Sula kaže: „Danas sam sreo čovjeka u tvojoj ulici u koju nisam svraćao više od trideset godina. U mome sjećanju, ulica se tada zvala Mitsubishi, ne znam zašto se tako zvala. Ne znam ni kako se danas zove. U svakom slučaju, sreo sam čovjeka koji mi se uredno obratio, pitao je: Znate li gdje je ovdje kafić s nargilama? Zbunjen pitanjem, rekao sam mu: Kako bih ja to znao?, a onda kad sam shvatio da je moj odgovor grub, objasnio sam da sam i ja u ovoj ulici stranac.“
Samo da ovo objasnim: Sula je čovjek melankolije. O tome nešto znam i razvio sam različite strategije kako da se nosim s nevoljom koju u današnjem svijetu pogrešno nazivaju depresija. Zbog toga, nagovaram ga da slika, da komponuje muziku, ili još najbolje: da piše. Da se oslobodiš melankolije moraš pobjeći u svakodnevni rad. Ali to, naravno, do njega ne dolazi. I sad mi kaže:
„Sinoć sam čitao o talijanskom pjesniku Giacomu Leopardiju. I tamo se govori o njegovim privatnim sveskama koje se zovu Zibaldone, pisao ih je u prvoj polovini devetnaestog stoljeća, za sebe, bez želje da to objavi. To je spis od 4.500 stranica, njegove misli o filozofiji i tegobama svakodnevnog života. Umro je i spis je ostao neprimijećen dekadama, Zibaldone je na kraju objavljen početkom dvadesetog stoljeća. A prvi engleski prijevod se pojavio tek 2013. godine, a to znači više od 170 godina poslije njegove smrti. Na tekstu je radio tim od sedam, ili osam – ne daj mi lagati – prevodilaca.
I sad, recimo da je takvo nešto moguće u razvijenim kulturama, sklonim arhivu i arhiviranju. Ali mi to nismo. I sad, recimo, da ja već godinama zapisujem svoje misli, skupljam ih bez želje za objavljivanjem. Ne zbog toga što u svoj tekst sumnjam, već zbog toga jer ne znam kome se obraćam? Ko bi to u našoj kulturi okrenutoj zaboravu želio čitati? Reci mi. Prva osoba koja bi nakon moje smrti ušla u moj stan, našla bi te moje misli i odnijela do prvog kontejnera u ulici.
Mi sada živimo u svijetu u kojem misli nemaju vrijednost. Osim jedne, kako se preko noći obogatiti, a to znači, primaknuti se malom broju ljudi od moći koji su ovu našu državu pretvorili u svoj bankomat. Treba biti nadaren ili posebno sretan pa ući u taj mali krug korumpiranih moćnika i obogatiti se preko noći. I sad mi pada napamet vic koji ti moram ispričati:
Fudo sjedi u hotelu Evropa, pije skupo francusko vino, gleda kroz prozor ljude u promicanju trotoarom, miran je u svom tihom večernjem ritualu. On je zadovoljan, bogat čovjek.
Sudo mu prilazi i pita ga:
‘Boga ti, Fudo, možeš li mi objasniti, kako si se ti obogatio?’
‘Mogu. Radio sam naporno, svaki dan, štedio i polako napredovao. Trajalo je to prije nego što sam postao bogat.’
‘Nikakve veze s politikom?’
‘Nikakve.’
‘Znači, samo obični rad, znoj i trud’, kaže Sudo.
‘Rad i trud, tačno. Ništa više od toga’, kaže Fudo.
‘E, pa, lako je tako.’
Eto, tako ja svoj problem s melankolijom vidim. A sad mi reci:
Gdje je u ovoj tvojoj ulici kafić s nargilama?“
Povratak u Chicago
Ovu subotu sam čekao s nestrpljenjem, zato što se Hemon nakon nekoliko godina vratio u Chicago, grad za koji se vezao, mnogo je godina proveo tamo, pa sam se zanimao za njegove utiske. Kad smo jedan drugome ukazali glave na Zoomu, odmah sam ga pitao:
„Koliko se grad promijenio?“
„U izlaske sam išao biciklom, da sebi olakšam put, obilazio uglavnom poznata mjesta za koje me vezuju važna sjećanja. Reklo bi se: ništa se nije promijenilo, prepoznavao sam iste pukotine u asfaltu.
