Finci-Pocrnja: Günther Anders, aktuelniji nego ikad?
Vitae, a ne vita
Tvoja molba da napišem ‘vita’ dovodi me u nepriliku. Jer ‘vita’ ja nisam imao. Ne mogu se sjetiti. Emigranti to nisu u stanju. Singular ‘život’ je nama, od povijesti svijeta gonjenima, na prevaru pokraden.
Čujem Tvoju primjedbu: nijedan život nije singularan; niko nema jedan ‘vita’; ne postoje životi koji se ne raspadaju u pojedinačne faze; pod ‘životom’ mi svakako podrazumijevamo jedinstvo tih rasparčanih faza; i činjenica da se život raščlanjuje u faze ne uništava sjećanje. – Priznajem. Samo što se prelazi iz jedne faze u drugu obično odigravaju na pozadini ili u okviru jednog okruženja, koje se, čak i kad se mijenja, osjeća kao konstanta. I što ta konstanta okruženja obično osigurava povezanost životnih faza.
Ali ta pretpostavka jedinstva života je nama, koji se potucamo od jednog okruženja do drugog, ostala uskraćena. Uresci koji razdvajaju faze našeg života zadiru daleko dublje od urezaka koji inače razgraničavaju životne faze jedne od drugih; toliko duboko da je pripadnost faza životu kao jednome naposlijetku postala neosjetna, čak objektivno sumnjiva. Moguće je doduše da je i život leptira, koji je počeo kao gusjenica, prezimio kao larva, a sad leprša naokolo, u izvjesnom smislu jedan; ali ne u istom smislu kao život psa.
No, to što nismo imali jedan ‘vita’, ne znači naravno da je sadržaj našeg života bio oskudan. Kad bih mogao okupiti oko sebe sve likove u čijem sam se obliku kretao ili koji su me na svojim plećima nosili kroz prostor i vrijeme do ovoga ovdje i sada, i kad bih mogao pred sobom nagomilati sve one ‘faits divers’ koje su me zadesile – to bi po broju i količni bilo čak dovoljno za jedan bogat ljudski život. Ali jedan ‘vita’ ne bi pri tome izašao na vidjelo. Već samo ‘vitae’. Samo život u množini.
Velim ‘samo’. Jer aritmetika ovdje nije mjerodavna, više ‘vitae’ ne čine bezuvjetno više od jednog jedinog ‘vita’. Obrnuto, nama koji smo bili osuđeni na mnoštvo, čini se često kao da za sobom i nemamo nikakvog života. Ili u najboljem slučaju tek onaj upravo posljednji. Cjelinu pak nemamo više pod kontrolom. Mi smo izgubili sposobnost da poimamo i sažimamo vremenski udaljena rastojanja, baš poput onih neukih konzumenata muzike koji pljeskom pozdravljaju zapravo uvijek samo kraj odslušane simfonije, onaj kraj koji izmamljuje aplauz (pa tako i taktove koji bi mogli poslužiti kao finale i drugim simfonijama). Samo što u našem slučaju stanje zakržljalosti ima više opravdanja nego u slučaju muzičkog neznalca, jer ono što je iza nas, zaista nije bilo simfonijska cjelina, već samo uporedno postojanje faza ili u najboljem slučaju svita u više stavaka.
Time sam došao do mjesta na kojem sam Te čekao.
Predrasuda je pretpostavljati (kao što to Ti činiš) da bi se jedna svita dala sjećati isto kao i simfonija, ili bez slikovitog poređenja: da bi sjećanje moglo ili čak moralo moći jednako dobro funkcionirati nakon svake od vrsta života. Koliko god vidljivost jednog fizičkog objekta ne zavisi samo od njegove rasvjetne snage, niti pak samo od oštrine oka posmatrača, već i od vrste i strukture medija u kojem se nalazi, isto tako ni mogućnost sjećanja jednog objekta sjećanja ne zavisi samo od njegove rasvjetne snage niti samo od snage pamćenja onoga koji se sjeća, već i od strukture životnog puta unutar kojeg je plasiran. Za naraštaje prije izbijanja ovih novih seoba naroda, za naše djedove koji su jednom (njihov jedan-put) živjeli tamo gdje su živjeli, svijet je nalikovao šumi punoj markacija od kojih je svaka ukazivala na jedan dan ili jedan čas njihovog života. Njima nije bilo potrebno da se sjećaju, jer je sve podsjećalo njih, malo su se morali brinuti za inicijativu i napor memoriae, najveći dio su im stvari njihovog svijeta došaptavale same. Vjerovatno će Ti se tvrdnja da se ondašnje sjećanje fundamentalno razlikovalo od sadašnjeg učiniti čudnovatom; jer Ti si studirao kod psihologa koji poznaju samo jedno (navodno povijesno neutralno) sjećanje, koji dakle ne slute da, analogno sa istorijom pojmova, postoji i istorija mijenjajućih duševnih sposobnosti i učinaka, da bi dakle i psihologija morala raditi kao historijska znanost. Bilo kako bilo, ‘recherches du temps perdu’ kojima su se bavili naši očevi, morale su, i pored već tada povelikih teškoća, biti dječija igra u poređenju sa ‘recherches des temps perdus’ koje si mi, ne sluteći ništa, sugerirao. I to ne samo zato što su naši očevi morali da rekapituliraju samo svoj jedan jedini ‘vita’, ili zato što je njihov svijet u sebi skrivao one nužne markacije – a mi pak imamo iza sebe mnoge ‘vitae’ i čak bismo morali pokušati da te ‘vitae’ zazivamo vlastitom snagom, budući da naš sadašnji svijet ne sadrži nikakve nagovještaje naših ranijih svjetova: Ako bi se razlika između tadašnjeg i sadašnjeg zadatka ograničila na razliku između singulara i plurala, posao sjećanja bi se vjerovatno još dao obaviti. No upravo to nije slučaj. Činjenica da se u našem slučaju radi o više života nije jednostavna numerička činjenica, već ona štaviše uvijek ujedno ima za posljedicu jedno sasvim posebno iscrtavanje našeg životnoga toka; i to baš takvo iscrtavanje koje nam otežava ili pak upravo onemogućava sjećanje. Time mislim da se životni tok onoga ko je bio prisiljen da apsolvira više života poprima razvoj koji se razlikuje od riječnog korita prosječnoga ‘vita’, kao što se otprilike tok rijeke Mosel razlikuje od toka Rajne: time što je zavojit, meandričan, što se čak povremeno pretvara u lavirint.
U izvjesnom smislu se to odnosi i na Tebe. Nedavno si mi pričao kako se začuđujuće rijetko prisjećaš svojih ratnih doživljaja. Razlog toj rijetkosti nije samo to – kako smo to onda tumačili – što Ti ne želiš više ništa da znaš o tim godinama, već i to što ih u sjećanju koje pravolinijski cilja u prošlost više uopće ne možeš pronaći. A ne možeš zbog toga što se te godine račvaju od stabla Tvog života u posve novom pravcu, toliko novom da sada u odnosu na njega takoreći stoje pod određenim uglom. – Analogon: znam neke francuske remigrante koji su se nakon godina provedenih u egzilu vratili u svoj (barem u poređenju s drugim područjima remigracije) stari, intaktni Pariz, i kojima se onda dogodilo da je vrijeme egzila (koje je, dok je trajalo, predstavljalo jedan presudan i najintenzivnije moguće proživljen isječak njihovog života) počelo da blijedi, i više od toga, počelo je da se skuplja i nestaje. I, kod nekih od tih povratnika, rane emigrantskog intermeca su već zarasle bez ožiljka, a to znači: međuvrijeme je postalo ‘temps perdu’, isječak vremena koji više nikakvom ‘rechercheom’ nisu u stanju da ponovo pronađu.
