Boccaccio: Dekameron

Obavezna lektira

Dekameron je zbirka 100 novela koje tokom deset dana priča sedam djevojaka i tri mladića koji su pred kugom 1348. godine pobjegli iz Firence u obližnji ljetnikovac. Svakog dana biraju kralja ili kraljicu koji određuje temu o kojoj će svako od njih narednog dana pričati priče. Ovo književno djelo u evropskoj prozi afirmira novelu, a snažno je uticalo na razvoj evropske proze. Iz Dekamerona koji se smatra jednim od najznačajnijih djela italijanske i evropske književnosti donosimo desetu priču prvog dana.

Meštar Alberto iz Bologne na lijep način posrami gospu koja htjede njega posramiti što je u nju bio zaljubljen.

Umuče već Elissa, a posljednja na redu bijaše kraljica koja ženstveno poče govoriti i reče:

– Valjane mladice, kao što za vedrih noći zvijezde krase nebeski svod, a cvijeće u pramaljeće zelene livade, tako su ljupki izrazi ures lijepu vladanju i ugodnu razgovoru. A oni, jer su jezgroviti, mnogo bolje pristaju ženama nego muškarcima, tim prije što se ženama više zamjera nego muškarcima ako mnogo i dugo govore kad može bez toga biti, premda danas ima malo žena ili gotovo ni jedne nema koja razumije duhovit izraz ili, ako ga i razumije, koja zna na nj odgovoriti; zaista je to sramota naša i svih koje danas žive. A to je zato što su vrlinu koja je u prošlosti resila žensku dušu današnje žene prevratile u brigu za ukrašavanjem tijela; pa ona koja na sebi ima šareniju, prugastiju i kićeniju odjeću sudi da je svi moraju mnogo više nego ostale poštovati i do nje držati, ne pomišljajući na to da bi magarac, ako bi se tko našao da ga time ogrne ili natovari, mnogo više toga ponio nego ijedna od njih, a uza sve to ne bi uživao veće časti nego običan magarac.

Sramim se reći, jer ne mogu protiv drugih govoriti a da to i protiv sebe ne kažem, ali te tako urešene, tako nalickane, tako okićene žene, ili su nijeme i neosjetljive kao mramorni kipovi, ili tako odgovaraju, ako ih tko pita, da bi im bolje bilo da šute; a sebe uvjeravaju da je to znak čiste duše ako ne znaju medu sobom ili s vrlim ljudima razgovarati; pa su svojoj gluposti nadjele ime poštenja, kao da je poštena samo ona koja sa sluškinjom, ili s praljom, ili s pekaricom razgovara; da je priroda tako htjela, kako nas one uvjeravaju, na drugi bi način bila ograničila njihovo brbljanje.

Istina je da valja uzeti vi obzir, kako u svemu tako i ovomu, i vrijeme, ili muškarac, misleći zgodnom izrekom posramiti koga, ne odmjerivši dobro svoje snage sa snagama svoga subesjednika na sebi osjete da ih oblijeva ono rumenilo koje je bilo drugomu namijenjeno. Pa da biste se toga umjele čuvati i povrh toga da se na vas ne bi mogla primijeniti uzrečica koja se često navodi, to jest da žena vazda deblji kraj izvuče, hoću da vas zadnja današnja novela, što je na meni red da je kazujem, u tomu pouči; i kao što ste po plemenitosti različne od drugih, da se isto tako po izvrsnosti svoga ponašanja drugačijima pokažete.

Nije tomu toliko davno kako u Bologni življaše znameniti liječnik, slavan i na glasu gotovo u cijelom svijetu, a možda je još živ, po imenu meštar Alberto, kojemu pod starost, na pragu sedamdesete, kad mu iz tijela nestade gotovo sva naravna toplina, duh bijaše još tako uzvišen da se nije skanjivao podžeći ljubavnim plamom; pa kad je na nekoj svečanosti ugledao prekrasnu udovicu koja se, kako neki kažu, zvala gospođa Malgherida dei Ghisolieri, toliko mu se jako svidje da mu ostarjele grudi za njom planuše kao da je mladić te smatraše da neće dobro noću otpočinuti ako prethodnoga dana ne vidi milo i nježno lice te lijepe žene.

I stoga stade sveudilj, kad pješke kad na konju, kako mu je kada bilo zgodnije prolaziti ispred kuće te gospe. Po tomu se i ona i mnoge druge gospe dosjetiše uzroku njegova prelaženja; i mnogokrat mu se među sobom narugaše videći da je čovjek, tako star po godinama i mudrosti, zaljubljen, kao da su mislile da se ta divna ljubavna strast ne može nigdje začeti ni živjeti nego samo u ludim dušama mladića.

