Obavezna lektira
Istom mu je dvanaest godina, a završio je. Više ne pjeva. Ne može više da pjeva. Glas mu je ohrapavio. Alija je onda napustio i osnovnu školu i “otišao u svijet”.
A pjevao je taj Alija, zvani Đulija, rodom iz Mostara, na radiju je pjevao, naše čuvene sevdalinke, Alija je pjevao, a ljudi su slušali, pjevao je Đulija i pjevajući sanjao kako će svršiti nekakve velike škole i postati slavan pjevač, a postao je hamal.
Gladan čovjek sanja u snu veliki komad kruha i slatko ga obzinjuje, a kad se probudi, crijeva ga bole.
Gospodskom djetetu već u četvrtoj godini kupe klavir i nabave učitelja iz pjevanja, a kome je otac hamal, taj danas nikako ne može postati slavan pjevač. Taj ne može naučiti čestito ni čitati ni računati. Pleti kotac kao što ti je ga je pleo i otac.
Kad desetogodišnji hamalski sin pjeva na radiju sevdalinke, onda on nije nikakvo čudo od djeteta, a kad učitelj muzike uspije da gospodsku kćerkicu za godinu nauči svirati tri dur-skale na klavijaturi, onda je to gospodsko dijete lumen i biće barem nekakav operski dirigent u svojoj dvadesetoj godini.
Slika prilika.
Alija Đulija je divno pjevao, Alija je divno sanjao i Alija je postao hamal i dobio sušicu. Sad Alija ne pjeva i ne sanja. Njemu je istom dvanaest godina a završio je svoju pjesmu, završio je svoj divni san. Dijete bez djetinjstva. Sjete se da on možda baš ovaj čas dok vi čitate o njemu, trči za nekim gospodinom i moli ga da mu ponese kofer za pola dinara.
– Samo pola dinara, gospodine!
– Kroz cio grad za pola dinara, gospodine!