv navodne civilizacijske opasnosti.
Glorifikacija Mladića je idealan simbol tog zaokreta. Pri ulasku u Srebrenicu Mladić je govorio da je došlo vrijeme da se „Turcima osvetimo“, smještajući zločin u fantaziju višestoljetnog sukoba kršćanstva i islama. Jučerašnja poruka sa Marakane „Pravac Potočari“ oživljava taj kod. Mladić se ne slavi samo kao komandant prošlog rata nego kao preteča svijeta u kojem se nasilje nad muslimanima predstavlja kao odbrana civilizacije, a univerzalna pravila i insistiranje na međunarodnom pravu kao izdaja. Njegovu glorifikaciju i približavanje Netanyahuovoj desnici povezuje politika koja traumu jedne zajednice pretvara u dozvolu za brutalnu dominaciju nad drugom.
Državni projekat nije narod
Odgovor na politiku koja je upregnula glorifikaciju Mladića mora biti nemilosrdno precizan. Nije dovoljno govoriti o „kontroverznoj sahrani“ ili skandaloznim porukama sa društvenih mreža. Državne strukture prenijele su tijelo, dale vojno osoblje i objekte, zvaničnici su učestvovali u komemoraciji, Crkva je pružila simbolički autoritet, a najmasovniji sportski ritual ponovio je jezik Srebrenice i dobio pojačanje službenog kanala kluba. Najpošteniji zaključak jeste da se radi o državno omogućenom i sistemski izvedenom projektu rehabilitacije kojim se rukovodi iz jednog kabineta.
Ali taj projekat ne smije biti izjednačen sa srpskim narodom. Upravo to i žele Vučić i Dodik. Njima je potrebno da se osuda glorifikacije prevede u osudu Srba, jer samo tako mogu zatvoriti prostor neslaganja. Ako kritičari kažu da je stadion pokazao „šta Srbi misle“, režimu su poklonili trideset hiljada prisutnih kao uzorak miliona odsutnih. Ako se dječurlija izvedena na ulice da skandiraju Mladićevo ime nazivaju budućim zločincima, analiza postaje kolektivna presuda. Srpski građanin koji odbacuje Mladića tada ne čuje poziv da se suprotstavi režimskom projektu nego presudu zajednici kojoj pripada.
Da se razumijemo, ovo nije nikakav zahtjev za blažim jezikom. Samo odvajanjem režima od naroda odgovornost se može imenovati do kraja. Državni avion ima nadležnu instituciju i donosioce odluke. Vojska ima komandni lanac. Dom Vojske ima upravu. Minuta šutnje morala je biti odobrena iz neke kancelarije. Crvena zvezda je izabrala šta će objaviti. Crkva je izabrala riječi saopštenja i služitelja opela. Mediji imaju urednike, a političari ime. Kolektivna osuda sve ih skriva u magli „naroda“; precizna optužba ih izvodi na svjetlo.
Ona čuva prostor za najhrabrije. Ljudi koji u Beogradu, Novom Sadu, Banjoj Luci i Prijedoru insistiraju na presudama i dostojanstvu žrtava nisu dekorativni „dobri Srbi“. Oni su ključni protivnici homogenizacije. Njih treba štititi i pojačavati njihove glasove, jer svojim postojanjem ruše najvažniju laž režima: da vođa, Crkva, stadion i narod govore jednim glasom.
Bosna i Hercegovina ima poseban interes da tu laž ne prihvati. Bošnjačka javnost, razumljivo ranjena i razbješnjena predstavom koja zločinca podiže na pijedestal, lako može zaključiti da je nepovjerenje prema svim Srbima jedina razborita politika. Takav zaključak Dodiku daje ono što mu treba: potvrdu da zajednički život nema sagovornike i da samo nacionalni zaštitnik osigurava opstanak. Trauma prestaje biti izvor budnosti prema institucijama i ideologijama, a postaje granica prema ljudima unaprijed proglašenim opasnim. Na jednoj strani kult proizvodi homogenost; na drugoj kolektivni strah tu homogenost priznaje kao stvarnost.
Odgovor mora učiniti dvije stvari: ogoliti državnu logistiku, vojnu simboliku, crkveno posvećenje, stadionsku mobilizaciju, medijski mit, odbacivanje evropskih upozorenja i civilizacijsko svrstavanje; ali odbiti da toj mašineriji preda vlasništvo nad Srbima. To znači razlikovati organizatore od sljedbenika, sljedbenike od zastrašenih i pasivnih, a sve njih od ljudi koji se otvoreno opiru. Ne zato što su činjenice manje strašne, nego zato što su političke mogućnosti veće nego što režim želi da povjerujemo.
Ratko Mladić nije zaštitio srpski narod. Iza sebe je ostavio zločine, pustoš, presude, zajednice protjerane s prostora koje je njegova politika obećavala sačuvati, Republiku Srpsku zarobljenu u odbrani neodbranjivog i Srbiju čiji se evropski put može zaustaviti pred njegovim kovčegom. Njegov najveći posthumni uspjeh bio bi da i protivnici prihvate njegovu sliku svijeta: Srbe i Bošnjake kao homogene, zauvijek suprotstavljene kolektive između kojih nema ljudi, samo historijske uloge.
Borba protiv njegove glorifikacije zato nije borba za oštriju uvredu drugog naroda. To je borba da država zločin ne pretvara u vrlinu, Crkva navodnu nacionalnu lojalnost u sakrament, stadion genocidnu komandu u navijačku pjesmu, a geopolitički saveznici islamofobiju u novu legitimaciju stare politike. Istina mora biti sudski precizna, historijski poštena i usmjerena prema onima koji kult organizuju. Samo takva istina može zaštititi žrtve, osloboditi ljude koje režim drži kao taoce kolektivnog identiteta, a nama u Bosni i Hercegovini vratiti prostor budućnosti.