No, slučajevi povratnika nisu najvažniji, barem ne za nas emigrante (budući da je broj onih, koji su, poput mene, remigrirali, zanemarujuće mali). Karakteristično za nas nije to da je naš život iskusio prekid u vidu jednog intermeca (kojeg se nije moguće sjećati), već to da je raspadanje našeg života u više života postalo konačno; a to znači da drugi život stoji pod određenim uglom prema prvom, treći pak prema drugom, da se svaki put odigralo jedno ‘zavijanje puta’, jedan ‘prelom’ koji nam pogled unazad – zamalo da napišem: fizički – čini nemogućim.
‘Račvanje’, ‘ugao’, ‘prelom’ – svi ti izrazi nam dakako zvuče neobično, kada govorimo o ‘vremenu’.[1] Svi smo mi učili da bismo vrijeme mogli, ne, čak morali posmatrati kao sliku (jednodimenzionalne i jednosmjerno protičuće) ‘rijeke’; i kada smo to učili, činila nam se neprikladnom ideja da bi riječno korito vremena moglo nalikovati koritu rijeke Mosel umjesto koritu Rajne. Čista predrasuda. Jer kad se jedan životni tok prekine, svejedno da li kao posljedica razaranja Damaska ili kao posljedica Kristalne noći, i kad je daljnji život prinuđen da se puni posve novim sadržajima, sadržajima koji nemaju dodira sa vremenom ‘ante’, onda se taj novi isječak vremena, nasićen novim sadržajima, više ne poimlje kao produženje vremena koje mu je prethodilo, već kao novi put koji od prijašnjeg puta odstupa pod više ili manje oštrim uglom, ako ne čak kao novi, u izvjesnom smislu ‘diobom’ nastali organizam sa svojom vlastitom glavom i svojim repom.
Drugim riječima: pošto nam je sudbina bila da iz svakog svijeta u koji smo dospijevali budemo gonjeni u sljedeći i pošto smo bili prinuđeni da se punimo uvijek novim sadržajima, i to takvima koji nisu pokazivali srodnosti sa starim, sada su se ta vremena (pripadajuća različitim svjetovima) jedno drugom prepriječila. Nakon svakog preloma postajao je nevidljiv isječak života koji mu je prethodio. Nakon što sam bio stigao na svoju sljedeću stanicu New York, Pariza sam se mogao sjećati samo oskudno; a otkad živim u Beču, radionica u koju sam morao hodočastiti u Los Angelesu leži u dubokoj tami – nije mi više poimenice poznat niko od onih koji su radili pored mene, nijedno lice više ne mogu prizvati u sjećanje. Pogled iza ugla vremena još je teže izvesti nego pogled iza ugla u prostoru; periskopi za vrijeme još nisu izumljeni.
Ono što vrijedi za svaku pojedinu dionicu unutar našeg života, vrijedi dakako pogotovo za cjelinu života. Njegova meandrična slika je uzrok efektivnom sprečavanju spoznaje, mnoštvo preloma života čini njegov tok potpuno nesagledivim.
Granični slučaj: Kada sam gospodina K., kojeg sam u Njemačkoj površno poznavao, ponovo sreo u Kaliforniji kao sedamdesetogodišnjaka, on je iza sebe imao odiseju koja ga je bacala iz Berlina u Pariz, odatle u Lisabon, odatle u Shanghai, i odatle u Los Angeles. Sa njim su stvari stajale ovako: postojanje njegovih ‘vitae’ koje je već bio ostavio iza sebe nije mu naravno bilo nepoznato, ali nije se mogao sjetiti njihovih pojedinosti. Ako bi se neko o tome raspitivao, on bi odgovarao kao da ga pitaju o detaljima iz života njegovog oca ili djeda, dakle neodređeno i otresito. Pošto je bio dorastao prinudi da uvijek počinje iz početka, pošto se uvijek iznova dočekivao na noge, ta mu je njegova palingeneza bila postala prirodna – ona mu je u tolikoj mjeri bila postala rutina da je na licu nosio izraz nepovredivoga, kao da mu je u grudima bila skrivena polica osiguranja besmrtnosti koja mu jamči vječni život. U razumnijim trenucima bi doduše priznavao da je ta njegova uvjerenost u besmrtnost ‘čista glupost’, ali bi čak i tada dodao da ga to znanje ni najmanje ne pogađa, da ono nema nikakvih posljedica na njegovo osjećanje života, da čak ni najmanje na utiče na njegove životne planove. Drugim riječima: nije mu bilo moguće ni pomisliti na to da bi preporod, koji mu je tako često uspijevao, mogao da ne uspijeva vječno, da bi jednog lijepog ili nelijepog dana iznenada mogao zakazati. – Naravno da je K.-ova reakcija na mnoštvo njegovih ‘vitae’ predstavljala jedan nezgrapan, gotovo bolestan granični slučaj. Ali upravo granični slučajevi osvjetljavaju normalne slučajeve. Pa i moj slučaj.
Prije dvadeset godina u Kansasu sam vidio jednog muzičara-klauna koji je pisak svoje trostruko zavijene trube prislanjao na oko, kao da je durbin, upirao lijevak prema mjesecu i tobože se očajnički trudio da svojim pogledom prodre kroz ispresavijani cijevni sistem. Da bi na kraju, sliježući ramenima, publici saopštio da je na pomolu mladi mjesec. – Kad bih se poveo za Tvojom molbom i pokušao da prozrem cjelinu svog života, uspjeh mojih nastojanja ne bi bio ništa veći.
Izgubljeni dokaz bivstvovanja
Svako od nas sebe saznaje kao nedvojbeno tu samo onda kada od strane drugih biva uzet u obzir kao tubivstvujući, kao postojeći. Za razliku od kartezijanskog Cogito ergo sum u životu bi faktički važeći dokaz postojanja morao glasiti: Cogitor ergo sum – „na mene misle, dakle postojim“. Kažem „morao bi, zato što oni koji potpisuju tu sentencu (dakle svi), istu uopšte ne verbaliziraju. A to ne čine zbog toga što je njima istinitost te sentence suviše razumljiva po sebi da bi je izričito formulirali. Kao i mnoga druga istina tako i ova ostaje nepoznata zahvaljujući tome što je univerzalno prihvaćena.
Da je neko u egzilu mislio na nas, o tome nije moglo biti ni govora. Neko vrijeme, doduše, vrijedila je još jedna infernalistička varijanta tog dokaza bitka, budući da smo bili prognanici. I iz onog ‚Neko nas progoni’ još slijedi ono posljednje ‚Dakle jesam’, i progonitelj još misli na nas, premda samo zato da takvih poput nas više ne bi bilo – kako god, i taj skandalozni minimum priznanja iščezao bi začas, te bismo ubrzo, gdje god da bi nas slučaj bacio, odbačeni lutali među milionima onih koji su nas tretirali kao da smo zrak – pa smo tako zrak i postali. Među nama zasigurno nije bilo nikoga ko se jednog dana na nekom čošku nekog grada nije zustavio kako bi ustanovio da su uzvici i šumovi svijeta odjednom zvučali tako kao da su namijenjeni isključivo drugima – ukratko: nije bilo nikoga ko nije iskusio da više ne postoji. Samoubojstva emigranata davala su samo posljednji pečat tom gubitku egzistencije. Obješeni i pregaženi koji su potom bivali pometeni kao smeće, uvijek su i redovno, još prije nego bi im presudio konopac ili kotač, skončavali od tog gubitka svijeta i od socijalne gladi.
Nije čudo da je većina naših žedno grabila da sebi što je prije moguće iznova pribavi taj dokaz postojanja bez čijeg dnevnog konzuma ni oni nisu mogli živjeti. Većina je dakle izgarala na tome da slučaj neke nekad dostignute obale preobraze u sudbinu svoje nove domovine, da puste da ih ta nova zemlja nosi, bez obzira da li je ta zemlja bila sposobna ili ne i da li je bila voljna ili ne da ih ponese, da ih prihvati, da se u toj zemlji stvarno računaju, umjesto da ih policija samo računa kao peti ili pet hiljaditi kolni točak – ukratko: većina naših bili su opsjednuti time da od emigranata što prije postanu imigranti i da na taj način ponovo počnu postojati. Bilo bi krajnje nepravično ako bismo te grabežljivce nipodaštavali kao nevjerne ili dodvorne. Samo oni skloni doktrinarnom mišljenju zahtijevaju od prosječnih ljudi, koje je upravo zadesila nesreća, da preko noći dostignu veličinu te nesavladive nevolje u kojoj su se našli, to jest da je ‚prevladaju’; nijedan čovjek nije sazdan tako da bi dugo mogao istrajavati kao puki ‚višak’. Bez obzira koliko to moglo zvučati žalosno ili skandalozno, čak je i život onih koji su svedeni na nosioce funkcije unutar nekog aparata još uvijek podnošljiviji od života onih koji moraju nastaviti da egzistiraju ne posjedujući nikakvu funkciju.
