Obavezna lektira
Znaš li ti ko je Valerij Brumelj? – pitao je Mirko Landeka, pa nakon Simonovog odričnog pokreta glavom nastavio: – To je, dakle, neprevaziđeni skakač uvis, čovjek je mislio da on leti kad ga je gledao u skoku, kao da je dobivao krila od pogleda na letvicu. Njegov trener je imao starijeg brata koji je uzimao časove solo pjevanja, iako nije imao sluha koliko ni bure rasola, i taj brat je predavao fizičko vaspitanje u gimnaziji. Ali ga je solo pjevanje spasilo od ludila, možda i od samoubistva.
Dok su sjećanja na staljinski teror još bila svježa, taj brat je pozvan da se određenog dana javi u određenu policijsku stanicu u deset sati prijepodne. Javio se kako je bilo određeno i bio odveden do nadležnog službenika koji ga je korektno primio i zamolio da sjedne na stolicu u uglu dok ne dođe na red. Brat je sjedio i čekao do dvanaest, kad mu je službenik rekao da toga dana neće imati vremena za njega, tako da će morati doći sutradan u isto vrijeme. Idućeg dana se brat javio tačno u deset, kako je bilo rečeno, a službenik ga je korektno pozdravio i uputio na stolicu u uglu, zamolivši da sjedne i sačeka svoj red. Brat je sjeo na pokazanu stolicu i čekao do dvanaest. U dvanaest mu je službenik rekao da danas očigledno neće doći na red, zato neka dođe sutra u deset. Sutradan se brat tačno u deset prijavio kod službenika koji ga je već poznavao, te ga je kao starog znanca pozdravio i uputio na njegovu stolicu u uglu gdje može sjesti i sačekati da dođe na red. Brat je sjedio i čekao do dvanaest sati, a tada mu je službenik rekao da može ići jer danas više nema nade da dođe na red, ali neka dođe sutra u deset. Narednog dana je brat došao u deset sati, a nadležni službenik ga je uputio da sjedne na stolicu u uglu, gdje može sačekati da dođe na red, ali ni toga dana nije došao na red jer ga je u dvanaest sati nadležni službenik otpustio i naručio za deset sati sutradan. Sutradan je brat došao u deset sati u dobro poznatu kancelariju i zaputio se prema stolici u uglu čim je vidio dobro poznatog službenika, ali mu je službenik ipak rekao neka sačeka na toj stolici dok dođe na red, jer je valjda služba od njega zahtijevala da mu to kaže. U dvanaest sati je, kao svaki put do tada, službenik rekao bratu da danas neće imati vremena za njega i da zato može ići, ali ga on očekuje u deset sati narednog dana. Narednog dana je brat u deset sati bio kod službenika, ali je ovaj put sačekao pored stola da mu službenik kaže neka na stolici u uglu sačeka dok dođe na red, poštedjevši tako službenika neugodnosti da viče za njim kako treba sjesti i čekati na stolici na kojoj je on već sjedio, kako se dogodilo prethodnog dana. Čekao je do dvanaest sati, a u dvanaest mu je službenik rekao kako je jasno da danas više neće doći na red i da može ići, ali da sutra u deset sati treba biti ovdje. Idućeg dana je došao u deset sati, ali je njegov službenik upravo bio zauzet telefonskim razgovorom, pa je brat sačekao do kraja razgovora da bi mu službenik rekao kako na stolici u uglu može sjesti i sačekati svoj red. Bio je zadovoljan što je službeniku pomogao da sasvim korektno odgovori službenim obavezama, pa je zadovoljan sobom čekao do dvanaest sati, kad mu je službenik rekao da za sada može ići, jer danas sigurno neće doći na red i da sutra u deset sati bude ovdje. Sutradan u deset brat je, kao što je bilo rečeno, došao u kancelariju