Okupili smo se oko malog stola u nekoj od sporednih prostorija pored glavne sale Narodnog pozorišta. Tu, u improviziranoj „zelenoj sobi“ javnog snimanja Al Jazeerine emisije „Centre Stage“, sjedimo njegov brat Muhamed, on, ja i David Hearst, legendarni britanski novinar, čekamo da počne program. Oko nas užurbano prolijeću mnogobrojni producenti i tehničari, slijevaju se ka već dupke punoj sali, svaki put kad neko otvori vrata prostoriju ispuni žamor nestrpljive publike, tjelohranitelji predsjednice Slovenije i katarske ministrice za međunarodnu saradnju povremeno premjere prostoriju čvrstim koracima i smrknuto skeniraju prostoriju, svakakvog svijeta ulazi i prolazi, i svaki čas neko priđe i ushićenog lica ga pozdravlja i moli za selfi, blistaju zubi iz širokih osmijeha, sijevaju kamere telefona, svi se kupamo u zasljepljujućem svjetlu njegovog prisustva. On strpljivo ustaje svaki put, pozdravlja se, zahvaljuje, klima glavom, umorno se smiješi u kameru. Samo, oči mu se ne smiju. Tamna, teška sjenka ih prekriva sve vrijeme. Građom, držanjem ramena i oštrinom pogleda podsjeća me na jednog bivšeg, neprežaljenog prijatelja. Teško se spušta u stolicu. Poznajemo se tek nekoliko sati, sasvim smo slučajno naletjeli jedan na drugoga na ulazu u hotel, upoznao nas je Edhem Fočo, samo što su bili došli s aerodroma. Izgrlili smo se kao da se dugo poznajemo. Taj kratki susret mi daje potrebnu dozu familijarnosti da mogu da ga pitam direktno, kao što bih nekog svog.
– Jesi li dobro ti?
– Jesam, odgovara pokušavajući da se osmjehne, samo što sam mrtav umoran.
– Mogu misliti, teško je ovo izdržati. Ti si ovdje veća zvijezda od Brada Pitta.
Nije se nasmijao na moje glupo poređenje.
– Tebi treba neko da te čuva od mase, rekao sam. Uopšte se ne šalim.
– Muhamed pokušava, ne znam šta bih da mi nije njega. On se bavi svim ovim stvarima, organizuje, pazi, ja ništa ne mogu, ni o čemu ne mogu da mislim, stalno sam na WhatsAppu. Ljudi stalno šalju poruke, tamo, iz Gaze. Telefon mi se isprazni, ja ga stavim da se puni pa krenem u kupatilo i vratim se s pola sobe, da opet provjeravam da li se neko javio.
Prilaze nam dvije djevojke, oči im sijaju od sreće što mogu da ga pozdrave, da se uslikaju s njim. Razmjenjuju nekoliko rečenica, toplih, ljudi ga iskreno vole, čini se.
Vraća se u stolicu. Pričamo o njegovim planovima, o misiji koju ima, o „životu“ koji živi u Dohi.
– Sanjam da se vratim u Gazu, a znam da od toga nema ništa. Ne znam kako ću ovo izdržati. Tamo znam ko mi je neprijatelj, odakle dolazi opasnost. Napolju ne znam. Ništa više ne znam. Mislim da bi mi bilo lakše kada bih bio siguran da makar polovica ljudi koji me prepoznaju znaju zašto sam „poznat“.
Ne znam šta bih mu rekao na to. Svakako se gušim u sopstvenoj bespomoćnosti i osjećaju krivice, volio bih makar da njemu mogu kako olakšati. A ne mogu.
– Ako ti treba da malo pobjegneš od gungule, da budeš sam, ne znam, da igraš Fife na Playstationu, ako ima išta na ovom svijetu da mogu da ti pomognem, samo reci, molim te nemoj se ustručavati.
– Muhamed igra Fife, nasmijao se, ja ništa, ne mogu. Ali hvala ti.
Razmjenjujemo brojeve WhatsAppa.
– Neka nam prva poruka bude selfi, ali ovaj put ja da slikam.
Slika nas i šalje mi sliku. Te oči, čega su se nagledale te crne oči, bože moj.