Ali ne želim ti ovdje izvještavati o tim opsesijama većine emigranata, već o onoj grupi ‚emigranata po zanimanju’, dakle o onima koji su sami sebi bili dodijelili taj prenapregnuti zahtjev ‚da-budu-višak’, koji bi takvu sudbinu bili odabrali čak i da su u tuđini bili dočekani otvorenih ruku.
Nemoj me pogrešno shvatiti. Ovdje nemam u vidu naprosto samo one ‚političke’, koji su (svejedno da li uprkos ili na osnovu svog poraza) bili ukorijenjeni u svojoj stvari; i koji, pošto su njihova stvar i njihova nada bile geografski neutralne, nisu imali namjere da negdje drugdje puštaju korijenje, niti su to bili u stanju.
Isto tako ne mislim ni na one nesposobne da se adaptiraju i one neelastične, one koje su njihov provicijalizam ili filistarska uskogrudost sprječavali u tome da se prilagode stranoj sredini. ‚Socialno-psihološka problematika emigracije’ (kako se to smiješno naziva u današnjim doktorskim disertacijama o našoj tadašnjoj bijedi) nipošto nije bila tako jednostavna. I obrnuto, upravo su se oni ‚Heilbronnci’ (koje smo tako nazvali po ne znam kojem geniju prilagođavanja), dakle malograđani i provincijalci među nama, bezrezervno bacali tuđini o vrat, koji su nakon četrnaest dana izigravali stare Parižane ili rođene Njujorčane, koji su pod ‚mi’ podrazumijevali ‚mi Parižani’ ili ‚mi Njujorčani’ – u svakom slučaju mnogo brže nego mi Berlinci ili mi Bečani. U vidu imam štaviše jednu treću grupu, grupu onih koji su ustrajavali u svojoj suzdržanosti, premda su poznavali jezik, bili navikli na putovanja, širokih pogleda i elastični. I koji su to činili jednostavno zato što im se činilo inferiornim da dozvole da ih inferiornost s one strane granice prisili na to da preko noći počnu trčkarati okolo kao nabijeđeni Francuzi ili Amerikanci. Posve je razumljivo da su mnogi od ovih prema svom okruženju asketski nastrojenih ljudi, budući da su bili žrtve jedne političke katastrofe, povukli primjerenu konsekvencu iz toga, da su se dakle i oni najzad manje-više politizirali i priključivali se grupama. Do izvjesnog stupnja to nam doduše govori da nisu više baš sasvim visili u zraku, već da su sada umjesto jednoj zemlji pripadali jednoj sudbinskoj zajednici – no time nije rečeno da su tvrdokornost s kojom su insistirali na tome da i nadalje ne budu ništa drugo do emigranti imali zahvaliti isključivo tom svom političkom grupiranju.
Ta prednost da se osjećaju ponesenim i da se smiju pribrojiti jednom novom okruženju; ta prednost koja je nabijeđenim skorojevićima ostala uskraćena ili im je pak milošću dodijeljena tek nakon ponižavajuće dugog perioda čekanja, ona asketama uošte nije važila kao prednost, nju su oni sami bacali u vjetar. Oni su dobrovoljno nastavljali da žive kao niko i ništa, dobrovoljno su se odricali toga da taj novi svijet naprave ‚svijetom’ u kojem žive, da se u njemu udobno smjeste, da se s njim identificiraju, da se u njemu dokazuju, da u njemu nešto znače ili pak uživaju autoritet.
Ne mogu se sjetiti da sam među tim asketama okruženja koje sam sretao u emigraciji naišao i na jednog jedinog koji je spomenuo kakvu je eksorbitantnu cijenu morao platiti za tu svoju askezu. Ali, platiti ju je morao gotovo svako.
Koju cijenu?
Posthumni pubertet i spašavanje njegove časti
Cijenu odraslosti. – Jer askeza čovjeka ne čini odraslim. Odraslim se jednako malo postaje pukom snagom karaktera koliko i biološkim zrenjem. Odraslost je dapače uvijek i socijalni status, stanje do kojeg može dorasti samo onaj ko pripada određenom svijetu; ko poznaje njegove ‚puteve’; ko u njemu uživa izvjesnu samostalnost; koga taj svijet priznaje i rabi kao kompetentnog, iskusnog i dostojnog povjerenja; i kome je na osnovu tog mu dodijeljenog autoriteta postala svakodnevna navika da snosi odgovornost za one koji mu odaju priznanje[2]. Ono što važi za ‚dokaz postojanja’, važi isto tako i za odraslost: i ona do nas dospijeva posredstvom drugih, ni ona se ne može razvijati bez društvenog partnera. Onaj koga niko ne uvjetuje: tuđinac, pustolov, anarhist kao i svetac, definitivno je isključen iz šanse da bude odrastao jednako kao i onaj koji je potpuno uvjetovan drugim i nesamostalan.
Posve je jasno da se to na nas, koji smo sebi od toga da ostanemo tuđinci napravili program, moralo odnositi punim intenzitetom. No, molim te da ni to ne shvatiš krivo, ni u kom slučaju kao prosto priznanje nedostatka vrline. Za i protiv se ovdje ne daju tako lako obračunati. Nipošto nije baš sigurno da je odraslost u svim okolnostima vrlina. Ako ‚odraslima’ nazivamo one koji poznaju čovjekove slabosti i uvjetovanosti, koji znaju kako se kreću ‚putevi svijeta’, i koji to znanje čine osnovom svog djelanja ili nedjelanja – pa i to zacijelo spada u njihovu sliku – onda to ujedno znači i da nikad ne zahtijevaju ‚nemoguće’, ni od sebe samih ni od drugih; a to opet znači da im ništa nije više strano od odanosti pricipima. Ona u njihovim očima dapače uvijek važi kao kruta i djetinjasta. Ne mogu se dosjetiti da sam ikada to dvoje: odraslost i bezuvjetovanost vidio da cvatu u jednoj te istoj lijehi.
Naravno da činjenica da smo morali platiti cijenu odraslosti ne kazuje da smo time dobili šansu vječite mladosti. Samo se najmanjem broju nas, samo onim najvitalnijima i najpoduzetnijima, posrećilo da iz nužde jedne situacije odricanja uspiju napraviti vrlinu stvarnog mladalaštva. Mi nismo bili mladi, već neodrasli. Dok mladi još nisu odrasli, mi još uvijek nismo bili odrasli, a u najgorim slučajevima biografske dezorijentacije čak nismo više bili odrasli. Neka lica su istovremeno poprimala staračke i mladalačke crte, i to istim i jednako zastrašujućim tempom, djelovala su kao da se na njima napredovanje i nazadovanje bore za prednost s neriješenim rezultatom, tako da je izraz ‚stari momak’ odjednom zvučao posve smisleno. Ono što nas je od mladalačkog stanja zapalo bio je zaista samo njegov najmučniji dio. Budući da smo nastanjivali chambres garnies provizorijuma; budući da smo našu svakodnevnicu posmatrali kao puki intermeco, budući da smo svoj život podešavali samo kao predživot za neko prekosutra, budući da smo živjeli od danas do sutra kao bohémiens protiv svoje volje; budući da smo odbijali da stvarnost koja nas je okruživala prihvatimo kao naš vlastiti svijet i da u njemu počnemo djelovati, – upustili smo se u jedan, posmatrajući kako izvana tako i iz nas samih, potpuno nevažeći život, jedno stanje koje bi se na osnovu svoje sličnosti sa stilom života nezavršenih ljudi moglo označiti kao ‚pubertet’ – samo što se u našem slučaju radilo upravo o ‚produženom pubertetu’ ili – a to je bio najčešći slučaj – o regresu u jedan (davno prevaziđeni) pubertet; ili na kraju krajeva (kod onih koji su važećim smatrali samo onaj prethodni život, a ovaj trenutno živući pak tek nekom vrstom sjenovitog epiloga) o jednom ‚posthumnom pubertetu’.