i čuo od službenika da na stolici u uglu sačeka dok dođe na red, a onda u dvanaest čuo od istog službenika da sada može ići i da se prijavi sutra u deset. Ali je ovaj put službenik zvučao nekako zabrinuto i bratu je bilo iskreno žao što ga ne može pitati za uzroke njegove zabrinutosti, a bilo je jasno da ne može jer bi takvo pitanje razorilo službenu formu njihovog odnosa. S druge strane, bilo mu je jasno da se službenikova zabrinutost i njega tiče, ne samo ljudski, kao zabrinutost njegovog bližnjeg koga poznaje i redovno viđa, nego i sasvim konkretno i praktično, jer sudbina nadležnog službenika direktno utiče i na njegovu sudbinu, toliko odraslom čovjeku mora biti jasno. Ali je morao sakriti svoju brigu i u dvanaest sati otići, kako mu je bilo rečeno. Sutradan je u deset sati osvanuo na svome mjestu pred stolom dobro poznatog službenika, a on mu je umornim i primjetno zabrinutim glasom rekao neka sjedne na stolicu u uglu i sačeka dok dođe na red. Brat je sjeo i čekao, kao svaki put do sada, ali je danas, pošto mu se žurilo, počeo iščekivati trenutak kad će mu se službenik okrenuti čim mu je njegov uvježbani unutrašnji sat rekao da je dvanaest sati blizu. I kad se službenik okrenuo prema njemu, kratko nakon što je on u sebi rekao da uskoro mora biti dvanaest, on je nestrpljivo ustao sa stolice i istog trenutka duboko zažalio što je to uradio. Zar je morao ovo prirediti sirotom službeniku, koji je ionako zabrinut? Zar je ugodno nekome objašnjavati da sad može ići jer se za njega nema vremena, ako taj neko već stoji spreman da ode i time pokazuje da zna ono što mu se objašnjava?! A službeniku je očigledno u opisu radnog mjesta da kaže sve što se mora reći jer mu je i danas, iako je on već stajao, objasnio da danas za njega neće imati vremena, ali da ga sutra očekuje u deset sati. Sutradan je brat došao u deset sati, još uvijek opterećen osjećanjem krivnje zbog jučerašnjeg ispada, ali svjestan, kao uvijek, da ne smije otvoriti usta kako bi se izvinjavao jer bi tek to sve pokvarilo, saslušao uputstvo da sjedne na stolicu u uglu i sačeka dok dođe na red, a onda se zaputio u ugao i sjeo na stolicu. Čekao je do dvanaest sati, kad mu je službenik rekao da danas sigurno više neće doći na red i zato može ići, ali neka dođe sutra u deset. Brat je to saslušao, mirno i sabrano sjedeći na stolici, tako da je zgradu policije mogao napustiti zadovoljan sobom, kao čovjek koji poštuje zakone i službu, spreman da službenim licima iziđe ususret.
To je tako trajalo preko dvije godine. On je svaki dan dolazio u deset sati u istu sobu, sjedao na istu stolicu u istom uglu, sjedio do dvanaest sati i onda odlazio u svoj život. Tokom te dvije godine razvio se između njega i službenika jedan poseban odnos, neko bi možda rekao čak jedna vrsta prijateljstva, u svakom slučaju jedna bliskost kakva se mora pojaviti među ljudima koji su sudbinski povezani i koji određeno vrijeme provedu zajedno, bila ta bliskost pozitivna ili negativna. Kako je radio u školi i kako njegova zauzetost od deset do dvanaest nije bila privatni hir nego državna stvar, mogao je podesiti raspored tako da posjete policiji i nastava ne smetaju jedno drugome. Sve se, dakle, uredilo sasvim dobro, tako da su svakodnevne dvosatne posjete policiji ušle u njegov život i postale mu navika. A navika je nama, ljudima, drugi karakter, mnogima čak prvi ili jedini koji imaju.
