U rano, maglovito jutro 5. oktobra 1942. osvanuli smo, prozebli i zgužvani, nadomak rijeke Save. Nju samu nismo još vidjeli, ali smo je osjećali blizu po obilju vlage i hladnoće. Proveli smo dobar dio noći pri rubu savskih lugova u spletu raznovrsnog šiblja i nasuprot ukočenog stroja neobranog kukuruza, u grupama sklupčani, svi zgrčeni, pomodrjeli i neispavani. Blistava i krupna jutarnja rosa nanizana, po svem rastinju, svakim nam je dodirom umivala lice, vlažila ruke i natapala odjeću.
U 2. četi 1. bataljona 6. istočnobosanske NOU brigade ležim tu s Miljenkom Cvitkovićem Špancem, komandirom, i Milutinom Đurašinovićem Đurašom, političkim komesarom — stari smo već ratni drugovi i dobri znanci iz Sarajeva. Miljenko je student prava, koja nije završio zbog višegodišnjeg boravka u Španiji. Po povratku iz francuskog logora Girsa u zemlju nalazio se pod stalnom prismotrom policije u Sarajevu, gdje su mu živjeli i roditelji. Bio je u rukovodstvu organizacije SKOJ-a, te smo imali česte kontakte. U početku ustanka upućen je u Krajinu na vrlo značajnu funkciju, a nakon dolaska po zadatku u istočnu Bosnu ostao je u komandi Zeničkog partizanskog odreda. Milutin Đurašinović Mile, ili Đuraš, metalski je radnik rodom sa Cetinja, iz porodice u kojoj su mu otac i brat bili takođe metalostrugari. Došao je 1932. godine iz Skoplja u Sarajevo i tu izučio zanat u Vojnotehničkom zavodu, u kome je kasnije formirao partizansku organizaciju. Poznavao sam ga posredstvom svog druga od malih nogu Laze Perere, s kojim je on postao nerazdvojni prijatelj.
Miljenko i Đuraš, komandir i politički komesar čete, dva su, za moj račun, sasvim različita temperamenta — prvi žustar i odrješit, a drugi tih i odmjeren u svim postupcima, pa se sticajem okolnosti dobro dopunjuju. Tu je i Muhidin Šahinpašić, lijepo građen mlad momak, tek bio završio sedam razreda gimnazije kad je kao skojevac s jedva nešto više od sedamnaest godina došao u partizane. Sto puta mi je pripovjedao o svom tako reći trijumfalnom izlasku iz oslobođene Rogatice, krajem oktobra 1941, kad je s grupom mladih drugova autobusom otišao na front u Muslimanski bataljon Romanijskog odreda. Bio je poznat cijeloj brigadi, jer je pred strojem i narodom umio uvjerljivo da recituje, naročito omiljenu i aktuelnu Zmajevu pjesmu »Izdajici«. Do njega se kao mačak skupio ne mnogo stariji borac i puškomitraljezac Ibro Čolaković, hitar i oštrouman mladić, radnik iz Zenice.
Budnih očiju leži vodnik Tomo Mendeš, porijeklom iz Prozora, raniji komandir čete iz odreda »Zvijezda«, plav, sabijen 30-godišnjak, hrabar i pronicljiv vojnik. Na njegovom su licu lako uočljivi tragovi nepovjerenja prema ljudima, stečenog u surovim predratnim danima, kada je bio najamni radnik i na pašnjacima sarajevskog Ozrena čuvao tuđu stoku. Po nekoj prirodnoj navici u njegovoj su blizini uvijek i sada njegove komšije – seljaci od Vogošća i Sarajevskog polja. Tu je gizdavi ljepotan Rajko Đokanović od Nahoreva, pa sredovječni otresiti domaćin Trifko Đokić i od njega nešto stariji brko i dobričina Boško Lontoš koji je pošao od kuće iz Rajlovca sa sinom Ristom, brinući se u svim prilikama više o njemu nego sebi samom. Tu je i naša svima draga Rava Janković iz sela Osijeka kod Vrela Bosne, otvorena i vedre ćudi djevojka, uvijek orna za pjesmu i šalu, a svakom ravna u borbi i pokretu. Razgovorljiva i sa svakim prisna, Rava je s četom tako reći srasla i na sebi svojstven način u njoj postala nezamjenljiva. Nešto malo postrani, a poslovno zauzet oko zbrojovke, sjedio je Andrija Stanek, industrijski radnik od Varaždina. Ovaj pravi stasiti vojnik prebjegao je s mitraljezom od domobrana u naše redove na ustaničkoj Romaniji još krajem prošle jeseni. Majstor u svakom poslu, brzih refleksa i nepogrješiv na zadatku, sa svojevrsnim rječnikom i naglaskom u govoru, bio je omiljen kao drug i desetar i uživao autoritet u cijeloj četi. Njegov pomoćnik, golobradi Nisim Altarac je dječak koji je izišao 1941. godine u istoj grupi sa mnom iz Sarajeva, a već prvog dana po stupanju u četu bio ranjen na Krivajevićima kod Olova. Vremenom, mada lomne građe usljed