Obavezna lektira
“Louis-Ferdinand Destouches alias Celine bio bi kao kolaboracionist stavljen pred specijalni sud ili po kratkom postupku strijeljan, da su ga se osloboditelji Pariza dočepali 1945. godine. Danas Francuzi stavljaju Louis-Ferdinanda uz bok Marcelu Proustu i slave ga kao jednog od najvećih pjesnika stoljeća.
Kad je točno prije pedeset godina, neposredno nakon iskrcavanja saveznika na Normandiju, Celine pakirao svoje kofere, čistio svoje bankovne račune i imetak od milijun franaka dao ušiti u svoj ogrtač, nije se radilo o njegovoj slavi ni o njegovom ugledu nego o njegovom životu. Ni u snu se nije smio nadati da će književna Francuska u jesen 1993. godine grozničavo iščekivati objavljivanje četvrtog sveska njegovih sabranih djela, da će ga diljem zemlje slaviti kao preporoditelja francuskog jezika, izvornog stilskog genija (prepoznatljiva na prvi pogled na stranicama osutim točkama, kao da je netko po njima mlatio vrškom vretena), niti da će njegove zloglasne, huškačke pisanije biti sasvim zaboravljene, povučene iz prometa, dokinute u svom fizičkom postojanju i da ih, izuzimajući mali broj opčinjenih stručnjaka koji ih po astronomskim cijenama kupuju na crnom tržištu knjiga, nitko neće voditi na svojim popisima, kao što ni Povijesna biblioteka Pariza ne bilježi niti jedan primjerak Malenkosti za pokolj ili Škole kadavera.”
Benjamin Korn, Putovanje do nakraj noći: Slučaj Celine, Sarajevske sveske br. 10
***
…Ljudi imaju vrlo tešku, i vrlo bolnu sudbinu, pošto se priroda, u stvari, igra njima. Pate da bi umrli, i čekaju da bi živeli. Tako je to: čekaju da žive, ali nikad uistinu ne žive… Osećaju da umiru i pate većim delom vremena. Očekuju penziju, neko unapređenje, čekaju da polože maturu, stalno nešto čekaju. Čekaju da budu voljeni, potom imaju nekoliko meseci zanosa, nekoliko kriza, snošaja, potom se opet vraćaju u život mnogobrojnih obaveza… Čovek nije životinja, pošto on zna svoju budućnost. Zato u sebi nosi bojazan, vrlo opravdanu, od onoga što ga čeka. Životinja ne zna, sudbina je stiže i ona pati, ali ne predviđa, ili vrlo malo. Životinja koju ubijaju to oseća, ali je to vrlo kratko, dok čovek može šezdeset godina unapred da vrlo dobro zamisli šta ga čeka. Studije medicine divno nas obaveštavaju o životu. Takve stvari čoveka smračuju. Onda ispravlja svoje bistre misli alkoholom i ždranjem, pa putovanjima, automobilom, na sve načine, samo da bi zavarao bistrinu sopstvenog pogleda… Onda nije više tako bistar…
***
…Težnja ka sreći je velika obmana koja komplikuje čitav život! Zbog nje su ljudi tako naopaki, podli i nesnosni. U životu nema sreće, ničeg do nesreće, lake, teške, trenutne i trajne, javne, pritajene, skrivene, podmukle… „Od srećnika najbolji prokletnik“. Đavo ima dobar princip koji uvek važi. Kao i obično, bio je u pravu kad je Čoveka ćušnuo u materiju. Nije mu trebalo dugo. Za dva veka, ohol do ludila, uz pomoć mašina, postao je nepodnošljiv. I danas je takav: divalj, sit i presit, pijan od rakije, pijan od benzina, slep i nerazuman, nepopravljiv, mešanac ovčice i bika, ali i hijene. Baš je sladak!… Čovek je human otprilike isto koliko i kokoš ume da leti. Kad je iz sve snage šutneš u guzicu, kad je zvekneš limuzinom, može da se vine čak do krova, ali se odmah vraća na bunjište, da pokljuca šta ima. To joj je priroda, ambicija. Isto važi i za nas, u društvu. Prestajemo da budemo najcrnja đubrad tek kad nas snađe katastrofa…
Mea Culpa, 1936
***
…Sreća je biti sasvim sam na obali mora i da me ostave na miru. I jesti vrlo malo, da… skoro ništa. I jedna sveća. Ne bih živeo s elektrikom i svim tim glupostima… Jedna sveća! Jedna sveća i da čitam novine… Druge da vidim kako se muvaju, da vidim kako ih podstiču ambicije, pravo pozorište, njihov život…
odlomci iz Selinovih pisama, objavljenih u časopisu Gradac br. 118-119, 1996; Sa francuskog preveli Ivanka Pavlović, Milojko Knežević, Ana Moralić i Živojin Kara Pešić