Jednog dana mu je, kad je došao u deset sati, službenik rekao da sjedne na stolicu u uglu i sačeka dok dođe na red. On je sjedio na svojoj stolici i čekao do dvanaest sati, a u dvanaest mu je službenik rekao da se stvar uredila i da više ne mora dolaziti. To je bio šok, možda bi se i zateturao od siline šoka da nije sjedio na svojoj stolici. Zbunjeno je pitao službenika šta bi trebao raditi sutra u deset, a službenik mu je odgovorio da to nije njegova niti stvar policije, jer je brat slobodan čovjek koji može raditi šta ga volja. U svakom slučaju ovamo, u policiju, ne mora više dolaziti i to je jedino što mu on još može reći.
Bilo bi pretjerano reći da se brat osjećao kao čovjek kojem je neko njegov bez razloga i obrazloženja otkazao ljubav, toliko se s policijom i sa svojim službenikom ipak nije zbližio, ali bi se njegovo osjećanje smjelo usporediti s osjećanjem otpuštenog ljubavnika, pogotovo zato što on, poput pravog ljubavnika, nije saznao razloge ni za početak ni za kraj. I u prvi mah ga je, poput pravog ljubavnika koji je upravo raskinuo vezu, preplavilo olakšanje i radost. Ali je već sutradan, u vrijeme kad je kretao u policiju, upoznao negativnu stranu ovog olakšanja: on je bio odjeven i potpuno spreman, s trolejbuskom kartom u džepu i rukavicama u lijevoj ruci, samo bez prava da krene na mjesto prema kojem je u ovaj čas do sada hitao. On se morao pripremiti za odlazak, to se njegovo tijelo, potpuno neovisno o njegovoj volji i svijesti, pripremilo, jer se preko dvije godine u ovo vrijeme ono ovako pripremalo. Naše tijelo je, kao i osjećanja, mnogo sporije od naše svijesti, svijest prečesto svojom lepršavom praznom brzinom zlostavlja tijelo, osjećanja i druge teške dijelove ljudskog bića. Dva sata sjedenja u policiji i blizu sat vremena, koliko je provodio na putu od škole do policije i nazad, postali su odjednom višak u njegovom životu, praznina koju on nije imao čime ispuniti. U tijelu su bile upisane radnje vezane za odlazak do policije i povratak u školu ili kući, u emotivnom životu su bili upisani i duboko pohranjeni strepnja, iščekivanje, pitanja vezana za službenikov odnos prema njemu i temeljno pitanje koje se ni na trenutak nije moglo zaboraviti – zašto je on pozvan ovamo. Njegova strepnja i službenikov ton, radnja njegove ruke i položaj tijela, sve što je činio i osjećao u određenom dijelu dana tokom dvije godine, jesu oblici, neki od njih nejasni, kao naprimjer strepnja, ali ipak stvarni oblici, koje se ne može zamijeniti pukim zaključkom svijesti da sve to više nije potrebno. Svijest kaže da se danas ne mora na policiju i noga se umiruje, utroba prestaje drhturiti, leđa brišu otisak naslona koji se duboko urezao posred kičme, iščekivanje se gubi… Ma nemoj! Ne ide to s ljudima tako jednostavno jer sve ljudsko pamti. To je brat shvatio već u prvim danima svoje novodobivene slobode. Ljudi se uglavnom žale na nedostatak vremena, on je imao prilike uvjeriti se da je višak mnogo veći problem. Tri sata viška što su se pojavila u njegovom danu počeo je već nakon par dana osjećati kao izraslinu na tijelu koju niko osim njega ne vidi, tako da stalno prijeti opasnost da njome zakači drugog čovjeka, sruši stolicu, zaglavi se u vratima, jer se niko i ništa ne uklanja ispred njegove izrasline, koja međutim stalno raste.
Nakon desetak dana, kad je višak od tri sata u njegovom danu već počeo ozbiljno prijetiti njegovom razumu, čuo je, prisluškujući jedan razgovor u školskoj zbornici, za pjevačicu koju su otpustili iz opere i koja se sada nastoji prometnuti dajući časove pjevanja. Raspitao se za nju, ne brinući se što će kolege shvatiti da je prisluškivao, i već sutradan bio kod otpuštene operske pjevačice koja je bila spremna davati mu časove svakog dana između deset i dvanaest.