Za Svjetlanu i Feridu, čuvarice plamena
Prije deset godina, u sami osvit zime, jedan je zaštitar stupio na unutrašnje stepenište sarajevske Vijećnice i na trenutak ostao zaleđen. Nije ga na mjestu zaledio hladni decembarski zrak, jer je ta subota bila osunčana i neuobičajeno blaga, već nesvakidašnji prizor koji je upijao razrogačenih očiju. Pred njim je, sjedeći na stepenicama, grupica ljudi čitala u tišini. Sa strane su razvili transparent na kojem je pisalo Narodna čitaona. Kada je zaštitar konačno uspio procijediti pitanje ko su i šta rade, neko iz grupe mu je umjesto odgovora pružio papir, manifest Narodna čitaona: Vijećnica je naša! u kojem je, između ostalog, pisalo:
Zgrada nekadašnje Narodne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, poznata kao Vijećnica, prije rata pripadala je svima nama. Učinivši je sjedištem gradske biblioteke 1949. godine, tadašnja gradska uprava Sarajeva darovala je Vijećnicu cijelom bh. društvu.
Prije rata u njoj je vrilo kao u košnici – tragalo se za knjigama i dokumentima, čitalo se, izučavalo, u holu se sretalo i diskutovalo. Pripadala je svima koji su u nju dolazili. Kada je spaljena 1992. godine, vjerovali smo da ćemo je jednog dana ponovo ugledati i da će za nas opet biti riznica znanja otvorena za sve. Protivno očekivanjima, originalnoj namjeni i istorijatu vlasništva, međutim, u Vijećnicu se nakon obnove i otvaranja useljava uprava Grada Sarajeva i njom potpuno raspolaže. Korištenje prostora se potpuno i sramotno komercijalizira.
Simbol grada tako je u potpunosti otuđen od Sarajeva i cijele Bosne i Hercegovine. Ako želimo Vijećnici vratiti nekadašnji značaj, ona ne može biti samo sjedište administracije ili turistička atrakcija. Mora ponovo postati središte života grada i cijele zemlje, mjesto koje će nas okupljati i biti otvoreno za sve nas bez razlike.
Zaštitar, uposlenik privatne firme kojoj je povjereno obezbjeđenje Vijećnice, ubrzo je otresao svoju zbunjenost. Konačno mu se, nakon nebrojenih sati drijemanja i dosade na radnom mjestu, razjasnilo od koga i čega on čuva tu prelijepu, praznu zgradu. Shvatio je alarmantnost situacije. Ako ne reaguje odmah, tih desetak ljudi sa otvorenim knjigama moglo bi se ustostručiti i okupirati, krajnje ilegalno, ne samo stepenište već i unutrašnje prostorije koje su nekad zaista i služile knjigama, i onda bi se on morao pravdati gradskim vlastima da nije uspio u svom zadatku – da spasi Vijećnicu od čitanja. Još od onog paklenog augustovskog dana kada je zapaljena fosfornim granatama nije se Vijećnica našla u takvoj opasnosti. Pozvao je pojačanje. Na mjesto zločina uskoro je stigla policija.
Ni policajci ni zaštitari isprva nisu mogli čitateljima i čitateljicama objasniti šta su skrivili. Unutrašnje stepenište Vijećnice je javni prostor. Grupa nije blokirala ulaz ostalima. Remećenje javnog reda i mira? Čitali su u potpunoj tišini. Razvili su, doduše, transparent. U tome je zapravo bio problem. U transparentu, jer je njihovo okupljanje očigledno bilo politički motivisano, a za takvo nešto potrebno je najprije prijaviti skup i tražiti dozvolu. Sloboda govora, svakako – uz odgovarajuće papire i odobrenje vlasti.
Sljedeće subote tridesetak ljudi ponovo je pokušalo unijeti knjige u Vijećnicu. Sa njima je bila i Ferida Duraković, legendarna pjesnikinja. Privatno obezbjeđenje ovoga puta je uzurpatore dočekalo spremno. Vrata Vijećnice su bila zaključana. Nakon nekoliko minuta kucanja, negdje iz unutrašnjosti pojavio se uniformisani zaštitar koji je kroz odškrinuta vrata pomolio glavu, poručio Feridi Duraković da ne može ući i vratio se u tamu iz koje je izmigoljio. Prisustvovala sam toj sceni i možda je izlišno ovdje prizivati u sjećanje zvuk tramvaja i automobila iza naših leđa, žamor grada u kojem se odvijalo jedno obično subotnje popodne i koji nije bio ni svjestan da umire ponovo, ovoga puta ne uz prasak već šapat. Patetično je možda ličnom razočarenju pridavati univerzalan značaj, ali želim iz ralja zaborava spasiti taj trenutak – trenutak kada jedan uposlenik privatne zaštitarske agencije pjesnikinji u lice zatvara i zaključava vrata nekadašnje biblioteke. Te subote vrijeme nije bilo blago. Bilo je smoga i vjetra koji je nosio Feridin glas dok je napolju, pred zaključanom Vijećnicom, čitala svoju kultnu pjesmu Po našim glavama i sada padaju knjige u prahu:
Prvo što sam naučila sjedeći tamo, u hladovini
Biblioteke, u sjeni debelih austrijskih zidova
– a godina je 1976. –
Jeste da je arhitekt Alexander Wittek i te godine,
kao i danas
Na Onom Svijetu samoubilački tražio ugao
Pod kojim Svjetlo pada na
Podni mozaik Vijećnice u Sarajevu.
