Obavezna lektira
Nikoga ne bijaše u njemu; iza njegova lica (čak i rđavim slikama iz onoga doba ono ne nalikuje ni na koje drugo) i njegovih riječi, koje bijahu bogate, maštovite i uzbudljive, bilo je samo malo hladnoće, sna koji nitko nije odsanjao. Isprva vjerovaše da su svi ljudi kao on, ali začuđenost jednoga njegova druga, kad mu uze tumačiti tu prazninu, otkri mu vlastitu pogrešku i pomože mu da, zauvijek, shvati kako pojedinac ne treba da se razlikuje od vrste. Pokadšto je mislio da će u knjigama naći lijek od svoje bolesti i zato nauči malo latinskoga i još manje grčkoga, kako reče jedan suvremenik; zatim pomisli kako bi u jednome prvobitnom ljudskom obredu lako moglo biti ono što je tražio, i dopusti da ga u to uputi Anne Hathaway, jednoga dugog lipanjskoga popodnevnog počinka. U dvadeset i nekoj dođe u London. Nagonski, već se bio izvježbao u navici da hini da je netko kako se ne bi otkrilo da nije nitko; u Londonu nađe zanimanje za koje bijaše predodređen, zanimanje glumca koji u predstavi igra nekoga drugog pred mnoštvom ljudi što glume da ga prihvaćaju kao toga drugoga. Glumački ga poslovi naučiše posebnoj sreći, možda prvoj koju iskusi; ali, kad bi izgovorio posljednji stih i pošto bi s pozornice bio odvučen posljednji mrtvac, opet bi ga spopao mrski okus nestvarnosti. Prestao bi da bude Ferreks ili Tamerlan i opet bi postao nitko. Progonjen, stade izmišljati druge junake i druge tragične priče. Tako, dok tijelo ispunjavaše svoju tjelesnu sudbinu, u bludilištima i krčmama londonskim, duša koja bi boravila u njemu bijaše Cezar, koji se ogluši na opomenu proroka, i Giulietta, koja zamrzi ševu, i Macbeth, koji u pustoši razgovaraše s vješticama, koje su, uz to, i suđaje. Nitko ne bijaše toliko ljudi kao taj čovjek koji, poput egipatskog Proteja, mogaše poprimiti oblik svega što postoji. Pokatkad, u nekom bi kutku djela ostavio ispovijest, siguran da nēćē odgonetnuti; Richard tvrdi da u njegovoj ličnosti igraju uloge mnoge, a Jago veli, neobičnim riječima, nisam koji jesam. Osnovna istovjetnost postojanja, sanjanja i glume nadahnu mu glasovite ulomke.
Dvadeset je godina ustrajao u toj upravljanoj obmani, ali ga jednoga jutra spopade gađenje i užas od toga da bude toliko kraljeva koji izgiboše od mača i toliko nesretnih zaljubljenika koji se susreću, rastaju i milozvučno umiru. Na taj isti dan odluči prodati kazalište. Prije negoli se navrši tjedan, vrati se u rodno mjesto, gdje iznova otkri stabla i rijeku svoga djetinjstva i ne povezivaše ih s onima koje bijaše slavila njegova muza, na glasu po mitološkoj aluziji i latinskim riječima. Morao je biti netko; postade povučeni kazališni poduzetnik, koji steče bogatstvo i koga su zanimali zajmovi, parnice i sitna lihva. U tom liku kaza u pero suhu oporuku koju poznajemo i iz koje, promišljeno, ukloni svaki patetični ili književni trag. Običavahu ga, u njegovoj povučenosti, posjećivati prijatelji iz Londona, i on preuzimaše, zbog njih, ulogu pjesnika.
Priča dodaje da je, prije ili poslije smrti, stao sučelice Bogu i rekao mu: Ja, koji sam uzalud bio toliko ljudi, želim biti jedan i ja sâm. Božji mu glas odvrati iz vihora: Ni ja nisam; sanjah svijet kao što i ti odsanja svoje djelo, moj Shakespeare, a među oblicima mojega sna nalaziš se i ti, koji, poput mene, bijaše mnogi i nitko.