Opkoljavaju nas producenti, asistenti, snimanje treba da počne, rijeka užurbanih profesionalaca nas nosi u grotlo sale, čini mi se da nikada nisam vidio ovoliko ljudi u Narodnom pozorištu. Sjedamo, počinju govori, velike riječi odzvanjaju salom, velike prazne riječi odzvanjaju još jače, ali dobro, na svaki pomen solidarnosti sa palestinskim narodom prolama se iskren, zaglušujući aplauz. Na kraju, on izlazi na binu uz ovacije, svi su na nogama. „Free, Free Palestine!“ grmi salom. Sjeda, strpljivo odgovara na pitanja o Gazi, o stradanju svoje porodice, o prijateljima kojih više nema, o svom najboljem drugu, neponovljivom Hamzi, kojeg Izraelci ubijaju nekoliko dana nakon što su mu ubili mater i dvije sestre i malog brata, priča kako se čovjek navikne da spava među leševima, kako su nebrojeni ostali zatrpani ispod zgrada satranih američkim bombama ogromne razorne moći, da niko nije mogao doći do njih, samo zadah raspadajućih tijela kao svjedok da su ispod ruševina, kako preživjeli provode svaki sekund u paničnom strahu od novih napada, u improvizovanim šatorima, kako bebe umiru od gladi jer majke nemaju šta jesti i nemaju mlijeka da ih podoje, roditelji u stalnoj potrazi za hranom. Priča dugo, staloženo, dirljivo. Drago mu je što je vidio znakove podrške na ulicama Sarajeva, što mu ljudi prilaze i iskazuju saosjećanje sa patnjom njegovog naroda. Pokušava da nam objasni kako ljudi u Gazi ne mogu da razmišljaju o porukama iz Sarajeva dok iznad njih vrište mlaznjaci i zuje smrtonosni dronovi, ali da su naše riječi važne, da je važno da se govori o Palestini, o zločinima, da se stvara pritisak, da… Pokušava da zatomi beznađe i da bude ono po čemu ga poznaju milioni ljudi širom svijeta – očajnički glas očajnika što su ostali u džehennemu Gaze. Publika mu još dugo skandira nakon što je završio intervju. Jedva uspijeva da se izvuče na sporedni izlaz iza pozornice. Tamo ga odmah salijeću visoke zvanice. Nastaje kakofonija od glasnih izliva što stvarne, što privremene solidarnosti, one koju će promptno zamijeniti slijeganje ramenima i ono što se ispotiha, a gdjgdje i poglasno, govori kada se pomene Gaza: „Šta mi tu možemo? Imamo mi i svojih problema. Treba gledati svoja posla, svoje interese. Jest mi žao ljudi, ali stradali smo i mi, ko je nama pomogao?“ Prekidam izlaganje nekog bivšeg ministra koji ga drži za nadlakticu i objašnjava mu kako je i on sve to tako prošao… Samo da te zagrlim, ja moram da idem, ne mogu ovo. Grli me i zahvaljuje se. Javi mi se ako ti ikad išta zatreba a da ja mogu pomoći, molim te. Govorim mu, skoro da vičem da nadjačam galamu oko njega, a znam da zvučim isprazno. Izlazim, a njega rijeka ljudi odnosi napolje, da se pozdravi, da se slika sa silnom masom ljudi koji ga čekaju.
Sutradan odlazi u Srebrenicu, poklanja se žrtvama genocida, izgovara riječi saosjećanja i zajedničke boli. Na odlasku ostavlja poruku o svom boravku među nama: „Bio sam potpuno zatečen ljubavlju koju su mi iskazali ljudi u Bosni, njihovom podrškom Palestini i solidarnošću sa nama. Hvala vam za svu ovu ljubav.“
Čitao sam njegove riječi i osjećao dubok, predubok sram. Jer mi, ti njegovi „ljudi u Bosni“, nismo učinili ni izbliza dovoljno da pokažemo solidarnost sa žrtvama genocida koji nad Palestincima provodi Izrael. A morali smo, više nego bilo ko drugi na svijetu.
***
Od našeg susreta prošle su dvije sedmice. Pratim njegove objave koje bjesomučnom brzinom, tokom svih 24 sata u danu, slažu mozaik neprepričljive strahote koja se odvija na oko četiri sata leta od nas. Nekada smo znali naglašavati te male razdaljine između Sarajeva i evropskih prijestolnica u kojima se život odvijao sasvim normalno dok smo mi umirali pod opsadom. Danas su nam opet skliznule u apstrakciju, jer smo sebi ponovo postali centar našeg svijeta van kojeg malo šta postoji. Od našeg susreta je prestižni medicinski žurnal Lancet objavio procjenu (koju je nazvao konzervativnom) da je od početka izraelskog napada na Gazu ubijeno preko 186.000 ljudi, približno 10% stanovništva. Od našeg susreta Izrael je izvršio stravične masakre u nekoliko UN-ovih škola gdje su se bile sklonile izbjeglice iz potpuno razrušenih naselja. U jednom od njih bombardovali su igralište na kojem su djeca igrala lopte. Od našeg susreta ubili su Mohammeda Bhara, dvadesetčetvorogodišnjaka sa Downovim sindromom, tako što su na njega nahuškali njemačkog ovčara, i ostavili ga da iskrvari od mnogobrojnih ugriza, otjeravši porodicu koja je očajnički pokušavala da mu previje rane i spasi ga. Od našeg susreta IDF je ubio desetine civila u Khan Younisu u zračnim napadima koji su počeli nekoliko minuta nakon što su bacili letke sa naređenjem da se isprazni. Od našeg susreta Haneen Miqdad je napisala ovu pjesmu.
