Céline: Fragmenti pisama

Obavezna lektira

“Louis-Ferdinand Destouches alias Celine bio bi kao kolaboracionist stavljen pred specijalni sud ili po kratkom postupku strijeljan, da su ga se osloboditelji Pariza dočepali 1945. godine. Danas Francuzi stavljaju Louis-Ferdinanda uz bok Marcelu Proustu i slave ga kao jednog od najvećih pjesnika stoljeća.

Kad je točno prije pedeset godina, neposredno nakon iskrcavanja saveznika na Normandiju, Celine pakirao svoje kofere, čistio svoje bankovne račune i imetak od milijun franaka dao ušiti u svoj ogrtač, nije se radilo o njegovoj slavi ni o njegovom ugledu nego o njegovom životu. Ni u snu se nije smio nadati da će književna Francuska u jesen 1993. godine grozničavo iščekivati objavljivanje četvrtog sveska njegovih sabranih djela, da će ga diljem zemlje slaviti kao preporoditelja francuskog jezika, izvornog stilskog genija (prepoznatljiva na prvi pogled na stranicama osutim točkama, kao da je netko po njima mlatio vrškom vretena), niti da će njegove zloglasne, huškačke pisanije biti sasvim zaboravljene, povučene iz prometa, dokinute u svom fizičkom postojanju i da ih, izuzimajući mali broj opčinjenih stručnjaka koji ih po astronomskim cijenama kupuju na crnom tržištu knjiga, nitko neće voditi na svojim popisima, kao što ni Povijesna biblioteka Pariza ne bilježi niti jedan primjerak Malenkosti za pokolj ili Škole kadavera.”

Benjamin Korn, Putovanje do nakraj noći: Slučaj Celine, Sarajevske sveske br. 10

***

…Ljudi imaju vrlo tešku, i vrlo bolnu sudbinu, pošto se priroda, u stvari, igra njima. Pate da bi umrli, i čekaju da bi živeli. Tako je to: čekaju da žive, ali nikad uistinu ne žive… Osećaju da umiru i pate većim delom vremena. Očekuju penziju, neko unapređenje, čekaju da polože maturu, stalno nešto čekaju. Čekaju da budu voljeni, potom imaju nekoliko meseci zanosa, nekoliko kriza, snošaja, potom se opet vraćaju u život mnogobrojnih obaveza… Čovek nije životinja, pošto on zna svoju budućnost. Zato u sebi nosi bojazan, vrlo opravdanu, od onoga što ga čeka. Životinja ne zna, sudbina je stiže i ona pati, ali ne predviđa, ili vrlo malo. Životinja koju ubijaju to oseća, ali je to vrlo kratko, dok čovek može šezdeset godina unapred da vrlo dobro zamisli šta ga čeka. Studije medicine divno nas obaveštavaju o životu. Takve stvari čoveka smračuju. Onda ispravlja svoje bistre misli alkoholom i ždranjem, pa putovanjima, automobilom, na sve načine, samo da bi zavarao bistrinu sopstvenog pogleda… Onda nije više tako bistar…

***

…Težnja ka sreći je velika obmana koja komplikuje čitav život! Zbog nje su ljudi tako naopaki, podli i nesnosni. U životu nema sreće, ničeg do nesreće, lake, teške, trenutne i trajne, javne, pritajene, skrivene, podmukle… „Od srećnika najbolji prokletnik“. Đavo ima dobar princip koji uvek važi. Kao i obično, bio je u pravu kad je Čoveka ćušnuo u materiju. Nije mu trebalo dugo. Za dva veka, ohol do ludila, uz pomoć mašina, postao je nepodnošljiv. I danas je takav: divalj, sit i presit, pijan od rakije, pijan od benzina, slep i nerazuman, nepopravljiv, mešanac ovčice i bika, ali i hijene. Baš je sladak!… Čovek je human otprilike isto koliko i kokoš ume da leti. Kad je iz sve snage šutneš u guzicu, kad je zvekneš limuzinom, može da se vine čak do krova, ali se odmah vraća na bunjište, da pokljuca šta ima. To joj je priroda, ambicija. Isto važi i za nas, u društvu. Prestajemo da budemo najcrnja đubrad tek kad nas snađe katastrofa…

