Eto nas, 30 godina nakon okončanja rata optrčali smo svoj otrovni krug čiji su početak i kraj sadržani u jednoj riječi: balija. Naravno, znate već o čemu se radi.
Milorad Dodik je odlučio da „Turčin“ nije dovoljno teška uvreda za Bošnjake. Taj probni balon pustio je na samom početku kampanje Siniše Karana na izborima za predsjednika Republike Srpske. Na tom skupu SNSD-a u Istočnom Sarajevu, Dodik je zaurlao na oduševljenje okupljenih simpatizera: „Niko ne laže gore i više od Turčina“. Grmio je Dodik kako Istočno Sarajevo „ne smije dozvoliti daljnju islamizaciju“, a onda je došao i krešendo: Bošnjaci su svedeni na „amebe“ koje kad se usele… znate već (kanio je reći „žohari“, ali se ugrizao za jezik, ili se jednostavno nije uspio sjetiti prave riječi u datom trenutku). Dodikove ogavnosti izrečene na predizbornom skupu bile su prirodan nastavak prijašnje tirade o „smradu sarajevskih hodnika“ koji se širi vijekovima. Ovdje je bitno reći da izrečene uvrede nisu imale za cilj samo da uvrijede Bošnjake, već su bile poziv, zazivanje osjećanja duboko nataloženih u moralnoj geologiji našeg prostora. Aplauzi okupljenih svjedoče o tome.
Svi ovi primjeri korištenja riječi koje u sebi nose čitavu istoriju poniženja, progona i dozvole za nasilje, dio su istog postupka namjernog vraćanja čitavog jednog naroda u predgrađansku kategoriju, u stanje prije imena, prije prava, prije jednakosti. Uvrede je, pred kamerama u Banjoj Luci, Dodik ispratio prijetnjama. Tonom hladnog birokrate izgovorio je da je „muslimansko Sarajevo naš neprijatelj“, da će ukinuti državno pravosuđe i vratiti vojsku Republike Srpske.
Važno je reći da ovo nisu lapsusi, niti izleti u sirovu retoriku. Ono što slušamo posljednjih mjeseci nije improvizacija nego metoda. Ko god je živio devedesete, ko je slušao kako se jezik tada mijenjao prije nego što su niknuli koncentracioni logori, prepoznaće taj ton. Prvo se promijeni riječ, pa se promijeni percepcija, a tek na kraju se promijeni stvarnost. U tom smislu Dodik ne izmišlja ništa novo, on samo ponavlja lekcije koje su ovdje već jednom naučene, samo što ih sada izvodi sa većom samouvjerenošću, kao da računa da smo u međuvremenu zaboravili koliko je tanka linija između metafore i naredbe.
Ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da je taj govor prestao biti rezervisan za domaću publiku. U intervjuu za jednu opskurnu američku platformu, Lindell TV, Dodik je isti narativ iznio pred publikom koja o Bosni zna malo ili ništa, ali koja je već istrenirana da svijet posmatra kroz prizmu civilizacijskog sukoba. Tamo je Bošnjake predstavio kao saradnike Irana, kao protivnike Izraela i Jevreja, kao naciste koji su tokom Drugog svjetskog rata pravili logore za djecu. Te rečenice nisu bile samo historijski netačne, bile su groteskne. Ali njihova svrha i nije bila istina. Njihova svrha bila je emocionalna ekonomija: proizvesti gađenje, jer je gađenje najkraći put do dehumanizacije. Ako uvjerite slušaoce da je neka grupa inherentno opasna, moralno iskvarena, civilizacijski otrovna, onda svaka mjera protiv nje prestaje izgledati kao nepravda i počinje izgledati kao samoobrana. Pogledajte Gazu.
