O našem ocu Moniju nismo znali mnogo. Znali smo da je rijetko kod kuće, a kad jeste, onda u svojoj radnoj sobi, za svojim radnim stolom. Dobro smo znali da živimo u lijepo i bezbjedno vrijeme u kojem je on ugledni graditelj, a mi spokojni i bezbrižni, na njega ponosni potomci, u eto takvom vremenu, za koje smo bili sigurni da je najnormalnija stvar na svijetu i da nikad neće proći. Stvari koje, neke više neke manje, učimo u školi, ne spominju se u našoj kući. O tome tek ponekad, više šapućući i s pijetetom progovori majka kojoj je to povjereno u osami. „Vaš je otac otišao u partizane bez jednog plućnog krila!“ i još poneka s ponosom naglašavana riječ dovoljni su da u porodičnom krugu osiguraju temelje bespogovornog divljenja, u ionako svečarskoj atmosferi grada u kojem se ne prestaje slaviti čista revolucionarna prošlost čiji je i on dio. A i to kaže mati, sad još tiše, „on nikad ne pije, ne usuđuje se, jer mu tada odmah dolaze u svijest njegovi, otac i mati, sestre i braća, djeca…“ Ništa mi o njima ne znamo, jer on ne govori, a mi ne pitamo. Zato se i desi da nekad neko kaže, „vi ne poznajete svoga oca“. Ali mi tada još i ne mislimo da je neki život vrijedan pomena postojao prije nas i prije nulte godine 1945. Mi smo zaokupljeni svojim lagodnim i lijepim življenjem, uz trajno životno osiguranje, kako to tada izgleda.
On je lijep i skladno građen čovjek, širokih prsa, brzog hoda, rječit i domišljat, mirnog prodornog pogleda i uspravnog držanja, visokog autoriteta – osim što je iznimno discipliniran i oprezan, i što nosi tragove ratnog ranjavanja, ne ostavlja utisak bolešljivog čovjeka. Malo znamo o tome.
U vrijeme našeg odrastanja Moni Finci je već odavno institucija. On je taj koji je udario temelje bosanskohercegovačkoj kinematografiji, prvi iz Bosne i Hercegovine čiji su filmovi, najprije dokumentarni „Na Sutjesci“, a potom 1956. i igrani „Hanka“ predstavljali jugoslovenski film u Cannesu i takmičili se u konkurenciji sa najvećim imenima svjetskog filma. Ekranizacija pripovijetke za koju sam Samokovlija kaže da mu je kao filmska priča još draža, glumački je moćna i realizirana na visoko profesionalnom nivou. To je ljubavna melodrama par excellence koja je punila kino dvorane širom zemlje. Ali, više od toga direktor Bosna filma bio je svojim saradnicima Majka. Tako su ga zvali, takav ga glas prati sve do mojih odraslih dana kada mi o tome pričaju kolege, ozarenog lica kad god me sretnu. On je brinuo o njihovom obrazovanju, o njihovom standardu, o ličnom dobru, baš kao majka. Imena koja će kasnije postati slavna, i ona najslavnija poput Hajrudina Krvavca, vrbuje za rad na filmu.
S jednakim entuzijazmom gradio je kasnije i Muzej revolucije, još prije nego što je uselio u jednu od najljepših zgrada novije arhitekture. I taj je Muzej postao „sinoniman s imenom Monija Fincija“ (Stojić). On je tamo bio Direktor, sa velikim početnim slovom, kako ga i danas zovu oni koji se sjećaju, i zaslužan za godine njegovog najvećeg procvata, sve dok nije, nakon prvog infarkta, otišao u penziju.
Fama se plete i o predratnom životu Monija Fincija, pa i na taj način, uvijek posredno, ponešto dopre i do nas. Priča se da je čak bio i mason, ili barem obdaren nekim nadnaravnim moćima, jer inače kako bi uspio izaći iz velike sinagoge kad su je opkolili ustaše, kad je to bilo potpuno nemoguće, kako bi inače uspio izbjeći deportaciju. Nešto manje u sferu mita i čaršijskih pretjerivanja spada prepričavanje njegovih govora okupljenim masama: „U komunizmu neće više biti crnog kruha, svi će jesti samo fini bijeli kruh. Iako ja više volim crni.“ Agitacija i partizanska terminologija prisutni su doduše i u kući. Svoju kćerku, mene, već rano smatra dovoljno odgovornom za izvršavanje zadataka. Što god treba uraditi je „zadatak“, a pri dodjeljivanju zadatka uživa u preciziranju detalja kao da sastavlja stihove. To je stroga i sigurna forma koja traži dosljedno izvršenje da bi bila potpuna.
