Obavezna lektira
Novi se restoran trebao zvati Paestum i našao sam studenta slikarstva da mi na jednom zidu naslika fresku glavnog hrama iz Paestuma. Već sam poslao njegove fotografije svojoj obitelji u Campaniju. Bio sam, kao što kažu Englezi, na sedmom nebu: ne sasvim sigurna situacija, pa se činilo pametnim organizirati nešto sreće. Postoje rituali za ovo – molitve itd. – ali ih nisam koristio. Umjesto toga, moja je pažnja bila zaokupljena Oxfamovim[1] oglasom. Tamo je bio, moleći zaštitu, siromašniji Jug od moga Noblesse oblige. Poslao sam ček i, tražeći pomoć za naša dva restorana, pokupio mali kolumbijski par s dugim ravnim trepavicama koji baš i nisu izgledali kao da dolaze s mjesta u Oxfamovom oglasu. Bili su ilegalni imigranti i, filantropiju na stranu, znao sam da će raditi više nego engleski kandidati.
Gustavo, muž, izgledao je kao da ima petnaest, a imao je dvadeset i tri. Nikad nije vidio mašinu za pranje suđa i svoj je prvi dan proveo sat vremena čisteći našu, misleći da je to hladnjak.
Njegova je namjera kad je dolazio u London bila da studira veterinu. Nije mu palo na pamet da će mu trebati potvrde da bi se upisao na sveučilište, niti da će bogata zemlja kao Engleska tražiti od njega da plati školarinu. Temelj je nade, u njegovim mislima, bilo iskustvo sa životinjama i njegova vještina u utvrđivanju guščijeg spola. Ni on ni njegova žena Ana nisu govorili engleski. Talijanski je, dakako, blizak španjolskom i Doreen je naš pidžin zvala špalijanski. Kao kakav klimav bicikl, uspio nas je nositi po dugim pouzdanim stazama i zatim nas baciti preko upravljača. Na neki način ispalo je da je to bilo savršeno vozilo za Gustavovu vrstu podmukle, pokvarene nevinosti.
Nedugo nakon što je počeo raditi s nama, bio je kasno uvečer napadnut na peronu stanice metroa Finsbury Park. Bio je vikend. Nama nije bilo poznato da je mjesečario perući posuđe u Sohou. Čekao je vlak kada su se niotkuda stvorila tri nepoznata Kolumbijca, srušila ga na pod i umalo ubila boga u njemu da se nije pojavio četvrti vičući: To je pogrešan čovjek! Pobjegli su. Pozvana je hitna pomoć i sljedeće su jutro Doreen – jedini telefonski broj nađen kod njega bio je naš – nazvali iz bolnice gdje se nalazio s potresom mozga i tri slomljena rebra.
Na stranu neugodnost – incident nas je ostavio bez radne snage – bilo je nešto mračno, da ne kažem zlokobno, u ovome. Na kraju krajeva, Kolumbijci su bili zamišljeni da nam donesu sreću, a umjesto toga, ako su Gustavovi azilanti bili nepoznati kao što je rekao da jesu, nasilje njegove vlastite zemlje bilo je u neočekivanoj potjeri za njim. Je li to bio usud ili je možda lagao? Kako je, uostalom, našao novac da dođe do Engleske? Krijumčarenjem? Kolumbija podsjeća na drogu kao jug Italije na mafiju. Predbacivao sam sebi. Lukavi imigranti! Ne razmišljaj tako, Carlo!
Neke moje mušterije koje poznaju Bogotu tada su mi opisali nesreću iz koje mora da je izronio Gustavo. Pričali su o uličnim prodavačima koji drže pladnjeve s možda tri predmeta za prodaju, kartonskim kutijama s bebama pored njih, štakorima veličine zečeva koji jedu lica bebama ako su ostavljene u kući, bandama napuštene djece koja žive u kanalizaciji kako bi pobjegla od zločinačke policije… to je bilo naopako i poremećeno: napredujuća kanalizacijska zaraza koja mi se čini kao grozomorna verzija moje vlastite.
