...čas nakon što je izdahnuo
Tako. Nema više sile teže
Bol je uminula, stalo srce, usirila se krv
Presahle suze.
Mlitavo visi na križu moja zemna kuća
Kao poderana svilena krpa
Potrgano živčevlje, rasječena slezena,
Klonula glava okrunjena trnjem.
Što nije osjetila slast poroka, niti miris žene.
Adio Marijo, mati. Maše ti s kerubinskih visina
Tvoje čedo, niklo u tebi
Bez strasti i žudnje, nalogom više sile
Hvala za sve, majčice.
Strpljivo si igrala ulogu nebeskog inkubatora
Bila službenica božanskog poslanja.
Voljela me
Ljubavlju majke, a znala
Da nisam bio ljudsko dijete, već
Potomak Neopisive Svjetlosti,
Koja je odlučila
Da olakšaš moju muku u izbavljenju svijeta.
Hvala ti Josipe
Jer si prihvatio ulogu oca, a nisi bio otac
Bio si brižni proleter koji me je hranio kruhom.
Podnosio prijekore da skrbiš božanskog bastarda.
A otac moj nije imao vremena brinuti o meni
Jer za njega ne postoji vrijeme
Jer je upravljao svemirima i galaksijama,
Mirijadama svjetova
Koje je stvorio da ne bi bio sâm.
Sad sam u nebeskom sjaju, ali
Zavolio sam ljude. Ne mrzim svoje ubojice
Kao u čas raspinjanja.
Tako. Sad je moje poslanje završeno
Od sad će se ljudsko vrijeme mjeriti
Prema meni. Žao mi je ljudi
Ali bojim se da za njih spasa nema.
Bio sam, a nisam jedan od njih
Uznijet ću, stoga, uskoro
Svoje zemne ostatke na nebo
Da se ne izmiješaju s ljudskim prahom.
Sad, kad sam obavio zadaću
Uskrsnut ću svoje izmrcvareno tijelo
Savršeno Božje glazbalo
Da ga ne iskljuju vrane
Da ga ne pojedu crvi.