Bio je rođeni pripovjedač, pa da smo tada znali slušati i bilježiti priče iz riznice njegovog iskustva, bila bi naša znanja o vremenu potpunija. Znalo se desiti da započne neku pripovijest, uglavnom iz ratnih dana, i da tada ne uspijemo odoljeti njegovoj pripovjedačkoj vještini i slušamo netremice. No, vremena je za to bilo malo, a nije nas ni zanimalo previše, jer ubrzo su junačke priče postale passé, nisu više bile saglasne s duhom vremena, a na dnevni red je već bio došao otpor prema „zastarjeloj, okoštaloj i prevaziđenoj“ revoluciji.
Ali, danas, kad postaje jasno da naše sretno doba sedamdesetih sve više predstavlja jučerašnji svijet i da o njemu treba svjedočiti da ne bi bilo da ga nije ni bilo, žalimo i za tim što je ono vrijeme tridesetih, koje je tada za nas bilo jučerašnji svijet, ostalo nedovoljno zabilježeno sjećanjem živih učesnika.
Na pripremama za monografiju, kakvu je Moni Finci zaslužio, počeli smo raditi prije više godina. To sam posebno ja počela osjećati kao važan „zadatak“. Pošto je porodični arhiv gotovo potpuno nestao za vrijeme opsade Sarajeva devedesetih, prikupljali smo objavljene radove i drugu važnu građu uz pomoć susretljivih institucija i prijatelja. U tom procesu nastala je i web-stranica koja je mogla primiti i veće priloge i kompletne originalne tekstove, tako da su oni u međuvremenu već korišteni kao izvor za dvije disertacije.
No, radeći na monografiji koja je trebala biti tek porodična uspomena, kopajući i tražeći što više „dokaza postojanja“, počeli su nam se otvarati neslućeni drugačiji svjetovi, a emocionalna zbrka produbljivala se sve više, pa je izgledalo da taj projekat nikad neće moći biti završen. Sjećanje na lik koje je trebalo sačuvati za porodicu i prijatelje, sve je više prerastalo u sjećanje na vrijeme, čak u prožimanje nekog bivšeg „njegovog“ vremena i sada već također bivšeg našeg. Time je sve više postajalo jasno da sjećanje na ta vremena nije „samo naše“, već da ono predstavlja dio naše novije povijesti i da ga, dakle, moramo zabilježiti.
Od brojnih nastupa na televiziji, sačuvan je, nažalost, samo jedan kratki prilog u kojem Moni Finci govori o svome povratku u Sarajevo „6. aprila 1945. u 10 sati prijepodne“, o gubitku prijatelja s kojima je dijelio dobro i zlo, o susretu sa sestrom na Baščaršiji, o radosnom klicanju ljudi na ulicama. Ali sačuvan je, tek nedavno pronađen, jedan dragocjeni „Sociološki radio zapis“ iz 1982. godine u trajanju od četrdeset minuta u kojem Moni Finci vrlo detaljno govori o zbivanjima u Sarajevu tridesetih godina prošlog vijeka, glasom već znatno oslabljenim. Ovo su dijelovi transkripta tog audio zapisa:
„Pošto sam ja bolovao na plućima – zapravo na terenu, na premjeru u Srbiji to sam dobio od šefa sekcije koji je imao otvorenu tuberkulozu, ja to nisam znao, mi smo radili u jednoj vrlo uskoj prostoriji sto prema stolu – morao sam ići u jedan sanatorijum u Sloveniji, Topolišica se zove, i tamo sam bio dva-tri puta po tri mjeseca do 1934. Primao sam – tada se ta bolest liječila na jedan konzervativan način, dotle je bila došla medicina – primao se nekakav pneumotoraks, upumpavali su zrak u pluća. I meni su sa osamnaest godina… ja sam to doživio da dobijem taj pneumotoraks i sad vi morate ići svakih osam dana i primati to. Jedno vrijeme sam to primao u Beogradu, onda sam, kad sam diplomirao, 1934. godine došao u Sarajevo. Međutim, ja nisam mogao da se družim i da živim kao ostala omladina. Moji drugovi su išli te na izlete u ljeto, te na skijanje u zimu, te na kupanje na Bentbaši itd. Dođe subota, ja šutim, slušam kako se oni dogovaraju, ja se povučem, jer niko od njih ne zna, malo ko zna da je moram svakih osam dana ići gore u Koševsku bolnicu kod primariusa doktora Kušana koji mi daje taj pneumotoraks, upumpava zrak u pluća i onda moraš ležati 24 sata nepomično. Inače, samo kratke šetnje.“