zaustavljenog fizičkog razvoja, postao je vrstan i disciplinovan borac. Sada je s respektom pratio svaki mig svog starijeg druga, tarući pri tom krmeljave oči što su kazivale da je trajno neispavan. I tako redom, svi smo tu izjednačeni, mlađi i stariji, gotovo da više i ne znamo šta je čija profesija, niti kakvog je ko porijekla. Svima se vrat jednako iskrivio, a glava jednako otežala i svima su očni kapci nabubreli. Niko trenutno ništa ne govori, jer nema mnogo šta da kaže. Postupci su nam jednolični, reakcije gotovo jednoobrazne, a glasan je razgovor i tako zabranjen, nije dozvoljeno vatru ložiti, pušiti i kretati se. Zabavljeni smo istim pitanjem – da li ćemo i na koji način uspjeti da se prebacimo preko Save i šta nas čeka tamo; razmišljanjem o tome kako je već dvaput bio obustavljen pokret preko rijeke Bosne kud se nikom nije išlo – a svi su išli; pa o nedavnom i neobičnom zaokretu na Trebavi; o odlasku Svetozara Vukmanovića Tempa za Vrhovni štab odmah nakon toga i o ostajanju Rodoljuba Čolakovića Roćka u Semberiji i političkog komesara Cvijetina Mijatovića Maje s 2. bataljonom na Majevici. Znamo da su svi oni na važnim zadacima, ali smo se s njima osjećali kompaktniji, u punom i dotle neizmjenjivom, čvrsto zbijenom sastavu. Pritajeni i vječiti saputnik naše kolone – neutaživa glad – gotovo svakodnevno i zakonito oživljava u određeno vrijeme. Ona je već preobrazila svakog pojedinca u žilav kostur, sposoban doduše da se drži, probija i bori uz jedan pravi obrok hrane u toku više dana i od šake džanarika, svježih ili suvih šljiva, te stoga redovno veže dio naših misli. Bio je to u mnogom odraz stava brigade prema narodu i njegovoj imovini, jer nikada ni od koga nismo bilo šta uzimali na svoju ruku i, ukoliko se to, u krajnjoj nuždi, nekom i omaklo, kritika je ili kazna bila nemilosrdna. Odbijali smo gdjekad i ponuđeno, kao nedavno u nekim selima pod četničkom kontrolom, da se ne bi zaključilo da smo gladni. Za pojedincem koji bi se odvojio u stranu išla su dvojica kako bi ga, po dogovoru, odvratila da ne ubere voćku s grane koje su ove jeseni zaista do tla bile savijene od teških plodova. Pa ako je ko i sada odnekle došao do klipa zrelog kukuruza ne može nigdje da ga kuva ili peče, već ga krišom u džepu komuša i onako sirova zoblje.
Slušali smo da je narod, naviknut od raznih vojski na sveopštu pljačku, naročito na bahato ophođenje od strane silnih i pijanih četnika, ostajao zapanjen ovakvim našim postupcima kao od kakvog blagodatnog snoviđenja. Čuli smo da za nama od usta do usta ide šapat o čudesnoj vojsci, koja nikoga ne dira, niti šta sama uzima. To smo znali, ali smo se ipak često pitali da li naša dugotrajna ispaštanja nisu pretjerana i cijena kojom se to plaća da nije pregolema. U savski gustiš utonuli, s okolinom tako reći srasli i tu duboko pritajeni, kao šumska zvijer kad se sprema na skok, osluškivali smo svaki strani šum i zvuk i budno pratili odmicanje časova ovog za nas dugog, ali blagog, rumenilom obojenog oktobarskog dana.
S nastupom predvečerja razabrasmo živo kretanje oko nas, pa se i mi, u kolonu začas svrstani, neki puni radoznalosti, neko ispunjen jezom, primakosmo preko nasipa velikoj, dotle neviđenoj rijeci. Slivena u tihu jesenju noć, Sava nas dočeka prijateljski mirna. Razrogačenih očiju od mraka i od prvog susreta buljili smo u nju, iznenađeni njenim spokojnim tokom i zapanjeni nesagledljivom širinom što otuđuje obale i treba da odvoji nas od rodnog tla, kao kad se nepovratno razdvaja dijete od rođene majke. I ovdje smo dospjeli u pravo osinje gnijezdo.
Doznali smo da se svuda oko nas nalaze neprijateljske posade i garnizoni – u Sremskoj Rači, u Višnjićevu i Kuzminu, u Moroviću i Vrbanji – selima udaljenim kojih pet, šest do dvadesetak kilometara zračne linije, da se ne govori o nizu drugih znatno većih, na nešto većoj razdaljini. To je dio čuvene sremske ravnice, omeđen glibovitim rijekama Bosutom i Studvom, prugama i putevima mjesnog i međunarodnog značaja. A mi se našli gotovo u središtu njih, u Kovaluku, predjelu Bosutskih šuma, krcatih barama, močvarama i neviđenim mnoštvom čopora pitomih svinja.