Takva logika ima dugu istoriju i vrlo prepoznatljivu gramatiku. Najprije se protivniku oduzme individualnost i više ne govorimo o ljudima, nego o masi. Zatim se ta masa opiše kao prijetnja, bilo demografska, vjerska ili kulturna. I na kraju se vlastita politika predstavi kao filter, kao jedini mehanizam koji može zaustaviti tu prijetnju. Upravo u tom trenutku prestaje svaka potreba za argumentom. Sa opasnošću se ne raspravlja, opasnost se neutralizira. Kada Dodik kaže da su „muslimani neprijatelji“, on ne traži racionalan odgovor i debatu. On ukida mogućnost debate. S neprijateljem se ne razgovara, neprijatelja se uništava.
Uvijek se moramo podsjećati da smo ovo već vidjeli i doživjeli i da takav jezik nikada nije samo jezik. Arhive Haškog tribunala, suhe i činjenično hladne kakve jesu, zapravo su jedna od najboljih studija o tome kako riječi postaju politika. Uzmimo predmet Brđanin. Potvrđujući ključne nalaze Pretresnog vijeća, Žalbeno vijeće je saželo samu arhitekturu namjere: rukovodstvo bosanskih Srba slijedilo je „Strateški plan“ povezivanja teritorija s većinskim srpskim stanovništvom pod zasebnom vlašću, „s kojih bi većina nesrba bila trajno uklonjena“, plan koji se „mogao provesti jedino upotrebom sile i straha“. U presudama protiv Karadžića i Ratka Mladića čitamo o „trajnom uklanjanju“, o „prisilnom premještanju“, i opet o „upotrebi sile i straha“.
Ali prije tih formulacija postojale su rečenice vrlo slične onima koje danas slušamo: da su Muslimani prijetnja, da s njima nije moguće živjeti, da opstanak zahtijeva odlučnost. Zločini nikada ne počinju administrativnom odlukom. Oni počinju moralnom pripremom terena, a ta priprema uvijek izgleda kao retorika. Pročitajte ponovo formulaciju iz Tribunalove presude – sila i strah – a zatim poslušajte sadržaj Dodikovih javnih istupa. Kontinuitet nije u uniformama ili granicama, kontinuitet je u moralnoj tehnologiji.
Sociolog Daniel Bar-Tal to naziva etosom sukoba: stanjem kolektivne svijesti u kojem zajednica sebe vidi kao vječnu žrtvu, okruženu neprijateljima, i u kojem se svaka politička nesigurnost tumači kao egzistencijalna prijetnja. U takvom stanju empatija postaje luksuz, a kompromis sumnjiv. Svijet se pojednostavljuje do te mjere da više nema nijansi i postoje samo „mi“ i „oni“. Dodikova retorika je gotovo školski primjer tog etosa. U njegovim govorima Srbi su stalno pod opsadom, stalno prevareni, stalno izloženi islamizaciji i globalnim zavjerama, dok su Bošnjaci svedeni na bezličnu masu čija je sama prisutnost problem. To nije politika interesa, to je pedagogija straha.
Paradoks je bolan jer bi pamćenje, barem u teoriji, trebalo raditi suprotno. Sjećanje na rat, na logore, na razaranja, trebalo bi nas učiniti opreznijima, osjetljivijima na svaki nagovještaj dehumanizacije. Trebalo bi nas učiti da prepoznamo prve znakove istog mehanizma koji nas je jednom već odveo u katastrofu. Ali kada pamćenje preuzmu politički oportunisti, ono prestaje biti upozorenje i postaje gorivo. Umjesto da nas vodi prema empatiji, vodi nas u mobilizaciju. Umjesto da kaže „neka se ne ponovi nikad više nikome“, ono kaže „nikad više nama, po cijenu fizičkog uništenja svih ostalih“. O tome je u svom priznanju govorila i osuđena ratna zločinka Biljana Plavšić.