Stoga se dok je meštar Alberto i dalje prolazio dogodi jednoga svetačnoga dana, kad je ova gospa s mnogim drugim gospama sjedila ispred svojih vrata te izdaleka ugledaše meštra Alberta kako dolazi prema njima, da ga sve zajedno nakaniše svečano primiti i počastiti i zatim mu se narugati zbog te njegove zaljubljenosti, i tako učiniše. Stoga sve ustadoše i pozvaše ga te ga odvedoše u sjenovito dvorište gdje dadoše donijeti biranih vina i poslastica; i naposljetku ga veoma lijepim i duhovitim riječima upitaše kako se to zbilo da se on u ovu krasoticu zaljubio kad je znao da nju ljube mnogi lijepi, plemeniti i ljubazni mladići.

Osjeti meštar da ga vrlo ljubazno podbadaju pa im naoko vesela lica odgovori: »Gospo, nitko se mudar ne bi morao čuditi što ja ljubim, a osobito vas jer ste dostojni toga. I premda je starce narav lišila snage potrebne za putenu ljubav, nije im zato oduzeta ni dobra volja ni razumijevanje onoga što je vrijedno ljubavi, nego sve toliko prirodnije da ja star ljubim vas koju mnogi mladići ljube: više sam već puta bio tamo gdje sam mogao vidjeti kako užinaju žene, i jedu bob i luk; i premda u luku ništa nije dobro, ipak je bolja i milija ustima njegova glavica, a vi općenito, zavedene lošim ukusom, glavicu držite u ruci i žvačete pera, koja ne samo da ni za što nisu, nego su i slaba okusa. Što ja znam, gospođo, niste li vi tako uradili kad ste izabirali ljubavnike? A da ste to uradili, ja bih bio vaš izabranik, a ostale biste otjerali.«

Posramivši se malo zajedno s ostalima plemkinja reče: »Meštre, zaista ste nas lijepo i uljudno kaznili za našu obijest; ipak cijenim vašu ljubav, kao ljubav umna i valjana muža; i stoga, osim moga poštenja, sa svim drugim po volji raspolažite kao sa svojim.«

Meštar ustade sa svojim drugovima, zahvali gospi i, oprostivši se od nje u smijehu i veselju, ode. Tako ta gospa, ne pazeći komu se ruga i misleći da će pobijediti, bješe pobijeđena; a toga ćete se vi, budete li razborite, brižljivo čuvati.

Sunce se već bilo nagnulo k zapadu i žega uvelike popustila kad mlade gospe i tri mladića dokončaše svoje novele. Stoga njihova kraljica prijazno reče:

Sada mi, drage druge, preostaje za moga današnjega vladanja još samo da vam dam novu kraljicu, a ona koja to bude neka po svom sudu odredi za sebe i za nas kako ćemo u časnoj zabavi idući dan provesti; i premda mi se čini da ima još dosta dana do noći, ipak onaj tko unaprijed ne razmisli kanda ne skrbi kako valja za budućnost; pa da bi se moglo pripremiti ono što nova kraljica za sutra odredi, sudim da svaki sljedeći dan treba započeti u ovo doba. I zato će u slavu Onoga po kojemu sve živi, a nama na utjehu, idućega dana Filomena, veoma razborita djevojka, vladati našim kraljevstvom kao kraljica.

I rekavši to, ustade i skide lovor vijenac i s poštovanjem ga položi njoj na glavu; te je ona prva, a zatim sve ostale gospe i mladići pozdraviše kao kraljicu i ljubazno se njezinoj vlasti podvrgnuše. Filomena malo porumenje od stida kad je okruniše za kraljicu i, sjetivši se riječi što ih malo prije reče Pampinea, da ne bi glupa izgledala, osokoli se te najprije potvrdi sve što Pampinea ustanovi i odredi što valja učiniti za iduće jutro i za dojduću večeru, zadržavajući se gdje su bili; a zatim poče ovako govoriti:

– Predrage drugarice, premda me je Pampinea, više po svojoj uljudnosti nego zbog mojih vrlina, proglasila kraljicom svih vas, svejedno, ja nisam zato nakana u načinu našega življenja samo svoj sud slijediti, nego vaš i svoj zajedno; pa da bih vas upoznala s onim što se meni može dodati ili oduzeti, naumila sam vam to u malo riječi izložiti. Ako sam danas pozorno promotrila Pampineino postupanje, sudim da ono bijaše jednako pohvalno i ugodno; i stoga sve dok nam ono ne dosadi zbog preduga trajanja ili kojega drugog razloga, držim da ga ne treba mijenjati. Nastavivši, dakle, redom onako kako smo započeli, ustat ćemo odavde i malo se prošetati uz smijeh i šalu, a o smiraju sunca večerat ćemo po hladu, a nakon koje pjesmice i malo šale dobro će biti da pođemo na spavanje.