No, kako god izraz pubertet mogao zvučati plauzibilno, on zahtijeva krajnji oprez, upotrijebiti ga smijem samo ako uz njega odmah obezbijedim spašavanje časti regresa koji on označava – a to je utoliko hitnije što je broj onih koji su živjeli takav život i koji o njemu još mogu posvjedočiti iz dana u dan sve manji, te bi dakle rehabilitacija uskoro mogla biti propuštena; a, s druge strane, difamiranje našeg tadašnjeg življenja postaje iz godine u godinu sve omiljenije. Ta rehabilitacija doduše i nije teška, jer se ona sastoji u jednostavnom objašnjenju da nama izvan alternative između nametljivog asimiliranja i upravo tog regresa nije stajala na raspolaganju nikakva treća mogućnost; a to znači da za ljude koji su upravo na najstravičniji način bili obeščašćeni i nad kojima je lebdjela opasnost da sami sebe još dodatno obeščaste, nijednog trenutka nije moglo biti sumnje barem o tome za šta se nisu smjeli odlučiti. Drugim riječima: izbor puberteta bio je ta nemila velika žrtva koju smo morali podnijeti u korist svoje ustrajnosti, bilo bi besmisleno u tome vidjeti znak kolektivne nezrelosti. A sasvim je sigurno da tu visoku cijenu nismo platili uzalud. Očigledna je bila razlika između nas i onih koji su bili dovoljno razumni da bez odgađanja započnu izvođenje drugog ili trećeg ‚važećeg’ čina svoga života, koji su se u Parizu, Šangaju, Oslu ili Karakasu, tj. gdje god da ih je vjetar zameo, nastojali lijepo udomiti. I dok su takvi na taj način sebe činili moralno nagriženim, sklonim zaboravljanju ili preodijevanju skandala u običnu epizodu, dotle smo mi ‚neodrasli’ ostali otporni na takve nasrtaje. Budući da smo, umjesto da godine koje su dalje proticale ubrajamo u važeće, pauzu izdržavali kao pauzu; budući da smo ‚koračali u mjestu’: to jest u trenutku u kojem se ‚ono’ bilo dogodilo; i budući da smo, umjesto da se uključimo u svakodnevni govor svog novog okruženja, i dalje odašiljali krik protesta koji smo bili izustili prvoga dana, bez obzira da li nas je neko čuo ili nije, mi smo iskušenju da zaboravom obeščastimo obeščešćenost koju smo iskusili ili da vladavinu ‚s one strane’ priznamo kao nešto, čime bi u razmatranje došlo mirenje, uspijevali ne samo da pružamo otpor, već ga čak nismo ni upoznali kao pravo iskušenje.
(Jevreji među nama, prema tome i ja, uživali su dakako još veću šansu da uopće i ne moraju biti izričito moralni. Mogućnosti ‚uključenja u jednoumlje’, bile su isključene time što smo mi bili isključeni, mogućnosti paktiranja presječene od strane neprijatelja samog. Pošto nam očuvanje vrline nisu ni izdaleka bili učinili tako teškim kao život, mi smo dakle uprkos svemu bili u povlaštenom položaju protivno pravilima.)
Stotine naših smrt je sustigla u sred tog nevažećeg života na za njih nevažećim mjestima, a mnoge preuranjeno (što je bilo posve prirodno s obzirom na oskudnost naših životnih okolnosti). Želio bih se ovdje barem na trenutak spomenuti tih muškaraca i žena. Ne samo zbog toga što umrijeti kao potpuno poraženi i nevažeći na pogrešnom mjestu nije lijepa smrt[3]; niti samo zbog toga što je snaga sjećanja tadašnjih svjedoka oslabljena (a Ti znaš zašto), ili pak zato što su ti svjedoci i sami već umrli. Već i zbog toga što je to umiranje u mnogim slučajevima bilo krajnje čudno. Zato što su mnogi od tih umirućih olako prihvatali svoje umiranje, da ne kažem ponižavajuće olako. ‘Ova smrt ne važi’, čuo sam jednu ženu kraj čije sam samrtne postelje stajao kako komentira svoju nastupajuću smrt, ‘ovo je čista scenska smrt’, pri čemu je, budući da u emigraciji naravno nije moglo biti ni govora o publici uz samrtnu postelju, pogrebnoj predstavi, nekrolozima u cvijeću i sličnom, mogla misliti samo na ovo: pošto je ovaj život nestvaran, onda je i završetak tog života nagrižen rđom te nestvarnosti, ta smrt dakle nije ‘važeća smrt’. Ukratko: ‘Nisu nam priuštili čak ni važeću smrt’. Stvarno se umire samo kod kuće.
Što je odsutno, to je nepromjenljivo
Katkad je iza tvrdokornosti s kojom smo istrajavali u našem životu u provizorijumu stajao motiv koji gotovo da bismo mogli označiti magičnim. Danas mi se u svakom slučaju čini da kao da smo se faute de mieux, dakle u nedostatku stvarnih mogućnosti akcije nadali da ćemo održavajući naš život nevažećim postići dejstvo na daljinu; to jest da ćemo pečat provizorijskog i nevažećeg, kojim smo sami sebe žigosali, uspjeti utisnuti i terorističkom režimu koji je bjesnio s druge strane; kao da smo svjesnim isključivanjem svoje egzistencije pokušavali da isključimo i moć onog tamo krvnika. Dakako, taj je napor anuliranja završio u samoobmani. Tako, na primjer, prisjećam se svog prvog susjeda u potkrovlju hotela u Latinskom kvartu, jednog nekoć posve odraslog sindikaliste, koji se je još jedva nekako uspio izvući u martu ‘33. Taj čovjek, koji je, kada je izbio takozvani Röhmov puč, već više od godine dana stanovao pored mene, nije do tada nikad bio potpuno raspakovao svoj otužni ručni kofer (odnosno uvijek bi ga penelopski ponovo spakovao da bude spreman za put); njega bi bilo stid, ili ne, on bi vjerovatno čak smatrao veleizdajom da je svoj skromni posjed okačio u ormar, prazni kofer gurnuo pod krevet i time stvorio simbol konačnosti. Osim toga, nije vladao francuskim, tako da je o događanjima s druge strane granice bio oskudno obaviješten – pa je i to znatno doprinijelo da njemu vrijeme zapravo više ne ‚protiče’.
A onda je stigla vijest o Röhmovom puču. Neki stanar mu je, jureći bez daha od vrata do vrata, i od vrata do vrata još više preuveličavajući već i tako silno preuveličanu radijsku vijest, ubacio tu glasinu u njegov sobičak. Pet minuta nakon toga siromašak je stajao preda mnom sa već (ili još) spakovanim koferom u ruci, zajapurena lica, ne sumnjajući ni najmanje da je svršetak provizorijuma, koji je u njegovim očima već odavno kasnio, sada stvarno i konačno nastupio, kako bi mi trijumfalno saopćio da je ‚kucnuo čas’, da će on sad ‚nastaviti gdje je stao’: i da zar ne bih htio poći s njim? – Moju skepsu je odmahujući glavom odbacio kao tipično svjedočanstvo nepoučljivosti i defetizma. On je bez sumnje bio nepokolebljivo uvjeren da će se sada moći vratiti do onog dana kada je njegov važeći život bio nasilno prekinut. Razumije se da je morao ostati, razumije se da jeste ostao. I isto tako se razumije da je od toga dana izbjegavao moju sobu i da mi je, kad bismo se nehotično sretali na hodniku, svojim neprijateljskim pogledom davao do znanja da mi nikad (jer tako je to moralo izgledati u njegovim očima) neće oprostiti ‚sabotažu svoga povratka’. (Njegovo neprijateljstvo iščezlo je odavno, jer je dvije i po godine kasnije stradao negdje u Španiji gdje je, pošto je ponovo sreo svoje stare progonitelje, barem umirući dobio šansu da ‚ponovo počne gdje je stao’. Neka mu je slava, i njemu i njegovom simbolu vjernosti: njegovom nikad raspakovanom ručnom koferu.)