U prvo vrijeme živimo pod utiskom prelaženja Save, za nas dotle nepremostive prepreke, koju je savladao mali broj semberskih omladinaca na način ravan podvigu. Oni se nisu obazirali na vidno podozrenje mnogih šestobrigadista, naročito uznemirenih Romanijaca koji su se grčevito držali za sjedišta i međusobno pridržavali izbjegavajući pogled u vodu. Sa svoja četiri čamca, nalik na čunove, skojevci su, smiono i poslovno, bez najmanjeg incidenta i u toku cigle jedne noći, uspjeli prebaciti sve ljudstvo brigade s desne na lijevu obalu u mjestu zvanom Lisnik.
Zaokupljeni smo ambijentom nove, sasvim nepoznate sredine u raskošnoj hrastovoj šumi nalik, na uredan park širokih granatih stabala, čiju smo debljinu ocijenili kao pogodan zaklon u eventualnoj borbi. Ispitujemo mogućnost orijentacije u tom prostoru jednolične fizionomije bez objekata i uzvišica, za nas lišenom nebeskih strana i osnovnih uslova za normalno ratovanje.
S pažnjom slušamo svaku riječ naših novih drugova iz male samostalne Bosutske čete. Sremci su nas prigrlili široka srca kao dobrodošlu značajnu snagu, od koje se nadaju velikom pojačanju. Čujemo za neobične, nama dotle neznane oblike borbe u ravnici, o osmatračnicama u crkvenim tornjevima i o tzv. bazama, o Sremskom partizanskom odredu i njegovim akcijama i o tek minuloj žestokoj ofanzivi na Frušku goru. S najvećim čuđenjem primamo dobijenu vijest da je za ručak svakoj desetini dotjerano prase. (To nam je rečeno s napomenom da ne uzmemo od »slabije stojećih« sa manje od stotinu svinja koje se ovdje nalaze pod kontrolom čete na čuvanju).
Pedantni Zagorac Andrija Stanek pokazao je sada i svoju mesarsku vještinu, a snalažljivi četni ekonom Mirza Đukić, automehaničar iz Sarajeva, organizovao je pečenje na ražnjevima. Nakon nekoliko sati, uz stručnu pomoć Ljube Koje i Ibre Čolakovića, kojima su ruke bile masne do lakata, dodijelio je svakom borcu po nekoliko kila reš-pečena svinjskog mesa. Uskoro je dobavljen hljeb iz obližnje Rače, pa su prvi dani boravka u novoj sredini protekli u patrolama, uređivanju oružja i opreme, u političkim sastancima, odmoru i, naročito, u obilnoj ishrani. Ne oklijevajući dugo, 11. oktobra 1942. napadali smo, uz učešće Bosutske partizanske čete, Vrbanju i Kuzmin, dva od spomenutih uporišta na željezničkim prugama Vinkovci — Brčko i Beograd — Zagreb. Valjalo je prevaliti blizu 30 kilometara da bismo s 1. bataljonom došli do Vrbanje. Manji dio puta naša je četa, zahvaljujući snalažljivosti komandira Miljenka Cvitkovića, prošla uz kolonu visoko natovarenih seoskih kola, pa je u središte Vrbanje upala neprimjećena.
Tako nam se ukazala prilika da potpunije sagledamo golemo prostranstvo gustih Bosutskih šuma, prosječenih u geometrijsku mrežu kvadrata i upoznamo svu veličinu ovdašnjih izduženih sela. Doživjeli smo i cijelu istinu o sremskoj ravnici, kojoj niko nije mogao da sagleda kraja.
I pored pretrpljenog gubitka od nekoliko mrtvih i ranjenih drugova, oba su poduhvata brigade dala dobre rezultate. Bilo je to prvo odmjeravanje snaga i sticanje borbenih iskustava u sasvim novim uslovima. Stečeno je nešto ratnog plijena i neophodne opreme. A najveći uspjeh izvedenih akcija je u njihovom snažnom odjeku širom Srema, u šta smo se ubrzo i sami osvjedočili.
U svakom slučaju protivnika smo uzbunili i krajnje iznenadili. Na ovom po njega tako značajnom i osjetljivom prostoru neprijatelj je bio tučen i tako na naš dolazak i prisustvo na nedvosmislen način upozoren.
*
Niko nije mogao tačno znati i svi smo radoznalo iščekivali šta će se dalje dogoditi. Jedni su govorili da idemo u Frušku goru, kuda je već bio otišao komandant Pokrajinskog glavnog štaba Uglješa Danilović, koji je bio s nama; drugi su pretpostavljali da ćemo ovu godinu prezimiti u Slavoniji, dok je najveći dio pouzdano tvrdio da se, skupa sa Sremcima, s Fruške gore vraćamo u Bosnu, što smo mi najviše i priželjkivali.
