Obavezna lektira
1.
Još uvijek je živa, u meni, iz sna slika
Kad prvi put Sarajevo ugledah, sa Bistrika:
Na stotine sazvježđa u pomrčinu palo –
Zemaljsko i nebesko sasvim se smiješalo.
I pamtim, niz bistričku ulicu, ne znam koju,
Svjetiljke krivovrate – visibabe u stroju!
Ko da je duša, od straha – skroz budna, skroz trijezna,
Htjela da pripitomi, tim znanim, svijet neznan.
Tren potom osjetih kako, naježen, sav se kočim:
Grad je ledena voda u koju ću da skočim.
I spoznaja se diže, iz džigerice same:
Grad je toliko velik da nema mjesta za me.
Jer u moru tog svjetla, gdje naći konačište?
(Sjetih se sestre kad mi, u krilu, glavu bište).
I sam sebi se činim ilegalan, ko koza,
Dok slazim, u samoću, sa uskotračnog voza.
2.
Premalen u metežu, izgubljen usred buke –
Samo saobraćajci k meni su širili ruke.
Teško je, danas, reći šta mi je taj grad bio,
Gdje četvrt stoljeća sam u sobi prosjedio.
Jamačno, sanatorij sa pogledom na more,
Gdje sam se liječio od moje Crne Gore.
Od Crne Gore u kojoj duša je moja bila
Ptica koja gnijezdo na nakovnju je svila.
Raspamećeni dečko, sa ibeovskom grbom,
I nutrinom drhtavom i gipkom ko prut vrbov,
Živio poluživot, u gradu polustranu.
Živio ko flauta. Ukoso i ustranu.