Ne budimo nepravični. Ponašanje moga susjeda nije bilo samo nezrelo niti samo bizarno. Pravedni ćemo biti prema tom čovjeku (a time i prema sebi samima) samo ako shvatimo da se psihologija odsutnoga totalno razlikuje od psihologije (u svom svijetu) prisutnoga, da čežnja (pa i ona za starim dužnostima) ima svoj vlastiti odnos prema vremenu. U (nevidećim) očima odsutnoga odsutno naime ostaje nepromjenljivo, a time i nepromijenjeno, ono nije podređeno vremenu, ‚što je prijatelj udaljeniji, to polaganije stari’ (molusijski); te nam je naposlijetku i ideja besmrtnosti zacijelo usađena putem odsutnosti (mrtvih naime). Bez obzira na to šta onaj koji je odsutan, a nada se povratku, misli ili očekuje, to nikad nije samo povratak na jedno mjesto u prostoru, već je uvijek i povratak na jedno (već odavno obezvrijeđeno) mjesto u vremenu. Razumije se da se to posebno odnosi na konstitucionalne konzervativce. U Americi sam upoznao američke Nijemce, imigrante iz vremena oko 1900. koji su u kasnim dvadesetim, bolesni od nostalgije, po prvi put išli u posjetu kući; koji su kad su tamo stigli, uprkos tome što su čitali novine i uprkos svem ‚znanju’, bili krajnje konsternirani jer tu nisu zatekli wilhelminsku Njemačku koju su očekivali; i koji su se onda glavom bez obzira, kao da su prevareni, vratili nazad u Ameriku, naravno definitivno izliječeni od svoje nostalgije. Od takvog ludila nismo bili bolje zaštićeni ni mi, ‚neprijatelji s druge strane’. Pa čak ni oni koji su kao moj susjed proklinjali epohu u kojoj su živjeli, koji su se nadali njenoj propasti i koji su se pripremali za skok u novo. Jer uz taj skok u novo koji su mislili da je još pred njima spadalo je, barem kao odskočna daska, i baš to dobro staro prokletstva dostojno vrijeme, za čiju su propast krvavo radili cijelog života. I kako su ostali vjerni svojoj nadi u novo i kako su mu se uvijek iznova ‚vraćali’, tako su ostali vjerni i toj svojoj staroj odskočnoj dasci u novo, ni nje se nisu mogli odreći, i na nju su htjeli ponovo ‚doći’, i njoj su vjerovali da se mogu vratiti. Oprostiti se od jedne stare nade; priznati da ‚budućnost može biti iza nekoga’ i dopustiti da jedna nova sadašnjost može učiniti neophodnim skiciranje jedne nove ‚nove budućnosti’ i jedne nove odskočne daske u novo – to ne iziskuje samo inteligenciju, za to je potrebno imati i hrabrosti; hrabrosti da priznamo da nismo u pravu; hrabrosti da desetljeća napora i rizika (pa time u izvjesnom smislu i sebe same) odbacimo kao protraćeno vrijeme; hrabrosti da se damo klevetati da smo kukavice ili izdajice; ili, u najpovoljnijem slučaju, hrabrosti da izdržimo jedno još kompletnije odsustvo svijeta nego ranije. Cijeloga života živjeti kao opozicionar i plivati protiv struje već je dovoljno tegobno; ali ne plivati ni sa strujom ni sa onima što plivaju protiv struje, pa još ni u tom samovanju ne postati naprosto indolentan ili ne preći na drugu stranu, to gotovo niko nije u stanju. Zaista nas ne smije čuditi da su među onima, koji su imali dovoljno odlučnosti da se odvaže na skok, neki skočili krajnje nespretno, da su smogli taman još toliko snage da se odbace, ali su već bili isuviše iscrpljeni da bi dovoljno dugim skokom uspjeli dosegnuti novu obalu, pa su umjesto toga završavali u bezdanu melankolije i samoubojstva; ili da su se spotakli i upali u neki suprotni tabor u kojem su dakako smjeli ostati samo ako bi platili pod ucjenom povišenu boravišnu taksu, to jest ako bi se dali zloupotrijebiti kao propagandna sredstva. Na šta su neki zaista i pristajali, vjerovatno zato jer bi ih na taj način još bila zapala neka minimalna mjera kontinuiteta, barem privid takve minimalne mjere: to jest mogućnost da još nekako održe u životu svoju staru fiksaciju cilja (dakako sa obrnutim vrijednosnim predznakom).
Sad vidiš: htijenje da sačuvamo svoje dostojanstvo stvaralo je poteškoće. Mi smo zapravo teturali po vrhu oštre hridi na kojoj je svaki korak prijetio da će našem i tako već neuravnoteženom postojanju oduzeti i onaj posljednji oslonac. Ako si uspiješ predočiti koliko je ta situacija bila nemoguća, onda ćeš razumjeti koliko nam danas teško pada da prećutno prelazimo preko izvjesne kritike na račun našeg emigrantskog života. Uistinu, danas kao da postaje uobičajeno da kojekakvi tipovi, koji nikad ni u snu nisu pomišljali da donose vlastite odluke, a pogotovo ne onda, u Hitlerovo doba, sada izigravaju moralne suce o našem tadašnjem životu i da se takvi osjećaju ovlaštenim da izriču presude, i to ne uprkos činjenici da su redovno učestvovali u svim organiziranim bedastoćama, već obrnuto upravo zbog toga: to jest zato što su eto ‚samo učestvovali’ u tim bedastoćama. Oni vole da insistiraju na tom ‚samo’, a sebe stvarno smatraju besprijekornim zato što su uvijek bili dovoljno pametni da za bedaste akcije nikada sami ne snose odgovornost.
I mi smo dovoljno često postupali pogrešno, glupo i na svoju štetu; i, mjereći prema slici ideala razumnog bića, i mi smo dakako bili nedostatni. Ali barem smo još toliko uspjeli održati naše ljudsko dostojanstvo da smo svoje ludosti činili svojom vlastitom odlukom; na osnovu skrupula koje smo sebi sami bili stvorili; i sa sviješću da ćemo sami morati snositi njihove posljedice. To je doduše bilo uzalud, ali se mora istaći, budući da se je prije ne tako mnogo vremena jedan ministar udostojio da, spominjući jednog veoma poznatog emigranta, javno izjavi kako je otvoreno obznanjeno šta su radili oni koji su za Hitlerova vremena ostali kod kuće; a kako bi nasuprot tome bilo interesantno da se jednom zapitamo kako su tada živjeli emigranti. Pa ako je ministru volja, ovdje se može malčice obavijestiti.
Sramota
Rekao sam da mi bijedu našeg ‘regresa u pubertet’ nismo prepoznali kao razlog za brigu, ne, ta bijeda nam je ostala takoreći nevidljiva. Kako se to dogodilo?
Za to su postojala tri razloga.
Najprije jedan mehanički razlog: da nedostatak navika i improvizirani život, kada potraju, prelaze u naviku, te da se ona, jednako kao i druge navike, tako brzo ustaljuje da nam više i ne upada u oči.
