Moni Finci, Una persona calma

Re-konstrukcija sjećanja

Dva lajtmotiva prožimaju ovu monografiju od početka do kraja, a nametnuli su se sasvim spontano. To je najprije sintagma „una persona calma“, posuđena iz italijaniziranog ladina, kao prikladno obilježje za dominantnu odliku karaktera glavnog junaka naše knjige, a potom i figura „njegova revolucija“ kao oznaka za jedan specifikum, određeni njegov lični doživljaj, za revoluciju koju je živio na svoj način. U oba slučaja na djelu su poetske slike. Tvorac prve je jedan stariji predstavnik sefardskog miljea koji je Monija Fincija poznavao iz najranije mladosti, a tvorac druge prijatelj Miodrag Žalica, poznati književnik i svjedok vremena koji je u svom telegramu saučešća povodom smrti napisao „volio sam njegovu revoluciju“. Obje slike poklapaju se potpuno sa predstavom koju smo mi, njegova kasnija porodica, imali o njemu nemajući sva ta znanja.

To jeste bio taj čovjek, a da bismo upotpunili postojeća sjećanja, nastala na osnovu našeg iskustva, bilo je potrebno posuđivati i tuđa. Svoja smo sjećanja vremenom morali „rekonstruirati“ i dograđivati, sastavljati na osnovu parčića tuđih uspomena, a nekada graditi i „konstruirati“ iz početka, stvarati novu potpuniju sliku. Tako su nastali i neki autorski tekstovi uvršteni u ovu knjigu koji se kreću u sferi esejističkih promišljanja; to su ‘sjećanja’ premještena u prostor literarne i filozofske refleksije.

U završnom dijelu monografije spominjemo još nekoliko takvih prisjećanja, što ličnih, što posredovanih, u riječi i slici.

„He was my hero“

Početkom sedamdesetih iznenada nam se javila Rikica Finci Zwerin o kojoj mi prije toga nismo znali ništa. Javila je da se sa svojim suprugom i njihovim američkim prijateljima nalazi u Dubrovniku i da će narednih dana stići u posjetu Sarajevu. Naš otac, naš stameni oslonac i autoritet bez premca, pretvorio se odjednom u bespomoćno dijete. Osjećala sam se i ja naglo potpuno zbunjena i prestrašena, ne znajući šta se dešava. Na sliku očeve, dotad neznane, zastrašujuće slabosti tek me je mnogo kasnije podsjetio jedan prizor iz dnevnika filozofa Günthera Andersa u kojem on opisuje svoje zaprepaštenje dok je kao dječačić potrbuške ležao ispod klavira i posmatrao oca kako izbezumljen pjeva Schubertovog „Kralja Vilovnjaka“ očajnički dozivajući u pomoć: „Oče moj, oče moj!“ Njegov bog-otac koji panično zapomaže za ocem?! Zar je, dakle, i on samo čovjek?!

Rikki Zwerin, rođena Rifka Finci starija je kćerka Monijevog najstarijeg brata Rafaela Rafe Fincija. Pošto je Moni bio najmlađi, tada pažen i mažen, i zbog bolesti pod posebnom kućnom njegom, a od nje ne previše stariji, za nju je predstavljao najboljeg prijatelja i osobu od apsolutnog povjerenja. „He was my hero!“, govori i danas, kad god spomene strica Monija. U svojoj kući on je bio „prince of the household“, otkriva nam. Samo je on imao zasebnu sobu u kojoj bi je uvijek skrivao, kad bi pobjegla od svoje kuće iz Štrosmajerove ulice nakon svađe s majkom. I s njom bi u dosluhu i u „najstrožoj tajnosti“ smišljao daljnju strategiju. Ona je kao petogodišnja djevojčica bila stigla sa ocem, majkom i mlađom sestrom iz Beograda. Otac je otvorio prodavnicu mješovite robe „Lafayette“ na uglu Štrosmajerove ulice, preko puta hotela „Central“, a u tom poslu je njemu i njenoj majci pomagao i stric Moni. To je tada bila jedina prodavnica u Sarajevu u kojoj su se ukrašavali izlozi, imali su čak i lutke, sve po ugledu na zapadne prodavnice. Svakog četvrtka ispred radnje bi se okupljali građani da gledaju kako u dva velika izloga na uglu nastaju raskošne dekoracije njenog talentovanog strica Monija. A ja vidim svoga oca kako u neposrednoj blizini te radnje u našem stanu u „Palati Spas“ iz godine u godinu dotjeruje i ukrašava naš balkon, brižljivo njegujući cvijeće raznih boja.