Po povratku s Vrbanje i Kuzmina smjestili smo se nešto zapadnije od ranijeg boravišta – kod lovačkog dvorca lociranog na takozvanom Filipovom putu. Taj dvorac bila je čvrsta, na sprat lijepo zidana zgrada, šupljih prozora i s nešto još preostalih svukud razbacanih stvari, te je – šumom okružena, i sasvim napuštena – sada zjapila prazna. A Filipov put širok nekih dvadesetak metara, sasušen i duboko izbrazdan, mjestimično zarastao u korov i travu, a obostrano omeđen jarkom od jednog metra dubine, dijagonalno je presijecao Bosutske šume, povezujući sela Jamenu na Savi i Morović na Bosutu.
Poslije kraćeg predaha našoj je četi naređeno da odavde, po specijalnom zadatku, hitro krene prema Savi do mjesta zvanog Domuskela. Na samom polasku ukrstile su se dvije kolone – naša i veća kolona s Fruške gore upravo prispjelog 1. bataljona Sremskog NOP odreda. Borci Fruškogorskog odreda, odjeveni mahom u građansko odijelo, s upadno velikom petokrakom na kapi ili šeširu, očigledno iscrpljeni od savladanog marša, pri susretu su nas pozdravljali s osmijehom na licu, s dvije odrješite riječi: »smrt fašizmu«.
Dok su Fruškogorci po dolasku u logor padali na zemlju od vidnog umora, 2. četa 1. bataljona brigade s komandirom Miljenkom Cvitkovićem na čelu, odmjerenim korakom je grabila u pravcu juga. Znali smo da Nijemci preduzimaju opsežne mjere pojačavanja okolnih garnizona. Svakodnevno su do nas stizali glasovi o živom kretanju vojske i motorizacije, o potpunoj blokadi Sremske Rače i obeju obala Save, u kojoj su nam stradale neke patrole i kuriri. Osjetili smo to i na kvalitetu ishrane, jer je bilo naglo prekinuto snabdijevanje hljebom, pa nismo znali kud bi s tolikim sljedovanjem svinjskog mesa koga smo i dalje primali u obilnim količinama. Usljed ovakve opšte situacije i ovdje i na Fruškoj gori prispio je k nama u Bosutske šume i 1. fruškogorski partizanski bataljon.
S rukama u džepovima i jakim cvikerima na očima, s tankom kožnom torbicom i limenom čuturicom o boku, naoružan kratkom puškom, pištoljem i malom bombom, Miljenko je poguren i bez riječi, žurio naprijed, dok je Đuraš uzgred objašnjavao sadržinu našeg zadatka. Na samoj Savi, kojoj treba što bliže da se primaknemo, valja ustanoviti istinu o kretanju i snazi neprijatelja. Od Sremske Rače uz Savu, naime, postoji na visokom nasipu dobar put, kojim Nijemci redovno komuniciraju kad pripremaju kakvu operaciju na ovom sektoru, što je, navodno, i sada bio slučaj. Pojačavajući ritam kretanja brzo smo prevalili najveći dio puta zemljištem u kome je šuma znatno gušća, ali manje uređena, te je tu i tamo bila prekinuta praznim prostorom zaraslim u divlje šiblje. Na jednom čistom mjestu zadržala se komanda s polovicom čete, a prvi je vod produžio u istom smjeru dalje. Poslije izvjesnog vremena također je zastao i ovaj vod pod komandom Tome Mendeša. Od voda se odvijala mala patrola jer, prema zajedničkoj ocjeni, do Save nije moglo ostati više od nekoliko stotina metara rastojanja. Sa mnom i Muhidinom Šahinpašićem pošao je i Blagoje Pejanović Pop, stari borac, inače privatni namještenik iz Sarajeva, a i jedan vodič iz Bosutske čete — nama dotle nepoznat čovjek, pod puškom i u civilnoj odjeći, sa tipičnim crnim šeširom, širokog oboda, na glavi. S vodičem naprijed mi nastavismo s probijanjem pažljivo uklanjajući sve prepreke koje su nam stajale na putu ili ometale čist vidik. Bili smo gotovo cijelom visinom urasli u gustiš. Naše izviđanje nije dugo potrajalo, jer nas naglo zadrža živo i organizovano micanje nekakvih kontura koje smo bili primjetili ispred spleta rastinja i rijetkog drveća. Na neznatnoj udaljenosti, gde se na horizontu ispriječila duga prava linija, koju smo identifikovali kao put na uzvišenom nasipu, stojeći uspravno, a dobro zaklonjeni, mi smo lako razabrali kretanje nepoznate kolone od pravca Sremske Rače prema Jameni. Utvrdili smo da je u pitanju vojska čija se boja odjeće ne razlikuje mnogo od zelenila okolne šume i da vojnici nastupaju pod šljemovima. Rekao sam drugovima da broje, što smo, pritajena daha, zapravo svi činili. Kad je prošlo oko tridesetak vojnika, naišla su brojna visoko zasvođena kola pod konjskom zapregom, a za njima biciklisti, u vojnim redovima. Uputili smo našeg vodiča da hitro izvijesti komandira