Ujutro, rano ustavši, jednako ćemo nekamo veselo otići; kao što će svakomu biti najmilije činiti, kako smo i danas učinili, u određenu ćemo se uru vratiti objedovati i zaplesati, a kad poslije spavanja ustanemo, doći ćemo kao i danas ovamo nastaviti s pripovijedanjem u kojemu kanda leži najviše užitka i koristi. Istina je da ja želim početi ono što Pampinea nije mogla učiniti, jer je kasno bila izabrana, to jest odrediti neke granice onomu o čemu moramo pripovijedati i unaprijed vam ih izložiti, kako bi svatko imao dovoljno vremena da smisli neku lijepu novelu o zadanom predmetu koji će, ako vam je po volji, biti ovaj: budući da od početka svijeta fortuna bacaše ljude u različite neprilike i bacat će ih do konca, neka svatko pripovijeda o onima koji su, zapavši u nevolje, iznad svojih nadanja veseo konac dočekali.

Sve gospe i mladići jednako pohvališe tu zapovijed i obrekoše da će je se držati. Samo Dioneo, kad svi već zašutješe, reče: – Gospo, kao što svi ovi rekoše, tako i ja velim da je vrlo ugodna i pohvalna zapovijed što je dadoste; ali vas molim da mi podarite osobitu milost koja će za me vrijediti sve dok naša družba traje, a ta je: da mene ta odredba ne veže da moram kazivati novelu o zadanom predmetu ako ne želim, nego onu koja mi se bude najviše milila. A da tko ne pomisli da tu milost ištem kao čovjek nevješt novelama, slažem se da odsad svagda budem zadnji pripovjedač.

Kraljica, koja ga je znala kao šaljivčinu i veseljaka, odmah se dosjeti da on to moli zato da zgodnom novelom razvedri i nasmije družbu ako se zamori od pripovijedanja, pa mu uz pristanak ostalih rado udijeli tu milost. I ustavši sa sijela prema potoku s prebistrom vodom koji se s brežuljka spuštao u dolinu sjenovitu od mnogo drveća kroz glatko kamenje i zelenu travicu lakim se korakom uputiše. Tu se gazeći po vodi bose i golih ruku počeše među sobom na razne načine zabavljati. Ali kako se bližilo doba večere, vratiše se u dvorac i s tekom večeraše. Poslije večere, kad donesoše različita glazbala, naredi kraljica neka započne ples, a dok ga bude vodila Lauretta, neka Emilija pjesmom započe ples i povede ga dok Emilija ljupko pjevaše pjesmu koja slijedi:

Tako sam svojom zanijeta ljepotom 
da neću čeznut nikad za ljubavlju 
nit ikojom divotom. Ja u njoj vidim, 
kad k zrcalu hrlim, previšnje dobro 
kom um blagodari; neće s tim 
miljem rastavit me vrlim ni novi 
udes niti spomen stari. Koje bih, 
dakle, druge krasne stvari ja mogla 
vidjet ikad da srce novom pune mi 
divotom? Kad mu se divim, dobro to 
od mene ne bježi, nego utjehom me 
liječi; čak i u susret mojoj želji 
krene, toliko blago da ne mogu riječi 
to izreć, nit u poimanju ječi 
smrtnika onog ikad tko nije takvom 
buktio divotom.

A ja što svaki čas sve više gorim, što 
više spravne oči k njemu dižem, sva 
mu se dajem, usrdno ga dvorim, i 
već k užitku obećanom stižem; i 
veliko je, nadam se, sve bliže veselje 
kakvo nikad tu nikog nije proželo 
divotom.

Kad završi ova baladica uz koju su svi veselo pripjevali, iako su se neki duboko zamislili nad njezinim riječima, pošto su još zaigrali nekoliko kola, a već bijaše prošao dobar dio kratke noći, kraljici bješe po volji da okonča prvi dan; i davši da se užegu zublje, naredi da svatko pođe na počinak do idućega jutra; na to svatko, povukavši se u svoju sobu, tako učini.

Obavezna lektira

Ujević: Augustovska noć
Krleža: O elementima
Apollinaire: L'Otmika
Mučenje nadom
Isaković: Božija kazna
Samokovlija: Nosač Samuel
Borges: Paracelsusova ruža
Miljković: Balada
Kipling: Ako
Céline: Fragmenti pisama
Sidran: Ne mogu da zaspim
Bašeskija: Ljetopis
Selimović: Džemal
De Montaigne: O spavanju
U pohvalu spokojstvu
Dizdar: Putovi