Prve večeri sam otišao u svoj pub. Hopleaf, tako se zove. Uredno u koloni koja čeka na ulazak u restoran, a na vratima je bio čovjek pod maskom koji je pregledao lične karte. Djeci u pubu nije bilo dozvoljeno, tamo nema televizije, pije se isključivo belgijsko pivo, nema američkih tipa Budweiser, Bud Light, Coors Light i Miller Lite, mjesto je to samo za druženje i razgovor. To je koncept restorana koji je meni uvijek odgovarao.
Kad sam došao do čuvara s maskom na ulazu, gledao je u mene i onda rekao: Welcome home!, ja sam pomalo zbunjeno pokazivao svoju ličnu kartu, a on je ponovio: Welcome home! Prepoznao me. Nisam siguran da bih ja njega prepoznao da je bez maske ispred mene. U svakom slučaju, večer sam proveo tamo, osjećao se onako kako sam se uobičajeno na tom mjestu osjećao u svojoj prošlosti.
Obilazio sam mjesta za koja vezujem različita sjećanja, meni važna mjesta, i osjećao sam se kao da sam došao kući. Jer je kvart sačuvao osjećaj komšiluka, prostor ti je poznat, srećeš poznate ljude. Kao i većina sjevernih gradova, Chicago se opire Trumpu, mnogo je plakata s natpisima NO ICE! Ljudi, i institucije u gradu se opiru Trumpu, i njegovoj naoružanoj žandarmeriji koja naoružana nasrće na emigrante i sve druge koji im se opiru. Tako su ubili djevojku koja se zvala Renée Good, pisala je pjesme. Pomislio sam Ice je ubio Good. To se desilo u Minneapolisu. Trump se ponaša upravo kao Radovan Karadžić, koji je i prije nego što je počeo rušiti Sarajevo, napisao onaj stih: Siđimo u gradove da bijemo gadove. Ali Chicago se tome solidno opire.
Svratio sam u bosanski kvart iz kojeg se većina iselila u predgrađa. Ali to je još uvijek bosanski komšiluk u kojem uredno ordinira kafana Utjeha. Otišao sam na kafu tamo. Na televiziji se ponavljao deset godina star prenos Milana i Juventusa, za svakim stolom je bio po jedan Ćelo i kafu pio iz fildžana, ništa Starbucks i papirnata čaša. Ja sam se skladno uklopio među njih. To je bio pravi samit bosanskih Ćela koji u miru piju svoju jutarnju kafu i povremeno se, preko stolova, jedan drugom obrate, razmijene rečenicu-dvije i nakon toga se ponovo svak vrati sebi.
Poslije sam opet otišao u Hopleaf i sreo se s vlasnikom. Pričao mi je kako je bilo u vrijeme pandemije korone, dolazio je svaki dan i sam boravio tamo, slušao kako u skladištu strada belgijsko pivo u buradima, i razmišljao da sasvim odustane i proda restoran.
‘Ali onda se sve vratilo na staro?’, pitam.
‘I jeste i nije, kaže. U pub dolaze samo stariji ljudi, navikli na ovakva mjesta. Mladih je sve manje. Duh puba iščezava, nije ovo više mjesto gdje osobe dolaze da očijukaju, pa da pričaju i udvaraju se, kako bi to završilo seksom i eventualnim zaljubljivanjem. Sve više ovo doživljavam kao šahovski klub za starce. Svijet se promijenio. Ljudi sve manje razgovaraju. Mladi gledaju u svoje kompjutere i telefone, nema više potrebe za očijukanjem, razgovorom i udvaranjem. Oni na svojim telefonima imaju stranice za seks. Izaberu osobu koja im odgovara, pošalju poruku, dogovore se za mjesto sastanka, obave posao i raziđu se. Bez razgovora.’
I, eto, da odgovorim na tvoje pitanje. Meni se Chicago nije promijenio. To je isti grad. Ali ako je po priči vlasnika Hopleafa suditi, sve se ubrzano mijenja. Svijet postaje mjesto tišine.“
Doručak u Amarillu
U Americi sam zavolio cestu. Volio sam se spuštati na jug, bez jasnog cilja, osim da zalutam i da onda tražim način kako se vratiti kući. Cijeli svoj život kretao sam se tako, obrnuto smjeru kazaljke na satu.
