Mehmedinović: Uganda

Moj kalendar

Zadnji je dan augusta. Nešto vrlo neobično dogodilo mi se jutros. Porotnik sam na lokalnom sudu. I dok sam čekao da nas povedu u sudnicu, kroz stakleni zid prostrane čekaonice na jedanaestom spratu, sa zanimanjem sam gledao u zgradu preko puta, jer se na jednome balkonu pojavila Mona, moja poznanica. Upoznao sam je 2004. ili 2005. godine. U vrijeme zimskoga semestra, kao gostujući pisac na časovima profesora Dana Porterfielda, studentima Univerziteta Georgetown tumačio sam poeziju i pričao o svom životu. Mona je bila studentica koja me tada zamolila da snimi razgovor sa mnom za neki novopokrenuti kalifornijski časopis. Tako sam je upoznao. Draga osoba i duhovit sagovornik.

Došao sam jutros ovamo prilično mrzovoljan, ne mogu reći da mi se slušaju sudske rasprave. Nikada ranije nisam bio na sudu, i sve mi je tu strano. Prije svega, nisam očekivao da je sudnica na jedanaestom spratu. Za sud je prirodnije kad je u prizemlju, bliže zemlji. Pred ulazom u lift, uniformirana osoba me uputila ovamo, i dok sam se uspinjao na jedanaesti sprat, mislio sam da to mora biti neka greška.

U sudskoj čekaonici pridružio sam se ostalim porotnicima. Naslonjen na stakleni zid, s kafom u kartonskoj čaši koju stišćem u ruci, gledao sam u zgradu preko puta. A tamo se na jednom prizemnom balkonu pojavila Mona, razgovarala je s nekim na telefon i u isto vrijeme iz limene posude lijevala vodu u saksiju s ukrasnom drvenastom biljkom. I čim je prekinula razgovor, nazvao sam je. Obradovala se.

Pitam: „Gdje si ti sada?“

I ona kaže: „U Ugandi.“

Možda je moje pitanje bilo nepristojno, možda sam trebao odmah priznati zbog čega sam je nazvao, nagovoriti je da se okrene prema prozoru s kojeg upravo gledam, da nakon toga mahnemo jedno drugome, i da se onda oboje radujemo tako neobičnom susretu. Ali umjesto priznanja, nastavio sam pitati:

„A zašto Uganda?“

„Zato što sam uvijek željela da sretnem gorile,“ rekla je ona. I u skladu s tom željom, nastavila je opisivati svoje putničke utiske. Bila je raspoložena. Slušao sam je sa zanimanjem. U mome unutrašnjem oku pojavila se tamnozelena sjenka, a u nosnicama herbalni miris afričke šume.

Ne znam kako da ovo opišem, a da bude sasvim razumljivo. S jedanaestog sprata, iz sudske čekaonice, gledao sam poznanicu koja je izašla na svoj balkon da zalije biljke. Nazvao sam je i kratko smo razgovarali. Postavljao sam pitanja, ona je iskreno odgovarala i ja sam povjerovao u svaku njenu riječ. Izašavši na svoj balkon u Arlingtonu, Mona je dospjela u afričku državu Ugandu. Vidio sam to svojim očima.

Semezdin Mehmedinović


Sidran: Tuga
Krmpotić: Ako Tebe znam
Stefanović: Reč o promaji