Kako je moguće da smo svi tako nemoćni da zaustavimo genocid koji Izrael provodi nad Palestincima? Kako je moguće da smo normalizovali sistematsko ubijanje desetina hiljada palestinske djece, žena i muškaraca u Gazi i da sada ponovo skrećemo pogled dok Izrael okreće nišan ka Zapadnoj obali? Kako je moguće da smo došli do tačke u kojoj ozbiljno raspravljamo o prijedlogu predsjednika SAD-a Donalda Trumpa da prisilno iseli Palestince iz njihove domovine i izgradi „rivijeru“ à la Dubai tamo gdje je nekada bila Gaza?
Odgovor, u velikoj mjeri, leži u uspjehu neumoljivog, decenijama provođenog projekta Izraela u kojem je Palestincima u očima ostatka planete do kraja oduzeta ljudskost. Sistematsko zatiranje Palestine i njenog naroda kojem danas svjedočimo nije tek nusproizvod rata – nego direktna posljedica dugotrajne, bjesomučne dehumanizacije. Dehumanizacije čiji je cilj ne samo da opravda masovno ubijanje civila, već da ostatak svijeta učini nezainteresovanim posmatračima u najboljem slučaju, saučesnicima u najgorem.
Danas imamo dovoljno empirijskih dokaza da je dehumanizacija alat bez kojeg su masovni zločini nezamislivi. Od Holokausta do genocida u Bosni i Hercegovini, Ruandi, Burmi, Siriji, dehumanizacija je korištena kako bi se ciljana grupa pretvorila u pripadnika niže vrste, egzistencijalnu prijetnju koju treba eliminirati. Ovaj proces odvija se pred našim očima u Palestini, dok izraelski zvaničnici, vojni lideri, njihovi saučesnici u zapadnim vladama i ogromna većina zapadnih medija nastavljaju prikazivati Palestince ne kao ljudska bića, već kao sigurnosnu prijetnju, kolektiv nedostojan osnovnih prava.
Izraelski političari, vojni lideri, novinari i drugi kreatori javnog mnijenja otvoreno koriste genocidnu retoriku. Južna Afrika je u predmetu protiv Izraela pred Međunarodnim sudom pravde podnijela mnogobrojne dokaze, uključujući i citate bivšeg ministra odbrane Joava Galanta koji je izjavio da se Izrael bori protiv „ljudskih životinja“, što direktno potvrđuje da za Izrael palestinski životi nemaju nikakvu vrijednost. Premijer Benjamin Netanjahu uporedio je napad na Gazu sa biblijskim uništenjem Amaleka, pozivajući na potpuno istrebljenje jednog naroda. Takve izjave nisu izolovani slučajevi – one su dio šire, duboko ukorijenjene ideologije koja prožima izraelski diskurs i omogućava široku društvenu mobilizaciju podrške za genocid nad Palestincima.
Upotreba dehumanizirajućeg jezika od strane političkih lidera, medijskih ličnosti i influensera na društvenim mrežama ima za cilj pravdanje, normalizaciju ekstremnih oblika nasilja. Nemilosrdno uništavanje Gaze, ciljanje bolnica, izbjegličkih kampova i humanitarnih radnika, te namjerno izgladnjivanje stanovništva, proizlazi iz temeljne pozicije da Palestinci nisu ljudi dostojni života i dostojanstva, već prijetnja koju treba u potpunosti eliminirati.
Najnoviji prijedlog Donalda Trumpa koji otvoreno zagovara prisilno preseljenje Palestinaca iz Gaze u druge zemlje nastavak je te iste dehumanizacije. Plan, koji se iz Trumpove uobičajeno sumanute retorike pretvorio u ozbiljan politički prijedlog tokom posjete Benjamina Netanjahua Washingtonu, predviđa budućnost u kojoj su Palestinci trajno uklonjeni sa svojih teritorija, u Egipat, Jordan, Puntland ili Somaliland, gdje već, dok će Gaza biti „rivijera“ koju će Trump, kako kaže, „naseliti ljudima iz cijelog svijeta“. Da se razumijemo, ovo nije nova ideja; izraelski ekstremisti već dugo promovišu masovno raseljavanje Palestinaca kao krajnje „rješenje problema“. Od samog početka razaranja Gaze u Izraelu, ali i u Americi, pomenuti ekstremisti održavaju aukcije na kojima se prodaju komadi zemlje u Gazi gdje će se, prema ovim planovima, graditi naselja za jevrejske doseljenike.
