Obavezna lektira
Sinoć se Balta vratio s onoga svijeta.
Griješan si, čovječe, i potrebno je dvaput umrijeti da bi grijehe okajao.
O, Bože, premilostivi, šta može zgriješiti Balta, ulični čistač cipela?
Može, reče Bog očinski. Svakome je dano da griješi, a najveći je grijeh prema životu – izbjegavanje grijeha… Nađi se u tome nesavršenome zemaljskome svijetu. Ljudski rod je iskoračio iz blata grijehom. Sve ostalo je samo ponavljanje. Bit ćeš ponovo čistač cipela.
Koji tren prije neutješnih riječi, Bog je stavio na kantar vaskolik Baltin život, odvagnuo ga na dlanu i, poslije dubokog premišljanja, iskazao božiji sud:
Griješan si, Balta, i drzovit jer si prikrio svoje zemaljske grijehe. Potrebno je dvaput živjeti i umrijeti da bi to okajao… Grješnik si kakav još nije zakoračio pred moje prijestolje.
O, Bože, premilostivi, šta može zgriješiti Balta, čistač cipela?
Bogu se učini da nije čuo moj vapaj.
Bože svemogući, sveznajući i svevideći, što me opet učini čistačem cipela i grijeh namače kao iskupljenje? Što me ne učini državnikom, ja li vojskovođom, ja li gradonačelnikom? Bogatunom? Ili da makar budem lijep i pristao kao ljudska prilika? Kako čistač cipela može zgriješiti?
Može, sine, reče Bog blago i umalo me ne pomilova po kosi. Neka te proviđenje izvede na pravi put grješnosti.
Bože, neka je volja tvoja!, izustih ponovo dotičući čelom podnožje božijeg carstva.
Tako se Balta sinoć vratio sa onoga svijeta, nujan; sjeo za svoj ulični stočić i nastavio čistački život na starom mjestu na Obali Pariške komune. Sam i samotan, ali savršen u poslu i odricanju. Kako ga niko nije ispraćao na onaj svijet, osim grobara, tako se niko ne začudi njegovom povratku. Ni oni iz obližnjih kuća kojima je povremeno čistio cipele. Bili su ugodni ljetni dani, bez blata i prašine. S boka obližnje trafike smiješila se na nj već izblijedjela Eleonora Rossi Drago.
Sve je to trajalo. Balta je ponovo razmahivao četkama, laštio prolazničku obuću, isprašivao nogavice i razmišljao kako da se domogne grijeha. Jer, njegova životna ukupnost bješe na jednom kvadratnom metru i u njegovom pogledu iz žablje perspektive.
Jednog sumornog popodneva uzdahnu duboko i strese se. Moram, dakle, činiti što nisam činio, moram zboriti što ne smjedoh ni pomišljati. Moram biti ja, Balta, i biti neko drugi. Tako, i nezaustavljivo. Neka mi Bog bude naklonjen.
Tek drugog ponedjeljka dođe plava gospođa i donese svoje cipele i muževljeve čizme. Činila je to i ranije. Prilazila bi bosa, u papučama, u šarenoj kućnoj haljini, vedra i neusiljena. Lijepa kao slika. Prema meni su bila njena bijela koljena i dva ružina cvijeta.
Gospodo, vi ste tako lijepi. I vaše noge su lijepe, reče Balta, pruži joj očišćene cipele i još i obrisa svojim suknenim laktom, za visoki sjaj.
Gospođa se namršti.
Zatim ništa.
Zatim je Balta sve to ponovio idući put. I dodao:
I vaš muž je dugonog. Kao Gary Cooper u filmu “Tačno u podne”, ako ste gledali. Njegove čizme su prava koža. To je rijetkost, gospođo. Ljudi su uglavnom neuravnoteženi, znate. Vaš muž podjednako korača lijevom i desnom. Major?… čini mi se da sam ga jednom vidio, kako se rano vraća s dežurstva. Visok. Utegnut. Namrgođen. Brrr!…
Plava gospođa ne reče ništa.
Sviđate mi se, reče Balta. Mnogo.
Sram vas budi, reče gospođa.
Dat ću vam svu ušteđevinu za jedan susret.
Sram vas i stid budi!, reče plava gospođa.
Kad je ponovo došla za petnaestak dana, i kad je izgledalo da se neće ništa ponoviti, Balta učini novi korak:
Jedan susret je kratak, gospođo, a moja ušteđevina je velika.