Nadalje jedan moralni razlog: to jest to da se nama bavljenje samim sobom, a pogotovo jednim tako tananim psihološkim problemom kao što je pitanje našeg ‘drugog puberteta’ činilo neprikladnim i nedoličnim traćenjem snage. Pozitivno: pošto smo imali druge brige, veće, primjerenije, dostojnije – brige koje se nisu ticale nas samih. Jer svejedno koje smo stvari upravo morali obavljati i svejedno gdje smo se upravo potucali, u nekakvim čekaonicama, prefekturama ili u potrazi za smještajem, te naše stvari nikad nisu bile naše stvari, duhom smo stalno bili negdje drugdje, to jest uz ono što se zbivalo kod kuće: uz one koji su se upravo bili odvažili na bijeg ili one čiji su krici odzvanjali gestapovskim podrumima ili one koji su možda već negdje ležali umlaćeni – a uz sve to dah nam je gušila pomisao na mogućnost da bi katastrofalni poraz ljudskih prava, čijim smo se avangardnim žrtvama osjećali, mogla poprimiti svjetske razmjere.
*
Da li je to stvarno bilo tako? Ili se u stvarnosti ipak odigralo nešto drugo?
Ipak nešto drugo. I time dolazim do posljednjeg razloga. Postojala je naposljetku i treća vrsta briga. A ta treća vrsta je bila od drugog materijala. Ona se nije dala pomesti sa stola sa istom velikodušno-ovlašnom gestom kao i ‘tanani’ psihološki problemi.
Jer ovdje govorim o sasvim ordinarnoj brizi za goli život. Svako od nas (iznimke nisu vrijedne pomena) je najprije morao pokušati da se nekako dočepa običnog životnog minimuma, da ulovi: krevet, radnu dozvolu, novac, bonove za hranu, posao na crno, no prije svega dozvolu za život (službeno nazvanu ‘boravišnom dozvolom’). A lov na tu dozvolu za život (koja se najviše sastojala u čekanju po hodnicima) je zapravo bila bezizgledna, zato što iz kišnog nismo bili stigli u neko lijepo vrijeme, već ponovo u kišno (naime iz jednog svijeta nezaposlenosti u druge svjetove nezaposlenosti). U nekim slučajevima je ta đavolja zavrzlama bivala posebno domišljata: lov je naime bio zabranjen pod prijetnjom najstrožije kazne (deportiranje na granicu), tako da je ispadalo da smo u izvjesnom smislu službeno bili prisiljeni da zaobilazimo zakon, to jest da radimo na crno, zato što bi nam bez tog rada na crno, osim sitniša nužnog za svakodnevno preživljavanje, nedostajao i veliki novac kojim smo plaćali boravišnu dozvolu. Drugim riječima: službeno se od nas tražilo da plaćamo doprinose čije je sticanje isto tako službeno bilo zabranjeno[4]. Ukratko: ordinarna briga je, barem u prvo vrijeme emigracije, bila toliko silna i toliko nervno iscrpljujuća, da je u natjecanju između briga često izlazila kao pobjednica s velikim odstojanjem.
A to znači: da nas ona nije učinila slijepim samo spram ‘tananih problema’, već, i to uopće ne tako rijetko, i spram stvarnih i dostojnijih problema; da nas je prisilila da njih guramo ustranu. Koliko se puta nekome od naših dogodilo da nam, izmorenim od jurnjave za svojim lovom, umjesto sna bude uskraćena nesanica, dakle ne san, već sasvim obrnuto, ona nesanica koja bi nam bila potrebna da se na dostojan način posvetimo svojim stvarnim brigama. ‘Isuviše umorni za furije’, kaže se na molusijskom.
‘Isuviše umorni za furije’ – to označava najdublju tačku našeg poniženja. Jer kome ne preostaje više vremena i kome nije dat ni onaj višak snage koji mu dozvoljava da dopusti da ga progone njegove stvarne brige i da zbog njih pati, tome je na taj način zaista oduzeto čak i pravo na svoje brige i pravo na svoju patnju – i na toj tački obespravljenost počinje da prelazi u čistu sramotu – što naravno ne govori ništa protiv onih koji su morali živjeti u toj sramoti; jer sramota je tek vrlo rijetko posljedica krivice[5]. Bilo kako bilo, bio sam svjedok prizora u kojima su se moji sapatnici na najtužniji način združivali s pogrešnom patnjom, u kojima bi na primjer doživljavali potpune slomove zato što si nisu bili uspjeli dobaviti nekakve koliko idiotske toliko i prijeko potrebne papire, ili bi pak počinjali urlati od radosti kad bi se nekim slučajem ipak dokopali tih papira – ukratko: prizora u kojima smo na našu trivijalnu bijedu reagirali tako kao da nemamo drugih briga, kao da nikad nismo čuli zvona za uzbunu zbog krvavih zločina s druge strane, ili kao da nikad nismo vidjeli kako se pred nama navlači zid prijetećih oblaka Drugog svjetskog rata.
Pod naslovom ‘Pogrešne suze’ (a u zluradom tonu koji sugerira sumnju da se tu radilo o nekoj dobro uspjeloj mahinaciji) Molusijska hronika daje izvještaj o tome kako je zatvorenik Mo, dok je čekao da mu bude odrubljena glava, toliko strašno patio od bolova zbog čavla u svojoj cipeli, da ga je taj bolni taban bio lišio straha od smrti; i kako je, u posljednjim trenutku oslobođen svog mučeništva, s osmijehom pognuo glavu pod mač.
U izvjesnom smislu je ova sramotna priča bila i naša vlastita. I nas je, kad smo se uistinu trebali baviti drugim problemima, često do ludila dovodila briga oko ‘čavla u cipeli’, te smo i mi često lili ‘pogrešne suze’. Jer ništa ne zahtijeva oštriju disciplinu i brižniju moć razlikovanja od zadatka emocionalne šizofrenije, to jest od zadatka da se istovremeno podnosi patnja od dvije istovremene muke potpuno različite vrste i potpuno različitog ranga, da se u obje te muke bude ‘uspješan’, da se obje jednako drže na oku, a da ih se ipak razdvoji jednu od druge; a gdje, kada i od koga je to bilo moguće naučiti? Premalen je bio broj onih koji su bili dorasli tom zadatku, koji su se dakle mogli na primjer prisiliti na takvu podjelu posla, da jednu patnju obavljaju danju, a drugu noću – a o njima ću odmah još nešto reći.
Pa ipak: upravo to sramno iskustvo ‘uskraćene patnje’ danas nipošto ne bih htio propustiti. Ne bih upravo zato što je ono bilo sramotno. Ako ništa za onoga ko je za svoja vlastita iskustva zainteresiran samo onoliko koliko vjeruje da ima pravo da u njima vidi općenita iskustva današnjice; ko svoje sjećanje mobilizira i analizu svoga stanja vrši samo onoliko koliko se nada da time može otkriti nešto o današnjem svijetu; i ko naposlijetku osjeća da nije solidarno živjeti svoj život mimo najvećih moralnih mizerija današnjeg čovječanstva – za njega je iskustvo te sramote naprosto nezamjenljivo.
Ko nikada nije s užasom morao ustanoviti da je u danima svjetske katastrofe bio spriječen da ostane okrenut onom što se dešavalo i da je umjesto toga bio osuđen na to da svoj privatni kruh jede natopljen najprivatnijim suzama – taj ne poznaje paklene sile današnjice; taj je propustio glavni skandal današnjice. Jer taj se skandal sastoji u tome da mi – a time mislim na milione ljudi naše zemlje – sistematski bivamo spriječeni u tome da emocionalno učestvujemo u glavnim mizerijama našega svijeta; da bivamo prisiljeni da lijemo ‘pogrešne suze’, suze koje su namijenjene neznatnom i trivijalnom; i da nam je time oduzeto vrijeme, snaga i pravo da oplakujemo ono što bi imalo pravo, ako ne i isključivo pravo, na naše suze. Prije sto godina Marxa je mučila sramota ‘pogrešne svijesti’. – Ali koliko je ta sramota pogrešne slike svijeta bila još uvijek dostojna čovjeka kraj ove današnje sramote pogrešnih osjećanja!