voda šta smo vidjeli, a nas trojica nastavismo sa brojanjem. Bilo je u međuvremenu prošlo preko stotinu biciklista, potom velika komora i sanitet i, najzad, u koloni po jedan prolazili su dalje pješaci. Njihov nas je sve veći broj počeo ozbiljno da zabrinjava i, kad se vratio naš vodič Sremac, oni su u marševskom koraku jednako nicali iz dubine šume. Tomo je vodiču rekao da tačno ustanovimo o čemu se radi, da nam se nije možda nešto pričinilo. Pošao je Muhidin, koji je s nama bio svjedok novih, značajnijih podataka, ali brže nego što je otišao on se vrati sa zahtjevom Tome Mendeša da lično dođem i izvijestim u čemu je stvar. A stvar je bila i previše jasna, pošto je dotle, samo u stražnjem dijelu kolone, prodefilovalo preko 400 pješaka, dok su neki dijelovi u razmacima i dalje nailazili. Krenusmo stoga sva trojica natrag, smatrajući da je naš zadatak izvršen i da se sada valja postarati da se ovi podaci što prije dostave komandi čete i štabu brigade. Saslušavši izvještaj, Tomo Mendeš je podrobno provjeravao svaki detalj i najzad odlučio da sa mnom i sam pođe na lice mjesta. Tu nije imao više šta da radi. Sve je mirovalo, jedino se mogla da uoči kontura uzdignutog puta – duga ravna cesta, što je sada mrtva ležala ispred nas. Vratio se maltene razočaran kao čovjek neobavljena posla, vidljivo razapet između dužnog povjerenja i njemu svojstvenih, ukorijenjenih sumnji. Srećom, već je bio poslao patrolu do komande čete. Nakon pola sata od Miljenka Cvitkovića stiže naređenje da se vod povuče.
Bilo je nešto iza podne kad smo se vratili do komande čete i s njom posjedali da ispričamo sve što smo osmotrili. Morali smo potanko opisivati i ponavljati svaku pojedinost. Vrijeme je bilo tiho kao da je sve ostalo u nekom iščekivanju. Ne potraja dugo, kad se od pravca logora brigade prolomi nebo i zagrmi tako snažno da se sav prostor, u jedan mah, ispunio tutnjem i lomljavom, te se činilo da su se svom širinom Bosutskih šuma sudarili metalni kolosi. Jedva smo mogli razlučivati detonacije bombi od treštanja mitraljeza, koliko se urnebesna jeka slivala u jedan sveopšti, zaglušujući grohot. Poskočivši žustro, Miljenko Cvitković naredi da s mjesta požurimo u pravcu vatre. Trčali smo brzim, ujednačenim korakom. Imali smo sada, pored samopouzdanja, dosta fizičke snage i nije bilo nesavladivih prepreka niti najmanjeg zaostajanja. Pošto smo prešli veću polovinu puta, tamo gdje nam je prostor to omogućavao, naša se dotle izdužena kolona prestrojila u širi raspored. U razvijenom lancu svi se nađosmo u istoj napadnoj liniji. Otkočeno oružje bilo je kod sviju u ruci. Zahuktani i uzbuđeni, primicali smo se uzavrelom poprištu borbe. Za cijelo vrijeme žestina okršaja nije jenjavala i četa je stizala upravo u času kada nam je izgledalo da je boj dospio do stepena krajnjeg usijanja. U uzastopnim jurišima i protunapadima naše su jedinice, očigledno, već bile dobro iskrvarile. Pri prvom susretu zapazismo mnoge iz stroja izbačene bijelim zavojima previjene drugove. Zamjenika političkog komesara 4. čete u našem bataljonu Nikolu Cvijetića upravo su prenosili ranjena. Bio je s više metaka zahvaćen u nogu od kuka do stopala, s kojeg mu je rafal raznio cipelu. U kanalu je ležao smrtno ranjen u slabine borac i puškomitraljezac Sreto Muharemović iz sela Kalauzovića kod Sarajeva. Popularni Učo Dimitrijević od Valjeva, intendant 3. bataljona, pogođen posred lica – bio je mrtav. Bez zadržavanja preletjeli smo dubok barovit prosjek i upali u šumu hrastovih stabala prema Filipovom putu neznatno udaljeni od pomenutog dvorca. Lijevo od nas vodile su borbu ostale čete 1. bataljona.
Prostor je bio sav u metežu, zasićen plavkastim dimom i smradom baruta. Na glave nam padaju cijele lisnate zavjese od mitraljeske sječe. Od zaglušujućih eksplozija i strjelovitih rafala atmosfera je bila, tako reći, paklena. Nama s desne strane napadao je bataljon Fruškogoraca pod energičnom komandom Marka Peričina Kamenjara. Prepoznali smo u istom stroju komandira Pajicu Kuzminca i borce Bosutske partizanske čete. Uzeli smo čeoni dio fronta u dubini od stotinjak metara do ruba šume i u razvijenom lancu postupno nastupali ne čekajući naređenja. Kako se kasnije pokazalo, udarili smo u odsudnom času na najosjetljivijem mjestu.