A drugo što naučih iz knjiga bilo je:
Rukopisi ne gore!
Rukopisi i knjige, nažalost, gore. Gore brzo i temeljito, kao da su samo zato i stvoreni. To je sve što je moja generacija imala naučiti od Vijećnice. Prvi put sam u tu zgradu, tačnije u njeno predvorje, stupila upravo sa Narodnom čitaonom. Nikada, ni do danas, iako sam rođena i odrasla u Sarajevu, nisam vidjela podni mozaik ni ugao pod kojim na njega pada svjetlo. Da je Vijećnica obnovljena i ponovno otvorena, to smo svi znali. Da nije otvorena za nas, ljude grada kojem je Vijećnica simbol, saznali smo naknadno. Obznanili su nam to uposlenici jedne od mnogobrojnih zaštitarskih agencija koje su poslije rata nikle kao gljive poslije kiše, u demokratskoj zemlji gdje se, po svemu sudeći, mimo politike može birati između dvije održive profesije – kerber ili kamatar.
Narodna čitaona trajala je nekoliko mjeseci. Svake subote okupljala se grupa čitatelja i čitateljica koji su pred gradske vlasti iznijeli dva minimalna zahtjeva: otvaranje Vijećnice za besplatne posjete jedan dan u sedmici i otvaranje zajedničke čitaonice unutar Vijećnice koja bi, kako je stajalo u manifestu, pripadala svima “po namjeni, načinu korištenja i upravljanja”. Inicijativi su se pridružile brojne književnice i književnici. U januaru, na BHT-u, emitiran je prilog. Tadašnja gradska uprava, na čelu sa gradonačelnikom Ivom Komšićem, inače socijaldemokratom, reagovala je predvidivo na sve veći pritisak javnosti. Ne da nisu uvažili skromne zahtjeve, već se naredne subote cijeli kordon zaštitara ispriječio između Vijećnice i grupice ljudi sa knjigama. Da je riječ o skandaloznom potezu bilo je jasno čak i policiji koja je obijesnom, bahatom i vrlo agresivnom obezbjeđenju objasnila da nemaju pravo ćuškanjem i nagurivanjem tjerati građane i građanke sa javnog prostora.
U moru reakcija na kampanju Narodna čitaona bilo je i onih koji su opominjali da biblioteci nije mjesto u Vijećnici jer po savremenim bibliotečkim standardima ta zgrada nije adekvatan prostor za čuvanje i skladištenje knjiga. Čak i ako ostavimo po strani opskurne zakonske malverzacije kojima je gradska uprava prenijela u svoj posjed Vijećnicu, čiji je korisnik trebala biti Nacionalna i univerzitetska biblioteka, pozivanje na bibliotečku struku kao krajnji argument protiv vraćanja knjiga u Vijećnicu promašuje suštinu. Pitanje Vijećnice pitanje je slobode. Nekadašnja Vijećnica, otvorena za sve, dopustila je prijašnjim generacijama da u njoj ostave trag. Ona se, zauzvrat, uselila u njihova najintimnija sjećanja. Tako je postala simbolom Sarajeva, ne kao sjedište gradske uprave već kao biblioteka – taj čudesni prostor koji ne iziskuje ništa osim volje da se u njemu boravi. Današnja Vijećnica također je simbol – jednog vulgariziranog društva koje slobodu više ne može ni zamisliti, kojemu je koncept javnog dobra davna i mrska uspomena, i čiji se civilizacijski domet najbolje odražava u sveprisutnoj horor-sintagmi “stambeno-poslovni prostor”.
Svoj vrhunac Narodna čitaona dosegla je u martu 2017. kada je istovremeno organizovano čitanje pred Vijećnicom i solidarno čitanje ispred gradske biblioteke u Beču. Nedavno je vraćanje knjiga u Vijećnicu reaktualizirano otvaranjem peticije koju su do sada potpisale brojne javne ličnosti. Možda bi se pored peticije moglo – i trebalo – ponoviti ono što je pokušano prije skoro deset godina: zauzeti prostor u Vijećnici, knjigama i tijelima. Tog martovskog dana mislila sam na Aidu Buturović, bibliotekarku koja je poginula u Vijećnici. Mislila sam na ruke koje kroz prozor zapaljene biblioteke bacaju knjige ravno u budućnost, gdje one trunu u memljivim podrumima širom grada, a svjetlo na podnom mozaiku gledaju samo turisti i novopečena elita pozvana na Bečki bal, dok jedna pjesnikinja ostaje vani da se pita jesmo li se, umjesto budućnosti, pak vratili u 19. vijek, i deklamuje svoju pjesmu, zaključanim vratima i vjetru.