Jutros je bilo malo nepucanja, što rekla moja šči.
Pa sjedim na terasi i gledam brda okolo
a svako oćelavilo, što od požara što od sjekire,
gledam i mislim: na šta smo, dragi Allahu, spali.
Hodamo po stanu, a zglobovi nam krckaju
kao baraku da razvaljuješ. Nepodmazani
od duga posta. Nema masti u organizmu
iscrpljenome. Danas u Sarajevu
ili se gine u gomilama,
ili dlaku po dlaku čiliš.
Kuče mi oslijepilo od ikar konzervi
a nam od njih ništa. Pa reci da čovjek nije
tvrđi od pseta ikojega. Čovjek je nažilavija
među svim živinkama. Zato i vlada svijetom.
Djeca mi prozirna ko klica od krompira
koji proklija u podrumu. I stalno svađaju se:
jedno nije živo ako drugo ne plače.
Kako i neće kad ih ne smiješ pustiti vani –
podivljala načisto u kavezu.
Moja žena, juče, ne može po sata da se sjeti
kako se zovem, a tek joj je trideseta,
ja pet godina od nje stariji, a u nama pucketa
pucketa li, ko svijeća kad dogorijeva,
prekonoć sam – avitaminoza, šta li? – oćelavio
ko ova brda okolo Sarajeva.
Mi dolje, u kotlini, svaki dan stariji smo
za deset dana, a oni gore na brdu sve su mlađi:
njih podmlađuje njihovo veliko zlo.
Poljska konjica