Nastalo je vrebanje, gađanje i zasipanje svega što se micalo ispred nas po putu i u njegovom jarku. Svi smo takođe bili izloženi bliskoj, ubitačnoj vatri. Pretrčavanjem i hitrim skokovima zauzimali smo deblo po deblo, smanjujući prostor do prvog jarka, iz kojeg su cijelom dužinom kosili gusti puščani plotuni i mitraljeski rafali. U najvećem jeku zapazili smo neke po nas vrlo povoljne znake. S lijeve bočne strane dolutale su unezvijerene mazge što su se pod dejstvom unakrsne paljbe otele s obližnjih vozila neprijateljske komore. Sredinom Filipovog puta, u velikom međusobnom odstojanju, pogureno su pretrčavali pojedini vojnici pod šljemovima, povlačeći se u istom pravcu iz kojeg su došli. Gotovo nijedan nije uspio da umakne. Sistematski smo se privlačili rubu šume. Široka čvornovata stabla – naša velika prednost kao neprobojan zaklon – omogućila su nam da svedemo razmak do ivice jarka na udaljenost od nekoliko kratkih skokova. Neki se uskoro nađosmo i u samom jarku. Imali smo šta i vidjeti. U njemu su ležale kompletne desetine vanredno odjevenih i opremljenih vojnika plave kose i bijele puti. U istom borbenom položaju, gotovo svi pogođeni u čelo, bili su – mrtvi i nepomični. Pored njih blistave puške i mitraljezi, gomile praznih čahura i dopola istrošeni dugi redenici, sanduci municije, kožne torbice, futrole… I dok preko naših glava iz suprotnog jarka, prelijeću posljednja jata mitraljeskih kuršuma – mi se, iz neposredne blizine, bavimo ućutkivanjem preostalih njihovih usamljenih gnijezda. Potom su se tu i tamo oglašavali još pojedinačni pucnji, da bi pred sumrak nastupio mir i zavladala potpuna tišina. Cio prostor i Filipov put osvojiše naši borci, koji su odasvud nicali kao gljive iza kiše. Oni su pretraživali svaki kutak. Do mraka smo izbrojali 80 mrtvih, a poginulo ih je ukupno 120. Plijen je bio nepregledan. Cijela naredna tri do četiri časa utrošili smo u njegovom pribiranju i sređivanju. Komandanti su sa načelnikom štaba brigade brinuli o njegovoj raspodjeli i o »baziranju«, kako su to Sremci običavali da kažu. Negdje u šumi zakopana su dva bacača, mnoštvo municije u sanducima i oprema. Politički komesari sa Hasanom Brkićem, zamjenikom političkog komesara brigade, starali su se oko opremanja ranjenika. Na brzinu je napravljen neophodan broj jednostavnih nosila. Svaki je bataljon, uz dužnu poštu, sahranio svoje mrtve drugove. Bila je dobro osvojila noć kad smo krenuli od dvorca – sa poprišta ove dramatične i za sve nas veoma teške, ali uspješne i mnogostruko značajne borbe. To nije bila takozvana Pirova pobjeda, iako smo poslije nje osjećali snažan psihički teret zbog pretrpljenih gubitaka, a dijelom i uslijed daljeg razvoja situacije na ovom za nas još stranom terenu. Imali smo 18 mrtvih i tridesetak ranjenih drugova, među kojima veći broj teških ranjenika.
Po dolasku u Srem bili smo laki i pokretljivi, bez bolesnih i ranjenih, pa čak i bez konja, izuzev male štapske komore. Svaki čas zastajkujući, sada smo se teškom mukom kretali, pretovareni velikim plijenom, naročito oružjem i municijom, i sa više od dvadeset nosila na ramenima, negdje u sredini kolone. Nikad nismo raspolagali tolikim mnoštvom novih pušaka i mitraljeza, šinjela, šatorskih krila, porcija, čuturica, kožnih torbica, kompasa i sekcija. Kratke vojničke čizmice šetale su od ruke do ruke i nudile se na izbor. Ali, od formiranja brigade nismo imali ni toliko mrtvih i teško ranjenih u jednoj jedinoj borbi. Borba se vodila s neprijateljem o kome je 2. četa bila poslala izvještaj. Nas nekolicina smo ga lako i prepoznali. Bili su to oni isti vojnici koje smo osmatrali iz neposredne blizine na Domuskeli. Radilo se, zapravo, o jednom bataljonu pripadnika srednjih godišta njemačke 718 divizije sa još nekim dijelom u njegovom začelju. S prethodnicom na biciklima neočekivano je upao u raspored naših jedinica i nakon višečasovnog rvanja doživio strahovit poraz.