Naravno da nemati iskustva s takvom sramotom nije sramota, jednako kao što ni iskusiti takvu sramotu na vlastitom tijelu nije nikakva zasluga ili vrlina. No, svejedno, pošto je ta sramota sada osnovna mizerija današnjeg čovječanstva, to znači da onaj ko je imao sreću da ga ta sramota nikad ne dotakne ni ne smije polagati pravo na to da daje primjerene izjave o milionima današnjih ljudi; i obrnuto da pravo na to imaju samo oni koji su sramotu totalne obespravljenosti iskusili na vlastitoj koži. U tom pogledu to iskustvo može možda biti i šansa. ‘Može’ i ‘možda'[6].
Bivstvovanje sa poremećajem u govoru
Naravno da takav život nije mogao ostati bez posljedica po naš govor. Uistinu se samo sa zadrškom može tvrditi da se je opća odredba o čovjeku (λογον ξχειγ) odnosila i na nas emigrante.Jer onaj ko mora iznova započeti u jednom novom, za njega čak nevažećem svijetu, ili uz to još taj novi početak mora više puta ponavljati, taj se ne potuca samo od zemlje do zemlje, već i od jezika do jezika. A to znači, i to kako za jezički neukog tako i za jezički suverenog[7], da je on odjednom osuđen na to da sa svijetom saobraća nekoliko spratova ispod svog vlastitog nivoa, te i da to vraćanje u primitivno stanje ima dejstvo bumeranga: naime takvo da taj dislaličar, tj. onaj koji pokazuje smetnje u govoru, od strane okolnog svijeta, koji dakako nema vremena da se pita za uzroke ili da pokaže obzira prema njima, biva rangiran prema niskom nivou svog govora. Taj proces uistinu nije samo mučan, niti samo ponižavajući, već je stvarno sudbonosan. Niko nije u stanju da se godinama kreće isključivo u jezicima kojima ne vlada i koje u najboljem slučaju bez greške može samo ponavljati za drugima – a da ne postane žrtva svog inferiornog govora. Jer kako se čovjek izražava, takvim postaje. Ona razlikovanja koja nismo u stanju činiti kao govoreća bića (više nismo ili još nismo), ona vrlo brzo prestaju da igraju bilo kakvu ulogu i za nas kao čulna ili moralna bića. Na nas emigrante to se odnosilo jednako kao i na bilo koga ko se našao u takvoj situaciji. U istom trenutku kad smo dolaskom u egzil bili spašeni, već smo bili upali u novu opasnost, u opasnost da potonemo na jedan niži nivo govorenja i da postanemo dislaličari. A mnogi od nas su stvarno već i pokazivali poremećaje u govoru, i to čak u oba jezika: Jer prije nego što bismo bili naučili svoj francuski, engleski ili španski, naš bi se njemački već počinjao mrviti djelić po djelić, i to čak toliko nečujno i postupno da smo njegov gubitak primjećivali jednako malo kao i gubitak naše odraslosti. A oni koji su još imali tu nesreću da budu bačeni na neku tačku u tuđini kao pojedinci, oni nisu imali ni tu priliku da govoreći ustanove da njihov jezik već više nije bio intaktan.
Pa ipak – a time dolazim do onih koji su bili sposobni za tu svjesnu šizofreniju – ipak je bilo onih koji su spoznali tu opasnost, koji su se očajnički branili od nje, koji su se fanatično bacali u svoj i tamo i ovamo sputavani maternji jezik, i kojima je bilo prešlo u naviku da kradu svaki trenutak kako bi pisali na njemačkom ili su to pak pokušavali po prvi put. A oni koji su tako postupali nisu to činili samo zato što su bili isuviše neprijemčivi za strani jezik, ili samo zato što su pišući na njemačkom uspijevali malo ublažiti svoju nostalgiju; niti samo zato (ovo ‘samo’ je dakako apsolutno legitimno) što su ono što su zapisivali namijenili isključivo onome preko, ili barem sutrašnjici onoga preko – već i zato što nisu mogli izdržati nedostojnost postojanja s poremećenim govorom; zato što je jezik bio jedino oruđe pomoću kojeg su se mogli sačuvati, ako ne od fizičke propasti, ono barem od krajnje onemoćalosti; i zato što je jezik bio jedino dobro koje im nije bilo moguće oduzeti, jedini djelić svoga doma, kojim su, kad su ga branili, čak i u stanju potpune obeščašćenosti još uvijek vladali, ono jedino što je (makar samo njima samima) svjedočilo o njihovoj pravoj pripadnosti. Zna se da je i u logorima još bilo onih koji su pisali, koji su čak pisali i poeziju, koji su, prije nego što su postali žrtvom onih slugana i krvnika koji su bili i krvnici njemačkog jezika, pokušavali da na komadićima novinskog papira ili na poleđini svojih logorskih brojeva pišu stihove na njemačkom jeziku, stihove za koje nisu ni slutili da bi ikad mogli naći put u vanjski svijet. Mi smo bili njihova braća, naravno njihova neizrecivo povlaštena braća.
Čudnijih ljubitelja jezika i čudnijih književnika zacijelo nikad nije bilo. I zacijelo nikada životnoga stila koji je tako malo ličio životnom stilu uobičajenom za hommes de lettres kao što je bio njihov. Jer i oni su dakako bili prisiljeni da svoje dane provode u lovu na životni minimum, i oni su dakako (ukoliko su se bili dokopali milosti dokumenata potrebnih za to) jurcali po stepeništima gore dolje sa sapunom ili salamom – pri čemu su naravno nailazili na razumijevanje samo kada bi ih slučaj doveo do vrata njihovih sapatnika, koji pak živeći od nastave njemačkog za ležaj, od čišćenja po kućama, ili od prodaje marmelade vlastite proizvodnje, nisu dolazili u obzir kao mušterije. Tako su izgledali slučajni susreti pjesnika onomad. Vremena da se bavimo našom riječju nismo zapravo imali nikad, ili samo onda kada smo ga otimali od sna, kada bismo dakle uz smjenu dana i noći pravili smjenu iz dnevnog u noćni jezik. Tada bismo pomoću noćnog jezika osiguravali kontinuum svog života dok su nam se hektični dnevni sati činili kao puke rupe u tkivu.
Pod takvim okolnostima su neki postali književnici. Ali možda te okolnosti uopće i nisu bile tako loše. Pa i ako smo češće pisali na koljenima nego za pisaćim stolom; uvijek baš ni za koga ili pak samo za neku buduću publiku umjesto za nasrtljive urednike; uvijek samo za ladicu ili za ručni kofer, a nikad za policu za knjige – kako su ipak poučno vrijeme bile te godine! Nikad nismo bili čuli da bi nam neko mogao oteti iz ruke još nezavršeno, a pitanja ko gdje šta bi neko mogao reći o tome, ili da li bi napisano moglo biti gotovo ‘na vrijeme’ (na koje vrijeme) i da li bi ‘išlo’ (kuda išlo) – ta pitanja su nama ostala nepoznata. Kakva zavisti vrijedna šansa, pitati se da li je napisano zaista bilo potrebno i za koga je napisano! Kakva prilika da se napola uspjelo dalje kreše, da se ono što je negdje zapelo jednostavno baci kako bi se u ruksaku napravilo mjesta za čizme ili kruh! Kakva sreća kad bi nam se nešto nakrivo postavljeno izgubilo u nekom negdje zaboravljenom ili nekim idiotlukom od vlasti rekviriranom ručnom koferu, tako definitivno izgubilo da nas više kao corrigendum nije moglo mučiti daljnjim zamjerkama! Naravno, mnogo toga je u toj bijedi propalo, pa i mnogo uspjeloga, i mnogi od nas su stradali na tom putu. Neki pak igrom slučaja nisu završili u jarku kraj puta i naposlijetku su se vratili. Ako samo troje ili četvoro od tih slučajno sačuvanih danas, kako se to kaže, ‘znaju da pišu’: ako su naučili da za uši koje žele dosegnuti nađu prikladan ton koji će te uši zaista dosegnuti; da za tačku koju žele pogoditi nađu onu riječ koja pogađa samo tu tačku; a za određeni sklop, koji smatraju nužno treba odslikati, nađu onu sintaksu koja odslikava samo taj sklop – onda to vladanje svojim zanatom mogu zahvaliti tome što su imali šansu da tako dugo uživaju pouku jednog vremena bez šansi. Naše smo radove posvetili pomenu mnogih ljudi. Ali zacijelo ne postoji niko ko bi imao veće pravo na našu posvetu nego ona, naša učiteljica: dobro vrijeme naše egzilantske bijede.