Kad je moj sin upisao fakultet u Los Angelesu, razdvojio nas je cijeli kontinent, i tad sam otkrio privlačnosti putovanja s Istočne obale na Zapadnu. Na cesti dva, tri ili četiri dana u jednom smjeru, u zavisnosti od usputnog zaustavljanja. Obično sam spavao u istim motelima. Bilo je vrijeme kad sam tako često putovao, da me je osoblje motela prepoznavalo.
Jednom, u Amarillu, u Texasu, ujutro sam izlazio iz svoje sobe i sreo se sa čovjekom kojeg sam tu već vidio. Poznali smo se i pozdravili, oba smo išli na doručak, sjeli za isti sto, i dok se smještao u svoju stolicu, malo se rastvorio njegov kaput, tako da sam ugledao revolver u futroli ispod njegova pazuha. Pa, jeste, malo me to uznemirilo. On je imao svečanu kaubojsku odjeću, s prslukom na kojem se zlatio lanac od džepnog sata. Ispod kaubojskog šešira, pamtim sijedu dvadeset dana staru bradu, uredno održavanu.
Moj akcent ga je nagovorio na uobičajeno pitanje: odakle si? Rekao sam da dolazim iz Sarajeva, i da je to u Evropi, uvjeren da mu izgovaram potpuno strano ime grada.
„Sarajevo? Bio sam tamo. Imao sam izložbu.“
„Slikar?“
„Da. Ovdje u motelu sobu sam pretvorio u svoj apartman, a nedaleko odavde, u gradu, moj je atelje u koji ću krenuti nakon ovog doručka.“
„Čega se sjećate iz Sarajeva?“
„Ničega. Magla je bila tako gusta u gradu, da su me doslovno iz hotela vodili do galerije u kojoj sam izlagao i vraćali. Gradski aerodrom nije radio i u povratku autom sam se vozio u Zagreb, odakle sam letio nazad u Ameriku. Vozač je bio mlad čovjek, duhovit, on nije znao engleski, a ja tvoj jezik ne znam, ali je bilo zabavno, neprestano smo se smijali, on bi govorio svoje monologe kao da ga razumijem, povremeno bi me pogledao i klimnuo glavom, a onda bih se ja ispovijedao njemu, opustio sam se i povjeravao mu stvari koje sam i od sebe krio. Bila je to super terapija. I posmatrali smo krajolike u promicanju.
Čim smo izišli iz grada, otvorilo nam se lijepo i sunčano zimsko jutro, okolo je bilo snijega i bio je jedan trenutak koji sam zapamtio i po njemu pamtim zemlju iz koje dolaziš. Prolazili smo ispred nekog restorana, i vidjeli četiri ili pet parova pasa koji vode ljubav, prizor je bio neobičan i zamolio sam vozača da se zaustavi, kako bih pogledao iz blizine. Nešto rajsko je u tom prizoru bilo, ali na dječji način, kao scena iz filma Walta Disneya. To su mladi ptičari koji nisu izgledali kao ulični psi. Mladi i zdravi. I svi su bili bijeli sa krupnim smeđim pjegama na tijelu. Kao blizanci. Kad sam se vratio u Ameriku, uradio sam sliku po tom motivu.“
Onda je kratko šutio i gledao u mene.
„Vidim da te je moja igračka uznemirila“, i iz futrole izvukao svoj Colt 45 i pokazuje mi ga.
„To je samo ukras od kojeg se ne odvajam, i draga uspomena od prijatelja. Ja sam rođen u Arkansasu. U mladosti sam se družio s pjesnikom Frankom Stanfordom. Bili smo vršnjaci. Bili smo prijatelji. Volio sam njegove pjesme. A on je znao ovu moju opsesivnu sklonost Divljem zapadu, pa mi je revolver poklonio. Od jednog ovakvog Frank je stradao. Ubio se u hotelskoj sobi, negdje u Iowi. Zbog ljubavi. Pjesnik, osjećao je višak svijeta oko sebe. Volio je dvije žene istovremeno. A to nije išlo.“
Malo sam vagao njegov revolver u ruci i vratio ga. On je završio svoj doručak, oprostio se i krenuo u svoj atelje.
Lijepo smo se ispričali, a da ga nisam stigao pitati za ime.