Sad nam je namjera da se u toku noći što više odlijepimo od mjesta okrašaja, a to nije išlo lako. Put, usmjeren ka zapadu, bio je mekan, s obje strane ograđen uspravnim drvoredom – kao hodnik u neprovidnom mraku. Po njemu smo sporo koračali, gdjekad u mjestu tapkali, a najčešće dugo i nepomično stajali. Kad je prošla ponoć, nismo bili odmakli ni puna tri kilometra od polazne tačke. Po izlasku iz šumskog prosjeka u širi prostor, u kome je bilo i nešto vidnije, konačno smo stali i grupisali se po četama. Pokazalo se da nosila s ranjenicima, s kojima se moralo pažljivo postupati, najviše zadržavaju kretanje. Stoga je štab brigade odlučio da se oni odvoje i pod zaštitom jedne desetine boraca komunista i s nekoliko bolničarki privremeno ostave s desne strane zadnjeg dijela pređenog puta u najgušćoj šumi.
Komande četa dobile su uputstvo da formiraju zaštitnu desetinu, pa je Tomi Mendešu palo u dio da u našoj četi odredi čovjeka iz svog voda. Zbog delikatnosti zadatka predloženo je da se javi dobrovoljac i svi smo pogledali u Ristu Lontoša, čiji se otac, teški ranjenik, takođe našao na nosilima.
Po šutnji koja je nastala i duže potrajala bilo je jasno kako se gleda na odluku o odvajanju ranjenika i na ulogu njene predviđene malobrojne zaštitnice. Nikome nije bilo jasna ni sutrašnja sudbina cijele kolone, a kamoli grupe nepokretnih ranjenika koja će se, sa neznatnom zaštitom, naći gotovo bespomoćna i u svakom slučaju, krajnje osamljena. Brigada je pošla svojim putem na jednu, a mi, isprativši je tjeskobnim raspoloženjem, drugim, na drugu, sasvim suprotnu stranu. Prohladno svanuće otkrilo nam je ambijent u kome smo se tog jutra, 15. oktobra 1942. zatekli. Tanki pramenovi plavičaste izmaglice izvlačili su se iz bujne paprati i iznad naših glava, provlačeći kroz požutjelo granje tankog i vitkog drveća. Još tamnoplavo nebo, s posljednjom zvijezdom na horizontu, naziralo se vedro, bez jednog oblačka. Od časa kad smo se tu smjestili, niko od nas, tokom preostalog dijela noći, nije oka sklopio. Ranjenici su bili mirni, neki još u nesvijestici a neki u dubokom snu, pa nam nisu pričinjavali nikakvih teškoća – kao da ih gotovo nije ni bilo tu. Na nosilima od šatorskih krila ležali su pokriveni ćebadima koja su im dežurne drugarice nakon svanjivanja navukle preko glave.
Odredili smo bili četiri stražarska mjesta u jednom prostranom kvadratu, sa smjenom nakon svaka dva protekla sata. Na stazu kojom je prošla naša glavnina od Filipovog puta prema rijeci Studvi isturili smo dvojicu osmatrača, a drugu dvojicu u dublju pozadinu. Dvojica će obilaziti stražare i vršiti smjenjivanje. Pokazalo se da se naš mali ranjenički logor nalazi po strani od glavne staze svega kojih 150 metara. Taj je pravac bio i najosjetljiviji, jer će Nijemci u vjerovatnoj potjeri za nama bez teškoća moći da ustanove kud smo se provukli. Tragovi kolone bili su svježi i upečatljivi, a to s nemalom zebnjom pri dnevnom svijetlu lako utvrdili. Vidjeli su se sasvim jasni otisci od čizama njemačkog porijekla, jer je tlo na ovom podbarnom pojasu blatnjavo, što je slučaj i u mnogim drugim dijelovima Bosutskih šuma.
Kao nikad ranije tog nam je dana izgledalo da vrijeme nikako ne odmiče. Do kraja navijen sat, kao da je bio potpuno stao. Sluh nam je postao preosjetljiv na najmanji šum. Sjedjeli smo na panju i šutjeli. Džemal Fejzo, radnik iz Foče, koga smo zvali Haba, i Rade Bajčetić, učenik iz Sarajeva, obojica borci 1. bataljona, ispijeni i pomodrjeli, nisu više ličili na one od juče, kao uostalom i svi ostali. S prividnim mirom, ali krajnjom napregnutošću, pratili smo svaki mig i pokret ranjenika. Bolničarke, pune brige, povremeno su ih pažljivo napajale i nijemo pored njih klečale, pripremajući bijele zavoje iz nabijenih njemačkih sanitetskih torbica. Tako su proticali prvi jutarnji sati. Stražari su se smenjivali, s malo riječi smo se sporazumijevali i niko iz zaštitne desetine nije mislio ni o čemu drugom, nego isključivo o namjerama štaba u odnosu na ovu našu osamljenu grupu.