Rikica je mnogo pričala, ali je i postavljala pitanja. To je sigurno i bio jedan od razloga očevog uznemirenja. O svojoj sudbini je 1996. godine dala detaljan iskaz za Spielbergovu fondaciju za vizuelnu historiju „Survivors of the Shoa“, i taj snimak mi je poslala. Tu ponovo spominje svoga darovitog mladog strica koji ju je znao opčiniti svojim pripovijedanjem, i to kako ju je vodio sa sobom na izlete s prijateljima gdje se stalno nešto njoj nerazumljivo šuškalo i dogovaralo. I kako je odjednom nestao, a ona stalno pitala: „Where is uncle Moni?“

U svom iskazu Rikica Finci detaljno opisuje svoj zamršeni i mučni put na kojem se kao osmogodišnja djevojčica, nakon što je najprije bila pobjegla iz sabirnog centra u Sarajevu i još mnogih kasnijih peripetija, potpuno sama potucala po zemlji od ruke do ruke, nekad i tražila koru kruha od vrata do vrata. Sve dok je negdje 1943. na otoku Pagu nije preko Crvenog križa pronašao majčin brat. S njim je nakon boravka u Italiji otišla u Izrael, a tu kao odrasla djevojka upoznala američkog studenta Raya Zwerina, za njega se udala i odselila se u Denver, Colorado, gdje i danas živi.

Prilikom svog boravka u Sarajevu govorila je jezik i obilazila grad s velikom sigurnošću. I dok se njihov zbunjeni dugonogi prijatelj u pantalonama sa velikim šarenim karo-kockama čudio zašto se prolaznici okreću za njima, ona prepoznaje ulice i mjesta i postavlja pitanja. U tadašnju prodavnicu „Bosnafolklor“ na uglu Štrosmajerove ulazi bez dvoumljenja i pita zbunjene prodavačice: „Brinete li se dobro o mojoj radnji?“ Ali, ima i mjesta koja ne može naći i pitanja na koja njen junak ne daje željeni odgovor, jer tu je on sada nemoćan. „Where is the sinagoge?“, pita, jer ne može pronaći Templ na čijem mjestu je Radnički univerzitet „Đuro Đaković“. To spominje i 1996. u svom video iskazu. „Djed je bio veoma aktivan u sinagogi i imao je počasno mjesto u prednjem redu, a i ja sam voljela ići tamo s njim i ocem. Ali, nisam je uspjela naći. Rekli su mi da su je pretvorili u konzervatorij.“ Nadalje govori da je voljela ići kod none koja je bila krasna gospođa, a za svoju majku kaže da je bila vrlo društveno aktivna i da je pjevala prekrasno i stalno. Na pitanje da li je svoje iskustvo Holokausta prenijela djeci odgovara: „I am not survivor of this or that. Ja sam jednostavno živjela svoj život onako kako je tekao. Nikad se nisam osjećala kao siroče, premda sam to bila. Niti sam mislila da je meni bilo gore nego nekom drugom. Svoju djecu time nisam htjela opterećivati. To ne bi bilo fer.“

„Padaj silo i nepravdo!“

Dugi je niz razloga iz kojih ljudi ne govore o svojim najvećim gubicima. Jedan od čestih je upravo taj, da se time ne želi nepotrebno opteretiti svoja porodica, da se trauma ne prenosi. I da se, za one koji je trpe, ne budi iznova. Ali, u slučaju našeg oca i cijele generacije njegovih ideoloških istomišljenika, postojao je jedan još važniji razlog. Oni su bili pobjednici u borbi protiv jednog velikog zla, i to konačni pobjednici. Fašizam je za njih bio nešto što više ne može biti. I zbog čega sebi svoj život više ne treba trovati.