„Dakle, u takvim uslovima ja nisam mogao da vodim neki normalan život, ali sam ipak drugovao sa onima koji su mi htjeli dolaziti kući. Ja ću da spomenem neke drugove. Jedan od mojih drugova od malih nogu bio je Eliezer Lezo Perera. On je vrlo brzo postao član Partije i SKOJ-evac i u rukovodstvu je bio SKOJ-a. Onda je meni dolazio, bili smo dobri drugovi, Džemo Krvavac koji se već tada počeo baviti pisanjem, a i ja sam imao neke sklonosti za pisanje. Onda, mislim da nije slučajno, meni su poslali iz Partije jednog čovjeka koji se zvao Trilnik. On mi je pričao, njegov brat se nalazio u Sremskoj Mitrovici na izdržavanju robije. Nešto je bilo sa tim njegovim bratom Trilnikom, ali znam da je on imao radionicu za izradu pasoša i raznih isprava za izlazak iz Jugoslavije, pa je on objašnjavao i dokazivao kako je divno ići preko granice i u SSSR, da tamo imaju škole itd. Ja sam to sve slušao, jer još nisam bio toliko pečen i varen, a mi smo prevodili sa njemačkog jednu knjigu o nacionalnom jevrejskom pitanju, nas dvojica, on je znao dobro njemački, ja sam skupa s njim radio, ali kasnije sam došao do zaključka da je on poslat meni da me malo priprema.
To je došlo ne samo na bazi mog kontaktiranja sa mojim drugovima kao što je Lezo Perera koji će biti jedan od najoštrijih omladinskih komunista u Sarajevu. On je meni, kad god sam se vraćao iz bolnice, on me čeka kod Kulovića ulice, tamo gdje stoji sat, to je bila radnja Koppelmanna. On je bio urar, metalac, urarski radnik, časovničarski radnik, i u podrumu dole on izvlači ispod i donosi meni Lenjinova djela koja su dolazila iz Praga. Ja sam od njega dobivao svu moguću ilegalnu literaturu, od Leze Perere, proletera, u onoj finoj svilenoj hartiji.“
„Mislim da je ovaj Trilnik došao na bazi jednog detalja. Naime, pošto sam ja počeo da pišem, objavljivao sam neke kraće pripovijetke, dobivao sam i neke nagrade. Recimo, ‘Politika’ je jedanput raspisala konkurs za pripovijetku 1934. godine i ja dobijem tamo nagradu, treću nagradu sam dobio od ‘Politike’, kažu da je to bio prvi takav konkurs. Ta se pripovijetka zove Kipovi. Ustvari, ako se ona pročita, može se tačno vidjeti da sam ja udario ulijevo. I to su vidjeli ovi drugovi u Sarajevu i počeli su da rade sa mnom. Mislim da je tako bilo. Jer od ovoga istog Trilnika sam onda dobio predlog da me čekaju na tom i tom mjestu dvoje, jedan se zvao Leo Lušić, a jedna drugarica, Bjanka Levi se zvala, oni su već bili članovi Partije. To je bilo krajem ‘34. i početkom ‘35., rane ‘35. I oni su meni tada kazali da ja treba da se aktiviram, kao da sam već pečen i varen, da treba da se aktiviram i da idem u društvo Matatju. Ja sam to vrlo rado prihvatio, jer htio sam negdje da radim bez obzira na to što ću još i ‘36. i ‘38. godine dva puta ići u sanatorijum i dva puta ću biti operisan tamo. Išao sam u tu Topolišicu i poslije u Brestovac. U međuvremenu dva puta operisan, svejedno sam se aktivirao i radio u toj Matatji.“
Kada 1936. godine počinju masovna hapšenja, usred priprema za godišnju priredbu „Matatje“ uhapšeni su jedan za drugim i mnogi akteri predstave, među njima Leo Lušić i Nisim Albahari. Noći su nespokojne, „kod kuće majka te gleda nekakvim duboko zabrinutim pogledom. Događaji su se komentarisali, no mene nisu ništa pitali. Otac je vjerovao da sam ja daleko od ovih ljudi koji se u gradu hapse, no majka je te stvari bolje osjećala. Ona je znala s kime se ja družim – i osjećala je, mada ni sama o komunistima nije imala pravilne predstave – ipak je znala da ovi ljudi koji se hapse nisu loši, da su mladi i pošteni i da tu ima nečega što ona ne može da razumije.“