Mea Culpa, 1936

***

…Sreća je biti sasvim sam na obali mora i da me ostave na miru. I jesti vrlo malo, da… skoro ništa. I jedna sveća. Ne bih živeo s elektrikom i svim tim glupostima… Jedna sveća! Jedna sveća i da čitam novine… Druge da vidim kako se muvaju, da vidim kako ih podstiču ambicije, pravo pozorište, njihov život…

odlomci iz Selinovih pisama, objavljenih u časopisu Gradac br. 118-119, 1996; Sa francuskog preveli Ivanka Pavlović, Milojko Knežević, Ana Moralić i Živojin Kara Pešić

Obavezna lektira

Dnevnik Ane Frank
Ujević: Augustovska noć
Apollinaire: L'Otmika
Mučenje nadom
Isaković: Božija kazna
Samokovlija: Nosač Samuel
Borges: Paracelsusova ruža
Miljković: Balada
Boccaccio: Dekameron
Kipling: Ako
Sidran: Ne mogu da zaspim
Bašeskija: Ljetopis
Selimović: Džemal
De Montaigne: O spavanju
U pohvalu spokojstvu
Dizdar: Putovi
Miłosz: Abecedar
Updike: Kosmička drskost
Tagore: Molitva
Borges: Modri tigrovi
Brodski: Bosanska pjesma
Pindar: Pjesnik o ratu
Jesenjin: Pesma o keruši
Miłosz: Sarajevo
Szymborska: Pod istom zvijezdom
Baudelaire: Albatros
Cvetajeva: Ja ću te oteti
Matoš: Sarajevo
Milišić: Smeće
Vešović: Grad
Šenoa: Budi svoj!
Poe: Filozofija kompozicije
Poe: Gavran
Saramago: Riječi
Matvejević: Stanovnici obale
Ady: Rođak smrti
Domanović: Vođa
Sarajlić: Posveta
Andrić: Zlostavljanje
Kovač: Knjige za potpalu
Marinković: Ruke
Tournier: Istina o konju
Trifunović: Tri pjesme
Debeljak: Mrtva straža
Pasternak: Bez naslova
Balašević: Krivi smo mi
Prévert: Izgubljeno vreme
Krmpotić: Pohvala ničemu
Priča o Sumnjivom licu
Borges: Zid i knjige
Vrkljan: Čarolija zaborava
Sekulić: Ave Marija
Sijarić: Bihorci
Ćorović: Na vodi
Šantić: Duša
Davičo: Apoteka
Osti: Haiku
Akutagawa: Mandarine
Hajjam: Rubaije
O'Faolain: Neosjevernjak
Raičković: Niti
Whitman: Sedim i posmatram
Mamleev: Tumarala
Plath: Jutarnja pesma
Castaneda: Priče o moći
Rumi: Dođi
Sarajlić: Kokošija pamet
Sušić: Kad se vratim
Tišma: Upotreba čoveka
Andrić: Noć
Vešović: Eto tako
Ranpo: Pakao ogledala
Trakl: Grodek
Šop: Kuda bih vodio Isusa
Krleža: Sanjam o sjeni 
Joyce: Eveline
Vargas Llosa: Grad i psi
Dragojević: Lipanj
Oliver: Svakoga jutra
Debeljak: Tetovaža pod mostom
Pound: Daljnje instrukcije
Borges: Everything and Nothing
Krleža: Badnjak
Koš: U Mostaru
Krleža: Plameni vjetar
Kordić: Gospa iz Međugorja
Kordić: Otvorena kuća
Prešern: Kud
Krleža: O snovima
Miłosz: Drugi prostor
Ungaretti: Braća
Andrić: Pismo nikome
Bagrjana: Daljina
Bonnefoy: Uvijek isti glas
Kulenović: Pismo izdajici
Karahasan: Miris straha
Dickinson: Strah me
Šimić: Veliki ubijač
Tontić: Žega

Ovčina: Naše vrijeme
Rodić: Stand-up
Hadžić: Vođenje dnevnika
Stanković: Apsorber gluposti!