O jevrejskom životu u Sarajevu i u svojoj porodici otac mi je pričao rijetko, ali ipak ponekad u našim „šetnjama uz more“. Tako sam, prije nego što sam saznala više o Sarajevskom Purimu i zlim i naopakim nakanama valije Ruždi-paše i sretnom ishodu te drame iz hiljadu osamsto i devetnaeste, slušala priče iz njegovog djetinjstva, kada se u sinagogi ta legenda prigodno prepričavala. A on to pripovijeda tako da se i sama pretvaram u dijete koje čeka svoj moment u tom igrokazu. Jer, djeca u sinagogi znaju da dolazi taj trenutak kada će zločesti vladar biti kažnjen i protjeran i da niko od njihovih bližnjih neće stradati i samo čekaju očekivani znak da je kucnuo taj čas i onda svi zajedno uz burno odobravanje dugo i složno udaraju nogicama o pod i kliču. Radost opstanka.

Kao da je tu već začeta ‚njegova revolucija’ koju će kasnije živjeti bespogovorno i u potpunoj predanosti, i sa dozom djetinje naivnosti koju će sačuvati do kraja. U početku, brižljivo njegovani i slabašni „prince of the houshold“ nije baš sasvim spreman za okrutnu i tešku borbu, nema predstavu o tome šta dolazi. Kada izlazi u partizane na oslobođenu teritoriju će se spuštati potpuno sam, kako kasnije opisuje u svojoj priči, „dugo i strpljivo, puteljcima i kozjim stazama“; i stići dva sata kasnije, jer su mnogo hitriji usplahireni drugovi iz čete već otrčali naprijed ne osvrćući se. I kasnije, na borbenom položaju, iako iscrpljen, isprva odbija da jede, zaprepašten kad vidi da svi stoje u redu i čekaju da preuzmu jedan jedini limeni tanjur i jednu te istu kašiku da pokusaju to što ima. Ali slijede duge četiri godine ratovanja u kojima će biti ranjavanja, bolesti, tifusa od kojeg gubi svoju bujnu kosu; godine u kojoj se uči kolika je cijena svoje revolucije.

Kasnije se kao borac i politički komesar predano posvećuje svojim zadacima. A potpuna odanost revoluciji i ideologiji koja je prati ostat će vidljiva do kraja života u svemu što čini i piše. To nedvosmisleno odaje jezik kojim se služi i koji je pun patosa i ushićenja, uz prateći ton već spomenutog djetinjeg vjerovanja. Već u ratnom izvještaju koji je odštampan u ovoj knjizi podjela uloga je jasna: „Na našu zemlju udarili su hvala Bogu i ala i vrana, sve što god ima zločinaca, sve što god ima kukolja među poštenim narodima, što je Hitler mobilisao u svoju vojsku. On je našao manijake i bandite ravne sebi.“

U gotovo svim spisima posvećenim narodnooslobodilačkom ratu i revoluciji uvijek je riječ o borbi protiv „sila mraka“, „hitlerovskih zločinaca“, „okupatora i njegovih pomagača“. Oni rijetko ostaju bez emocija.

Entuzijazam i ljubav prema drugaricama i drugovima i njihovoj zajedničkoj borbi, ratni poklič i odlučnost koji ih prate, to je mjesto gdje se blaga osoba susreće sa revolucionarom, gdje se pokazuje kao blaga osoba odrješite naravi.

U jednoj prilici, u šetnji uz more, otac mi je prepričavao, sav razdragan tim sjećanjem, kako se u žestokom jurišu bio našao bok uz bok sa snažnim seljaninom iz čete koji ga je cijenio kao tananog političkog komesara. Pa kad je sva silina junačkog juriša bila iza njih, on ga je zabezeknuto i dugo pogledao i mjerkao, a zatim mu „uručio“ za njega najviše priznanje: „Bogami si ti, Moni, jeben borac!“

Javorka-Finci Pocrnja, Moni Finci