U posljednje vrijeme često razmišljam o paralelama između Bosne i Izraela, o kojima sam pisao i ranije. Zašto se Dodik tako snažno okrenuo Izraelu kao političkom uzoru i zaštitiniku? Izvan geopolitičkih gibanja koja su ga dovela u isti svjetonazorski krug sa Netanyahuom i ličnih veza sa ekstremistima poput bivšeg ministra odbrane Avigdora Liebermana, mislim da razloge treba tražiti i u instrumentalizaciji koncepta kulture sjećanja. U svom revizionizmu bošnjačke historije i dodjeli uloge vjekovnog neprijatelja srpskog naroda, Dodik ustvari samo ponavlja mantre koje Netanyahu, Ben Gvir i Smotrich neprestano koriste kao objašnjenja za genocid nad Palenstincima. I, ako ga slušate i pratite malo pomnije, vrlo temeljito slijedi njihove interpretacije prošlosti kao model za svoju agresivnu politiku prema muslimanima. Važno je znati o čemu tačno govorimo.
Istoričarka Idith Zertal opisuje kako se u izraelskom kontekstu trauma Holokausta ponekad pretvara u političku doktrinu, u stalno prizivanje egzistencijalne opasnosti koja opravdava gotovo svaku sigurnosnu mjeru. Nije problem u sjećanju samom, nego u njegovoj instrumentalizaciji: kad trauma postane identitet, svaki drugi identitet počinje izgledati kao prijetnja. Ta logika je univerzalna. Ona ne pripada ni jednom narodu posebno. I upravo zato je vidim i kod nas, u načinu na koji se i ovdje bol pretvara u politički kapital, a sjećanje u moralni štit iza kojeg se može sakriti svaka odluka.
U godinama nakon Holokausta, izraelska kultura sjećanja usidrila je nacionalni identitet u sjećanju na genocid, progonstvo i egzistencijalnu prijetnju. Kako tvrdi historičarka Irit Keynan, Izrael je „odlučio da se prema Holokaustu odnosi kao prema kolektivnoj katastrofi, koja nadjačava individualnu nesreću“. Prioritet nije bila osoba koja je prošla pakao na zemlji, nego kolektiv; ne rehabilitacija, već odbrana. Ta orijentacija, piše ona, „ograničila je empatiju prema žrtvama ratne traume“ jer se nacionalni narativ fiksirao na vanjsku prijetnju, a ne na unutrašnju ranjivost.
Drugim riječima: sjećanje je postalo identitet, a identitet se zasnivao na stanju opsade. Traume prošlosti nisu bile rane koje treba zacijeliti, već štit koji treba koristiti. Historičar Greg Greif primjećuje da je u izraelskom društvu Holokaust „postao jedan od glavnih razloga za legitimitet Izraela kao države“. Kada se legitimitet konstruiše na ovaj način, moralni prostor za propitivanje kako država koristi taj legitimitet znatno se sužava.
Keynan u svojoj studiji iz 2022. godine o izraelskoj kulturi sjećanja povezuje ovaj proces sa okvirom “kulture sukoba” Daniela Bar-Tala: praksom reaktiviranja traumatskog sjećanja kako bi se potaknula grupna kohezija i opravdala preventivna akcija. Njenim riječima: “Mehanizam reaktiviranja traumatskih sjećanja dobro je ukorijenjen u dugoročnom pristupu Holokaustu… Njegova glavna implikacija za trenutni kontekst je podsticanje vremenskog kolapsa, gdje se trenutne prijetnje sagledavaju kroz prizmu istrebljenja predaka.” Jednostavno rečeno: kada u svakoj političkoj krizi evocirate genocid iz Drugog svjetskog rata, eskalirate običnu politiku u egzistencijalni rat. To je zamrzavanje sjećanja u doktrinu. To znači da prošlost nije lekcija već okidač. U današnjim okolnostima, kada se u okviru – koji su postavili Netanyahu i drugi rušitelji mirovnog sporazuma iz Osla – Palestinci percipiraju kao najveća prijetnja opstanku Izraela, to znači instrumentaliziranje njihove uloge u Holokaustu kako bi se opravdali strahotni zločini nad civilima Gaze i Zapadne obale.
Možda ovo pojašnjava Netanyahuovo insistiranje da je ustvari jerusalimski muftija Haj Amin al-Husseini ustvari Hitleru dao ideju za Holokaust? Možda je sada jasnije zašto Dodik u Izraelu vidi uzor u oblikovanju odnosa sa muslimanima?