Ovaj prijedlog zastrašujuće podsjeća na pokušaje istrebljenja čitavih naroda sa određenih teritorija, kako bi se stvorio prostor za ekspanzionističke ambicije. Treba li podsjećati da smo i sami preživjeli slične planove? Također, Trumpov plan potpuno ignoriše međunarodno pravo koje zabranjuje prisilne transfere stanovništva. Ipak, ova ideja sve više dobija na značaju, ne u tajnosti, već kroz konkretne političke rasprave, potvrđujući da su Palestinci za mnoge moćnike koji trenutno vladaju samo smetnja koju treba ukloniti kako bi se ostvarile zamisli izraelskih lidera.
Zapadne vlade, posebno SAD i Evropa, saučesnici su u normalizaciji izraelskih ratnih zločina pružanjem političke, vojne i logističke podrške Netanjahuovim vlastima u sistematskom uništavanju Palestine i njenog naroda. Mantra o „samoodbrani“ se uporno ponavlja od Berlina do Washingtona, kao da su uništenje cijelog naroda i sistematsko razaranje civilne infrastrukture opravdan, legitiman vojni odgovor na Hamasov napad od 7. oktobra 2023.
Osim zapadnih političara, i ogromna većina zapadnih medija uključena je u proces dehumanizacije Palestinaca uporno prikazujući Palestince primarno kao teroriste ili, u najboljem slučaju, kao kolateralnu štetu, umjesto kao žrtve brutalnog, asimetričnog napada. Ovaj način izvještavanja ima za cilj anesteziranje globalnog javnog mnijenja, prihvatanje nepojamne patnje palestinskog naroda kao nečega posve normalnog u „okolnostima rata“, kako bi se umanjile šanse za bilo kakav politički pritisak za intervenciju. U međuvremenu, društvene mreže su preplavljene govorom mržnje protiv Palestinaca, u velikoj mjeri orkestriranim od strane izraelske obavještajne službe u koluziji sa vlasnicima najmoćnijih platformi poput X i Facebooka. Važan dio ovog djelovanja je i manipulacija pravnim pojmovima kako bi se opravdali zločine koji su, po svim definicijama, kršenje međunarodnog prava. U tom diskursu izvrću se pravne norme kako bi se opravdala nesrazmjerna sila i kolektivno kažnjavanje civilne populacije.
Naravno, sve što sam naveo svodi se na dijagnozu za koju je teško zamisliti lijek. U okolnostima u kojima bi postojao minimum međunarodnog poretka zamišljenog Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima nakon Drugog svjetskog rata, napori da se zaustavi nasilje u Palestini i spriječe daljnji zločini morali bi se sistematski i značajno pozabaviti dehumanizacijom. Vijeće sigurnosti UN-a bi moralo osuditi i sankcionisati izraelske političare koji otvoreno pozivaju na genocid, kao što su to činili u drugim sukobima. Medijske organizacije i društvene platforme morale bi snositi odgovornost za širenje govora mržnje i državnog poticanja na nasilje, kroz regulatorne mehanizme poput Evropske komisije koja ima obavezu da osigurava da se takav govor mržnje prepozna i sankcioniše kao pokretač masovnog nasilja. Regionalni akteri, uključujući moćne arapske, morali bi učiniti suprotstavljanje dehumanizaciji ključnim dijelom uspostavljanja bilo kakvih diplomatskih odnosa sa Izraelom. Morali bi…
Ali čak i ja, dok ovo pišem, uviđam naivnost izrečenog. Živimo u vrijeme kada zakon jačega ponovo potire sva obećanja izrečena nakon Drugog svjetskog rata i čudovišta se nesmiljenom brzinom kote u mraku koji prekriva horizont. Sve što nam je ostalo je da govorimo i ne damo da nam oduzmu ljudskost i dostojanstvo, dok nam oduzimaju nadu.