Kako se usuđejete!?, reče gospođa. Zastade, pogleda ga povrijeđena i zbunjena.
Znate, toliku ušteđevinu nema ni jedan major.
Prođe jesen i prođe zima. Sva Baltina nuđenja padahu u vodu. Ali, svaki put sve sporije padahu.
Krajem marta Balta ponovo ponudi svoju ušteđevinu i kaza njenu približnu vrijednost. Govorio je učtivo i obzirno. Bilo mu je jasno – taj iznos je primamljiv i Baltine oči su iskrile. To što sam sada govorio, pomisli, pobuđuje izvjesnu nevjericu, očigledno. Ali ponuda jeste živa kao žeravica.
Šališ se, reče plava gosopođa. To nije lijepo.
Kada je gospođa progovorila, učini mi se kao da to nije njen glas. Vidim, odozdo, i njoj se tako učini. Desilo se. To je bio trenutak kao kad se popnete na vis. I nema dalje.
Ali, znao sam, kad opet dođe i moja usta izgovore nov iznos, neće me odbiti.
Tako je bilo. Prozborio sam novu ponudu, tiho i skrušeno.
Odbi me.
Razbolio sam se i nisam dolazio više nedjelja.
Već je bio kraj maja. Možda početak juna. Mislio sam, umrem li ovakav, Bog će me ponovo vratiti. Kad je gospođa najzad došla bila je u novoj kućnoj haljini, nešto življa, pomalo drska i pomalo koketna, čak je na trenutke izgledalo da je tužna, i odsutna. Tako, bila je nesuglasna i opaka. Takvu sam je želio. I moj Bog bi je poželio takvu.
Ponudio sam joj sumu veću od one koju sam ikada zaokružio u svojim podmuklim premišljanjima. To što sam izgovorio, gledajući je ozdo, bilo bi nevjerovatno da nije došlo ponavljanjem, tom lijepom stazom rasta i domamljivanja.
Dođi kad zađe sunce. Vrata će biti otključana, reče. Nemoj govoriti. Ništa. Na stolu će biti kristalna zdjela. Stavi novac u zdjelu i priđi.
Došao sam u zakazano vrijeme. Drhtav, već upola obeshrabren i kajan. Ležala je zatvorenih očiju, gola i nepokretna. Bijela kao mejit, s jasnim crnim trokutom u tačci težišta. Skinuo sam svoje trošne haljine. Ugledah se u ogledalu, slučajno. Prepadoh se sebe. Začudih se koliko sam čvornat, skukavčen, majmunolik i neprikladan. Nisam odmah povjerovao da sam to ja.
Prišao sam kako se prilazi oltaru. Nije me pogledala. Nije vidjela da sam najdulji gdje je najpotrebnije. Možda nije znala da premilostivi Bog rasipno pridoda na jednoj strani, ako na drugoj škrtari i zbrčka. Odvažno sam se približio, (priroda nas ponekad pouči pravim stvarima!), ušao sam u nju usrdno i bez oklijevanja. Prvi put u životu osjetih mušku uznositost i oćutjeh znojno ljeskanje svoga probuđenoga mirisnoga epiderma. To je odzvanjala i pulsirala Božija poruka u meni. Bijela gospođa se izvi, kao u bunilu, propusti me cijeloga, kao zreo klas žita, sasvim se smiri, a potom uzdrhta kao duboka zemlja i ispusti plačnoradostan krik. Snažan i nepriličan njenoj krhkoj prirodi. Lice joj preli tanko rumenilo, gospođa načas široko otvori oči gledajući sa čuđenjem u mene i snažno zari nokte u moju kičmenu izbočinu.
U jednom trenutku i ja se oglasih potmulim mumlanjem.
To je trajalo neko vrijeme. Ne tako dugo. Čuh otvaranje sobnih vrata i ugledah, iskosa – jednim okom, ugledah oficirske čizme koje sam toliko puta pažljivo laštio. Još su se časak blistale na pragu. Malo rastavljene jedna od druge. I žive.
Sutradan novine objaviše kratku vijest da je obijena trafika na Obali Pariške komune 42, da je odnesen dnevni pazar i da su ostali jasni otisci na staklu. Nije spomenuto moje ime.
Međutim, to je bilo bez ikakavog značaja. Bog me već bio primio sa osmijehom koji mu priliči. S osmijehom koji priliči mome grijehu.