O dešavanjima u jevrejskom radničko-omladinskom društvu „Matatja“ sve do njegove zabrane i zatvaranja Moni Finci izvještava detaljno u tekstu „O radu u Matatji“ u zborniku „Sarajevo u revoluciji“ 1976. i ranije u tekstu „Jedna burna priredba Matatje“ (kada je uhapšeno 18 komunista iz „Matatje“) iz 1954, te u tekstu „U avangardi društvenog progresa“ u zborniku „Spomenica 400 godina od dolaska Jevreja u Bosnu i Hercegovinu“ 1966. Radio zapis u kojem Moni Finci opisuje detalje iz svog života i života grada tridesetih godina nastao je 1982., dvije godine prije njegove smrti. Tu on još jednom vrlo živo oslikava uzavrelu atmosferu u Sarajevu, hapšenja komunista i sve bolju saradnju svih slojeva društva u antifašističkoj borbi. „Matatja“ je istaknuta tribina i mjesto susreta najuglednijih ljevičarskih krugova, tu sve „vrvi kao u košnici“, redovno se održavaju priredbe i predavanja, a isto tako redovno je obilaze policijski agenti i doušnici. Inženjer Muhamed Kadić, na primjer, drži predavanje o Masariku, Danko Ozmo oslikava zidne novine, dolaze tu Oskar Danon, Eli Finci, Rizo Ramić, mnogi kulturni i javni radnici lijevo orijentirani. „A mi smo gledali, eto ja, recimo, govorio sam o Vuku Karadžiću i gledam u prvom redu tri-četiri agenta, a tamo pozadi iza stolica ljudi stoje, a dvojica agenata pišu ko je sve od ovih istaknutih ljudi prisutan.“ Iako zvanično partijske organizacije u Sarajevu još nema, komunisti rade, djeluju, „ideja pokreće ljude“.
U avgustu 1984. Moni Finci je iznenada preminuo u Sarajevu od posljedica drugog infarkta. U našu kuću žalosti došao je, vidno potresen, Nijaz Dizdarević, predratni komunista i svjedok vremena i tada nam ispričao, „Nas su proganjali, ja nisam znao kuda da idem, lutao sam gradom i došao u Jelićevu gdje su bile prostorije ‘Matatje’, a tu mi, to nikad neću zaboraviti, Moni otvara vrata širom i s osmijehom na licu kaže – Dobrodošao, Nijaze! To su za mene tada bila jedina otvorena vrata.“
Vremenu zajedničke borbe za zajedničku ideju Moni Finci posvetio je najveći dio svog publicističkog rada. U lijepoj propovijeci „U Bosutskim šumama“ na jednom mjestu kaže: „… I tako redom, svi smo tu izjednačeni, mlađi i stariji, gotovo da više i ne znamo šta je čija profesija, niti kakvog je ko porijekla. Svima se vrat jednako iskrivio, a glava jednako otežala i svima su očni kapci nabubreli.“
U značajnom publicističkom opusu Monija Fincija u kojem su sadržana potresna svjedočenja i književno-memoarski zapisi o narodnooslobodilačkoj borbi, te književni tekstovi iz mladih dana na ladino i srpskohrvatskom jeziku (među njima nagrađene pripovijetke „Kipovi“ i „Ludi Bohor“), izuzetno mjesto zauzimaju i njegove studije o životu sarajevskih Jevreja i o njihovoj socijalnoj diferencijaciji između dva rata, a posebno radovi o učešću Jevreja u revoluciji i NOB-u. Sredina je našla načina, navodi on davne 1966. u tekstu „U avangardi društvenog progresa“, „da ponovo afirmiše pravi odnos prema svojim sugrađanima Jevrejima, pa pojedine ulice i škole u Sarajevu danas nose imena istaknutih palih revolucionara i boraca Benjamina Fincija, Leze Perere, Šaloma Albaharija, Pavla Goranina, Danijela Ozme, porodice Foht, Morica-Moce Saloma i drugih“.
Svoj odlazak u partizane Moni Finci je opisao tek četrdeset godina kasnije u pripovijeci „Izlazak, 1941.“ koja je izašla u časopisu „Odjek“ 1981. i tada u gradu naišla na vrlo zapažen prijem. Priča koja je slika vremena, slika jednog zajedničkog vjerovanja i posebnog ličnog iskustva, i još mnogo više od toga.
U narednom periodu Portal slobode NOMAD objavit će pripovijetke „Izlazak, 1941.“ i „Slučaj Šanija Salcbergera“, a zatim i druge važne književne i memoarsko-historijske radove Monija Fincija.
* na fotografiji: slijeva nadesno stoje Albert Maestro, Moni Finci, Albert Kamhi, Nisim Albahari, Eliezer Perera Lezo, Hajim Levi, sjede Moric Kabiljo, Bulkica Daniti, Jahiel Katan