To se najbolje vidi iz zajednica kao što je moj Prijedor. Instrumentalizacija pamćenja za markiranje simboličkog i stvarnog neprijatelja ne može biti vidljivija otkako je SNSD došao na vlast. Proces izgradnje spomenika ubijenoj djeci koji je tekao, teško, ali istrajno, tokom ranije vlasti Marka Pavića, zaustavljen je dolaskom Dodikove stranke na vlast. Spomenici koji postoje i spomenici koji ne postoje, imena koja se izgovaraju i imena koja se prešućuju, sve to zajedno stvara jasnu hijerarhiju bola. Ako vaša patnja nema mjesto u javnom prostoru, nije se ni desila. A kada se bol jednih sistematski briše, drugi vrlo lako povjeruju da ti ljudi nikada nisu bili dio iste zajednice. U takvom moralnom pejzažu Dodikove otrovne riječi padaju na već pripremljeno tlo. Ako nam nije dozvoljeno da tugujemo jedni za drugima, kako ćemo jedni druge braniti od uvreda i dehumanizacije?
Zato je opasno svesti ovu priču na pitanje političke retorike ili pristojnosti u javnom govoru. Ne radi se o tome da li je neko „prešao granicu dobrog ukusa“. Radi se o tome da se granica normalnog pomjera. Kad politički lider bez posljedica kaže „balije“, naravno da će sljedeći put reći „neprijatelji“. Kad bez posljedica kaže „neprijatelji“, sljedeći put će govoriti o ukidanju institucija. A kad se institucije proglase neprijateljskim, tada svaka paralelna struktura počinje izgledati legitimno. Mir se ne ruši odjednom. On se troši, rečenicu po rečenicu, dok jednog dana ne shvatimo da više nemamo zajednički logički i jezički okvir u kojem možemo da spriječimo rat pregovorima i dogovorima.
Upravo zato Dodikova retorika nije samo problem Bosne i Hercegovine, nego i okoline a posebno Evropske unije. Njegovo obraćanje američkim desnim krugovima, pokušaj da situaciju u Bosni i Hercegovini predstavi kao dio globalne borbe protiv islama, jeste svjestan napor da se njegova borba za očuvanje opljačkanih milijardi prevede u neku vrstu međunarodno prepoznatog konteksta. Ako uspije dobiti makar simboličnu podršku desničarskih fanatika bliskih Trampu, cijena destabilizacije pada. Tada više ne govorimo samo o unutrašnjem prepucavanju, nego o potencijalnom geopolitičkom uvezivanju koje Bosnu može pretvoriti u još jedno poprište tuđih ideoloških ratova.
Na kraju, međutim, sve se vraća na nešto mnogo jednostavnije i teže u isto vrijeme. Dodik ne pokušava pobijediti argumentom. On pokušava promijeniti percepciju. Pokušava nas naviknuti na to da jedni druge gledamo kao prijetnju. Ako u tome uspije, sve ostalo dolazi gotovo automatski. Zakon, institucije, sporazumi, sve to počiva na jednoj osnovnoj pretpostavci: da drugi, ma koliko se ne slagali s njim, ipak ostaje čovjek vrijedan minimuma poštovanja. Onog trenutka kada ta pretpostavka nestane, politika se brzo pretvara u rat. To je Dodikova klopka u koju ne smijemo upasti.
Zato je možda jedini stvarni otpor upravo u tom tvrdoglavom, gotovo banalnom insistiranju na ljudskosti drugog. U odbijanju da prihvatimo Dodikov jezik koji nas svodi na kategorije. U upornom, zamornom podsjećanju da pamćenje na stradanja i zločine nije tu da nas ponovo spusti u rovove, nego da nas iz njih izvuče. Ako to zaboravimo, spirala događaja koji nas vode ka sukobu, poput elementarne nepogode na koju nemamo nikakvog uticaja, ponovo će se zatvoriti oko nas. A iz takvih spirala, historija nas je već naučila, izlazi se mnogo teže nego što se u njih ulazi.