Nakon nekoliko tjedana, Gustavo se vratio na posao s Doreen u snack-baru, dok je sa mnom u restoranu radila Ana. Smatrao sam da se ponašamo velikodušno. Poslije svega, oni nisu bili stare obiteljske sluge i moglo ih se, kao ilegalce, jednostavno otpustiti. Ana je, međutim, bila zlovoljna i često na rubu drskosti. Zašto? Nije važno, rekao sam sebi. Kolumbija je drugi Jug. Dalek. Različit. Naprijed s dnevnim poslom.
Iako me Doreen uvjeravala da se Gustavo pokazao dobrim, sumnjao sam da ga mazi i ne tjera na posao koliko bi mogla. Ali nisam je uvjeravao. Imali smo drugi kamen kušnje i pustio sam neka bude tako.
Htjela je na odmor, dokazujući da nismo išli ni na jedan u protekle dvije godine. To je bila istina, ali kako smo mogli uzeti dopust. Paestum je bio tek otvoren, a ko će se brinuti o snack-baru? Doreen je bila nerazumna. U isto vrijeme, shvaćao sam njezinu uznemirenost. Evo je, u cvatu svog života, tek prešla dvadeset i devet, rascvjetana, usporena, ljepša nego ikad prije, bolje obučena, zveckajući nakitom, upadljiva i dražesna, i gdje se takva mogla pokazati? U našem malenom snack-baru? U Paestumu? Trebala je širu pozornicu. Ali, naši su životi za trenutak bili ograničeni poslom. Naši gosti su se navečer vraćali kući u svijet koji mi nikada nismo vidjeli. Jednom smo izašli na večeru s dvoje takvih, američkim parom profesora, a onda otišli na piće u njihov stan. Vidio sam da je ovo iskustvo, dok je gledala njihove časopise i knjige, podvlačeći razliku između njihova i našeg dekora, uznemiruje. Ona je, vidite, brza i osjećajna. To je ono što sam osjetio ono prvo veče kada se divila i žudjela za mojom kulturom. Falernijsko vino i delfini! Mediteranska mjesečina! Paestum! Sada misli da sam to odbacio. Svađali smo se. Pitala je koliko vrijedi novac ako nemaš vremena da uživaš u njemu? Rekao sam joj čekaj. Daj mi šansu. Rekla je da je umorna od čekanja. Željela je ići u kazalište, balet, operu. Kupila je karte za nešto vrlo skupo i ja sam opet zaspao. Idući put, rekao sam joj, trebala bi povesti svoju majku. Ali joj se majka prehladila, tako da je, umjesto nje, povela Anu na zlosretni komad Macbeth. Pitao sam Anu sljedeći dan je li što razumjela i ona je pričala o ubojstvu i rekla da je suviše slično Kolumbiji i da voli veselije stvari. Ljubav. Lijepe pjesme. Stil. U Macbethu su bili odjeveni u obične prnje. Više voli kino. Ne, nije joj se svidjelo. Doreen je sljedeći put povela Gustava i Ana se ljutila. Ali nisam mogao gubiti vrijeme brinući se o tome. Onda su išli u operu. Onda…
Ja sam poput čovjeka koji gleda u ona iskrivljena ogledala i pita se jesam li ovo stvarno ja. Ili je ja, koje sam mislio da znam, lažno? Koliko ljudi dosad već zna da je moja žena spavala s mojom poslugom? Kada se to dogodilo? Kako brzo? Poslije tog prvog komada? Jesu li uopšte išli na predstavu? Je li Anina ljutnja uvijek bila zbog toga? Kako brzo je saznala, slutila, pogodila?
I je li Doreen u njemu vidjela zamjenu za mene. Još jedan južnjak? Meridionale iz trećeg svijeta koji ne priziva ni delfine, ni asfodele već privlači anonimne napade razbojnika! Koji je, možda, došao u ovu zemlju kao krijumčar, nakon što je progutao plastičnu vrećicu punu kokaina. To oni rade. Ponekad se, rekli su mi, to rasprsne u njima i umiru u agoniji. Imam li ja zaista nešto zajedničko s tim Oxfamovim siročetom – koje je, usput, sada nahranjeno mojom hranom i više ne izgleda tako napušteno…
[1] Skraćenica od Oxford Comitee for Famine Relief (Oxfordski odbor za pomoć gladnima, op. prev.)