Sunce je kasnije dobro izgrejalo, šumovi su postali znatno raznolikiji. Tu i tamo iz daljine bi odjeknuo po koji udar – možda od sjekire, lepet krila – vjerovatno od kakve ptice ili kršenja grana, ko zna od čega. Mi smo se pretvorili u golo uho, koje sve registruje na licu. Najzad je došlo ono čega smo se najviše i pribojavali – nama dobro poznat tup pucanj, što uz šištanje putuje prostorom i završava s reskom, potresnom eksplozijom. Prvom takvom fijuku slijedio je drugi, pa njih više uzastopce i onda po nekoliko istovremeno. Počeli su, rekosmo jedan drugom. Meta kanonade nije zasad bila naša baza, nego je putanja granata išla nekud visoko i desno iznad nas, pa smo zaključili da je usmerena na prostor oko dvorca, na kome se prethodnog dana odigrala borba. Granate topova i bacača prebirale su širok pojas, jer je odjek njihovih eksplozija bio čas daleko, a gdjekad je potresao zemlju nedaleko od nas. S malim prekidima ona je potrajala više od dva sata – gotovo do podne. Za cijelo to vrijeme nismo očekivali nikakav nastup vojske. Ali, po prestanku paljbe nastupila je ona, svima dobro poznata, mučna i podozriva tišina. Neki su se ranjenici bili razbudili i instiktivno uznemirili, pa se sad čulo njihovo stenjanje i pogdjekoji jauk. Rane su, očigledno, oživjele, san postao lagan, pa ih je blisko gruvanje dozvalo svijesti, te su očima tražili odgovor na neizrečeno, nama jasno pitanje, dok su nečije suve usne iskale vode, a neki zahtijevali da se odmah krene.
Naša i onako napeta pažnja bila je sad udvostručena, jer se od pravca dvorca razabiralo nekakvo živo poslovanje. Najzad primjetismo primicanje jednog vojnika. Išao je polagano i oprezno – s puškom u ruci. Dočekan i iznenađen od naše straže, bio je zaustavljen i lako uhvaćen. Srećom bijaše partizan – zalutali borac Fruškogorskog bataljona. Reče da je prespavao noć u šumi i sad, alarmiran detonacijama, krenuo za kolonom. Malo zatim uhvatismo i jednog seljaka, koji je dolazio iz istog pravca i još jednog što se sa sjekirom u ruci približavao iz dubine šume. Obojica su, navodno, išla za svojim poslom. Nudili su nas duvanom. Bili su detaljno ispitani i zadržani pod strogom prismotrom.
Kad smo, s velikim olakšanjem, konačno utvrdili da skazaljke na satu pokazuju četiri poslije podne, počelo je u nama sazrijevati uvjerenje da je ono najteže već prošlo i da se više u ovo doba ne treba nadati ničem lošem. (Kasnije smo doznali da su Nijemci toga i narednog dana, nakon prethodne artiljerijske i bacačke pucnjave, sa poprišta borbe kod dvorca kupili svoje poginule i ranjene vojnike).
Nije proteklo mnogo, a sa zapada se oglasila škripa nepodmazanih točkova. Ona se postojano pojačavala i sve određenije nama približavala. Izišli smo na stazu i, mada još uvijek napregnutih živaca, sada slobodnije osmatrali put dokle god se pod kosim zrakama sunca mogao nazrijeti. Kad se otuda pomolio čovjek s prutićem u ruci ispred više konjskih zaprega, nama kao da je spao težak olovni teret sa srca. Od uzbuđenja neke djevojke nisu mogle da prikriju suze. Bilo je sigurno da je štab uputio kola ze prevoz naših ranjenika.
Po povratku malog ešelona u sastav glavnine, a sada smo išli kao preporođeni, oni na kolima smirena lica, svjesni da nisu napušteni, svi su nas s uvažavanjem i radosno dočekali. Jedni su doduše, govorili da su nas bili otpisali i smatrali izgubljenim, drugi su nas tapšali po plećima. Nastalo je opšte ljubljenje s ranjenicima. Manojlo Minić, Nikola Cvijetić i drugi ranjenici bili su okruženi od boraca našeg 1. bataljona. Ispod brkova starog Boška Lontoša, koji je gotovo sve vrijeme bio proveo u nesvijesti, zaigrao je sada jedva primjetan bolan smiješak, kad je, otvorivši oči, ugledao sina. Svoju desetinu zatekao sam kod štaba brigade gdje se trenutno nalazila na obezbeđenju. Štab je već bio potanko obaviješten o svemu. Uz komandanta i načelnika štaba brigade na prostrtom šatorskom krilu sjedio je Uglješa Danilović u kratkom kožnom kaputu i kožnoj kapi, pognut nad sekcijom. Određivao je predstojeću maršrutu u kojoj će biti komandant kolone. Pored njega – njemački šmajser i limena vojnička porcija do vrha puna žutog kukuruznog zrnevlja. Njegov mi kurir reče da je ovako stajala netaknuta cio dan. Bio je to jedan, u svakom pogledu, i za sve nas težak ratni dan.
Veče se naglo i sveobuhvatno navlačilo. Kolona se duž ruba šume užurbano pripremala za težak i dugačak put. Zadatak je bio – nov pokret s manje-više svakom poznatim ciljem (u Frušku goru), ali s gotovo nepremostivim preprekama i nepoznatim iskušenjima i stoga svima nesagledivim i krajnje neizvjesnim završetkom.
Istočna Bosna u NOB-u, knj. 1, Vojnoizdavčki zavod, Beograd, 1971.