[1] Oni i jesu pozajmljeni iz prostornog jezika – osnovni proces, to jest promjena pravca je nešto predspecifično. To znači: mogućnost da se pravac promijeni ili da se bude prinuđen na promjenu pravca, pripada životu kao takvom (bez obzira da li kao snaga ili kao slabost); i samo zbog toga se taj proces može ostvariti i na vremenski i na prostorni način.
[2] Iz tog razloga je vrlo vjerovatno da je obrazovni ideal ‘odraslosti’ danas općenito zakržljao. Njega po svoj prilici nije moguće zamijeniti povijesnim pojmovima ‘autarkija’ ili ‘ekonomska samostalnost’. Pošto svijet pretvoren u aparate ne zahtijeva savjest, odlučivanje i nespecifičnu kompetenciju, već samo savjesno postignuti specijalni učinak i idealno adaptiranje poduzeću, za njega ‘odrasli’ nisu upotrebljivi, a time ni poželjni. To nikako ne važi samo za ‘totalitarni svijet’, već isto tako i za naš: za svijet blagostanja, konformistički svijet ‘nježnog terora’. ‘Odrasli šarafi’ ili ‘odrasli penzioneri’ su ‘drveno gvožđe’. – Kako god bi neko teško došao na pomisao da običnom vojniku iskaže pohvalu za ‘odraslost’, isto tako bi danas neko teško pomislio da se takav kvalitet može pripisati službeniku poduzeća. Naravno da je neodraslost na koju smo mi bili osuđeni bila posve druge vrste od ove danas općenito nadiruće. Jer kada smo mi ostali neodrasli to nije bilo zato što smo bili potpuno usklađeni kao šarafi ili kao korisnici pogodnosti, već sasvim suprotno zato što smo se suprotstavljali usklađivanju kao takvom. – Osim toga raspad tog ideala ima i jedan drugi korijen: rapidni tempo preobraženja našeg svijeta, tačnije: našeg načina proizvodnje, proizvodnih modela i potražnje. Taj tempo preobraženja donosi naime sa sobom to da se mlađi ljudi koji su u stanju da prate tok razvoja bolje razumiju, da su dakle ‘iskusniji’ od starijih koje iz dana u dan sve više hvata panika da će postati neiskusni. Ta promjena uloga je već u punom toku, jer nije više nikakva iznimka da stariji mogu, a često čak i moraju učiti od mlađih.
[3] Mi smo uostalom u umiranju bili prava djeca svog vremena. Jer ako postoji mizerija koja je uzduž i poprijeko svih frontova pripadnosti obilježila našu epohu, ona se sastoji u tome da milioni leže u pogrešnim grobovima (ukoliko im se mjesto smrti uopće može identificirati), u grobovima na pogrešnim mjestima, u grobovima do kojih njihovi potomci nikad neće naći put. Žena kojoj su prevarom oduzeli njenu ‚važeću smrt’, ona što leži na nekom jedva dokučivom groblju u predgrađu Pariza; moj otac čiji pepeo počiva u jednom od duvanskih gradova američkog juga; Walter Benjamin koji u bijegu nađe svoj smiraj ispod grmlja u Pirinejima – oni su suvremenici onih američkih mladića što trunu u džungli nekog otoka, onih mladih Nijemaca što su se stopili s kavkaskom zemljom i onih kirkiških dječaka čija su se trupla raspala ispod u međuvremenu obnovljenih ulica Vroclava.
[4] Danas je jedva moguće shvatiti kako je hiljadama nas uprkos tome uspijevalo da svojom neumornošću ostvare nemoguće tj. da opstanu. Tada je u svakom slučaju svaki uspjeh važio kao posebna iznimka. Ali čini se da je bilo bezbroj takvih iznimki: Kafka bi vjerovatno pretpostavio da je kršenje pravila bilo administrativno predviđeno pravilo, a time zasigurno ne bi bio sasvim u krivu.
[5] U sramoti su, na primjer, živjeli svi oni koji su, isporučeni u logor kao prospektivni otpad, morali da svoje preostale dane provode čekajući da ih se potamani. – Pored te sramote je naša dakako bila čista povlastica. Oni koji su danas još živi osjećaju ustvari nezasluženost te povlastice kao sljedeću sramotu; pa tako imamo i nešto što liči na sramotnu družbu onih koji slučajno nisu bili ugušeni plinom.
[6] Iako za čovjeka nema ničeg neprikladnijeg od sramote, ipak ne postoji ni jedno iskustvo koje bismo s istim pravom smjeli nazvati ‚iskustvom’ nego što je to iskustvo sramote; i to zato – ono ‚iako’ nije prikladan izraz – što je iskustvo utoliko više stvarno iskustvo ukoliko je ono što iskusimo nama manje primjereno. Time ne mislim samo da ono pozitivno ostaje nevidljivo (na pr. zdravlje koje nam je za razliku od bolesti primjereno), već prije svega – a to je taj ‚kalamitet sreće’ – da one stvari i one okolnosti koje nam pristaju kao salivene ili koje smo skrojili po svojoj mjeri, da nam one oduzimaju šansu da se suočimo sa svijetom, a to je ono što zapravo znači: sticati iskustva. Cipela napravljena po našoj mjeri vara naše stopalo oduzimajući mu iskustvo dodira sa korijenjem i kamenom. Istinsko iskustvo se ne ostvaruje kao adaequatio (kao adekvatnost između res i intellectus ili adekvatnost između sunca i ‚suncu sličnog oka’ ili adekvatnost između svijeta komfora i čovjeka), već upravo na osnovu neadekvatnosti, inadaequatio, kao njegov collisio, u kojem ono što nam je strano prikazuje svoju nama potpuno neprimjerenu moć i svoju realnost kao strano. Sub specie iskustva važi: Što je pogrešno, to je istinito. – Ništa dakle ne bi bilo manje opravdano nego vjerovati da smo živjeli, i to zahvaljujući tehnici, u razdoblju iskustva prirode i svijeta. Suprotno tome: pošto tehnika eudemonistički cilja na to da nam svijet učini komfornim, dakle komfornističnim i da trvenje sa svijetom reducira na najmanju mjeru, ona nas pretvara u one kojima iskustvo nije potrebno, a time u ljude bez iskustva, a time u ljude koji nisu sposobni za iskustvo. – A pošto sve to važi i u moralnom pogledu, onda može i iskustvo onog što nam je moralno najneprimjerenije: iskustvo sramote, važiti kao najistinskije iskustvo.
[7] Uočljivo je bilo da su oni koji su bili vidno ovladali idiomom i postigli neosporan jezički nivo mnogo jače osjećali zapreke prema stranim jezicima, ili barem prema govorenju stranih jezika, nego oni, pa i oni književnici, koji ni ranije nisu bili dosezali nimalo iznad prosječne upotrebe jezika. Dok su oni posjedovali vrlo unosni karakterni defekt (zvani ‚talenat’) da se prije ili kasnije usude upustiti u govorenje drugog ili trećeg jezika, ljudi poput Thomasa Manna ili Brechta su samo krajnje nerado pristajali na to da se spuste ispod svog stvarnog nivoa ili da čak nevješto natucaju strani jezik. – Ništa manje uočljivo nije bilo da su sretni posjednici internacionalnog jezika, to jest muzičari, svugdje vrlo brzo bili kod kuće i da je tek mali broj njih s istom upornošću ostajao ‚emigrant po zanimanju’ poput nas pisaca koji smo na najopsoletniji mogući način ostajali vezani za svoj provincijski dijalekt.