Haneen, čuješ li me?
Ahhh
Kaži mi, ko ima s tobom u toj prostoriji
Imam Ibrahima i Zainu, oboje su mrtvi
Ok, pokušaćemo da dođemo do tebe, da te izvučemo
Samo se strpi još malo
Cura je u vrlo teškoj situaciji
Ova cijela kuća je ustvari grob
Plafon samo što se nije skroz srušio
Odlomi taj komad betona na svojoj strani, povuci iglu
Probaj da nabaciš taj karton na curu, da može disati
Striko, dišeš li?
Možeš li otvoriti oči, striko?
Je li ovo tvoj muž?
Jeste
Kaži “Alahovi smo i Njemu se vraćamo”
Beba u krevecu
Oh, Zaino, kćeri moja… Mrtva je
Nema daha u njoj
Ne, ugušila se
Malo je plakala dok se gušila pa je utihnula
Alahovi smo i Njemu se vraćamo
Izvini zbog greške, šta je s tobom?
Mislila sam da je sve ovo u nečijim rukama
Čini mi se kao da sam malo bolje
Ne, striko, to je varka, ali ne boj se
Plafon se urušava
Pritišće li te?
Da
Oprosti nam, probaćemo drugačije
Ja sam gotov, ostavite me, ne možete vi mene izvući
Ne, striko, kunem ti se, neću ti reći da nema boga osim…
Donesite nosila
Alah je najveći
Cura je još živa
Ko je to?
Ljubav moja, sve moje
Ja sam njen rod i hoću da idem s njom u hitnoj
Znam gdje su, molim vas provjerite
Recite mi njihovu tačnu lokaciju, gdje se nalaze
Ibrahimova noga visi o koži, a lice mu je kao vjera u kojoj nečija duša može biti spašena
Basil je sa Omarom, drži Nadu u naramku, tamo u zapadnoj sobi
Mati mi je u hodniku, kod ulaznih vrata
Sara je kod kuhinje
Svi su mrtvi
Svi?
Ima li iko živ?
Svi, striko. Zahvali se bogu
Hvala bogu dragom
Dođi da se oprostiš od svoje djece i brata
Nada je samo zatresla glavom, ljubav moja
Amour izgleda kao da se guši?
Nadam se da je Atul odmah poginuo, a ne kao Zaina
Kako su samo mladi
Je li tijelo ostalo čitavo?
Ljubavi moje, tako su hladni
Gdje je Ibrahim?
Nisu ga još donijeli, znam da mu je noga visila
Ko je ovo?
Tvoji sestrići?
Gdje mi je tetka?
Gdje su Amy i Sarah?
Još uvijek pokušavaju da ih izvuku
Donijeli su Ibrahima, dođi da se oprostiš od njega
Oprostila se ona od njega, a ja sam od svoje djece i Basila
Vratila se tamo i zvala Ibrahima
I ja sam se vratila da se oprostim od svoje djece i brata
To je to, ljubavi, to je sve
Hoćemo da se pomolimo za njih, da ih sahranimo
Molite li se za njih?
Sahranite ih u Abrahamova njedra, da ne osjećaju strah
Sahranili smo ih, hvala bogu.
Kako su se hitro vratili bogu, žudili su za džennetom
Sa Ibrahimom smo spustili krunicu, bila mu u džepu, a ovo je bio njegov Kur’an, držao ga je u ruci
Ljubavi moje, neka im se bog smiluje
A šta je sa mojom majkom i Sarah?
Probaćemo opet sutra
Ne vjerujem da ćemo uspjeti
Ali ćemo probati
Da zaustavimo rat
Musab, šta radiš ti?
Kopam da izvučem tetku i Sarah
Došli smo do tvoje matere, Haneen
Mati ti je na telefonu, da se možeš oprostiti od nje
Ukopali smo je do Omara, Nade i Zaine
Došli smo do Sarah, hvala bogu
Sarah je na telefonu ako hoćeš da se oprostiš od nje
Bože dragi, našli smo je već sahranjenu, bogom se kunem, kao da je ukopana sa najvećim počastima
O hvala dragom bogu, Sarah je napamet znala Božiju knjigu
Govorite o Sarinom grobu? Sarah je ubijena i sahranjena?
Omar, Nada, moja mater i Zaina su ukopani odmah do nje
Ibrahim i Basil su ubijeni takođe? Svi su ukopani jedni do drugih
O hvala bogu, našli su Ahmeda
Ahmedu oni strašno nedostaju, stalno pita gdje su
Moja tetka, njene kćerke, Baraa, svi su zatrpani?
Svi su otišli sa anđelima i Svetim Josipom
Stavili smo im nišane na grobove, od kamena
Ovo je sve istina
Ovo nije san
O bože, nagradi me za svu moju patnju i daj mi nešto bolje od ovog života na drugom svijetu