1. Uvijek iznova aktuelan ili „zastario“?
„Ko je stigao prerano, također nije stigao na vrijeme“ [1], veli u jednoj prilici filozof i pisac visokog renomea Günther (Stern) Anders (1902-1992), autor gotovo nepreglednog niza filozofskih i književnih knjiga i tekstova kojima je misaono obuhvatio cijelo jedno stoljeće prepuno nesreće i zla. Time je, a i na mnogim drugim mjestima, davao do znanja da je osjećao kako se sa svijetom oko sebe, fizičkim i akademskim, nalazi u stalnom raskoraku i da mu to nije svejedno. U svojim poznim spisima koje je programatski naslovio kao „Heretičke zabilješke“[2] Anders u predgovoru kaže kako ne bi želio da bude klasificiran „kao sastavljač neobavezujućih, manje-više originalnih zapažanja ili manje-više isklesanih glosa […] već kao pobornik provokativnih teza koje barem zaslužuju da budu napadane“. I u nastavku komentira, uz humor i ironiju koji pripadaju njegovom stilu mišljenja i pisma koliko i sklonost herezi, kako ta čast nikad nije zapala njegove ranije spise „budući da su oni, umjesto da ih se osuđuje i goni, bivali nagrađivani i time obesnaživani“. Ovaj ton kojeg se Anders rijetko odriče i u najozbiljnijim svojim tekstovima prikriva dakako pravo stanje stvari, tj. da je u feljtonu žestokih sporenja i diskusija oko njegovih beskompromisnih teza uvijek bilo više nego dovoljno.
Oni koji su se bavili i danas se bave proučavanjem Andersovog djela svakom se zgodnom prilikom – deset, dvadeset i trideset godina nakon njegove smrti ili češće – uvijek iznova pitaju da li je konačno došlo vrijeme za Andersovo vrijeme ili je ono već ponovo prošlo. I zašto interes oko njegovog djela nakon svakog novog buđenja ubrzo ponovo utihne. Sto godina nakon rođenja i deset godina nakon smrti upravo će najveći poznavalac Andersovog opusa Konrad Paul Liessmann, koji nikad ne osporava aktuelnost njegove misli, uz žaljenje ustanoviti kako je oko Andersa zavladala tišina: „Kao da je vrijeme oštroumnog filozofa, ratobornog publiciste i nesalomivog moraliste prošlo i kao da on izaziva interes još samo kod onih koje zanimaju historija političkog mišljenja u 20. stoljeću ili rani oblici filozofije tehnike i medija.“[3] Dok sasvim suprotno, a istim povodom, Manfred Papst u svom tekstu „Nakon Auschwitza i Hiroshime“ podsjeća: „Anders je bio najborbeniji filozof totalitarizama i tehnoloških revolucija svoga doba. Na svoj stoti rođendan aktuelniji je nego ikad.“[4] Takav slijed ponovne afirmacije i ponovnog prestanka bavljenja Andersovom bogatom zaostavštinom javlja se redovno. Posebno mladi istraživači uvijek nanovo otkrivaju „zapostavljenog“ Günthera Andersa i njegov fascinirajući spisateljski œuvre. Vjerujući da je njegovo ime potrebno rehabilitirati, da njegovo autorsko pravo na određene ideje i ključne nalaze u filozofiji atomskog doba nije dovoljno priznato, i da mu je nedostatnim izučavanjem u akademskim forumima nanesena nepravda, nova je generacija znanstvenika inicirala održavanje simpozija i naučnih skupova, tako da se je i na međunarodnom planu sve više povećavao broj publikacija i studija posvećenih Andersovom djelu. U tom smislu je naročito pažnje vrijedno osnivanje Internacionalnog društva Günther Anders kojim pod pokroviteljstvom Austrijskog književnog arhiva od 2012. rukovode najveći austrijski i njemački ‘andersolozi’.[5]
I sam Anders u predgovoru za peto izdanje svog opus magnuma „Zastarjelost čovjeka“ kaže: „Čini mi se da ovaj svezak koji sam završio prije više od četvrt stoljeća ne samo da nije zastario, već je danas aktuelniji nego onda. To, međutim, ne dokazuje ništa u prilog kvaliteta mojih tadašnjih analiza, već naprotiv dokazuje sve na štetu kvaliteta analizirane situacije svijeta i čovjeka, pošto se ona od 1956. godine nije promijenila, pošto se nije mogla promijeniti. Moje tadašnji prikazi nisu bili prognoze, već dijagnoze. Tri osnovne teze: da mi nismo dorasli perfekciji svojih proizvoda; da mi više proizvodimo, više produciramo, nego što smo sposobni da sebi projiciramo, da zamislimo, više nego za šta smo u stanju da snosimo odgovornost; i da mislimo da ono što možemo, također i smijemo […]: te tri teze su, s obzirom na opasnosti po okoliš koje su u posljednjoj četvrtini stoljeća postale očigledne, nažalost aktuelnije i brizantnije nego onda.“[6]
Da li je njegovo djelo uvijek ponovo aktuelno ili je već i samo „zastarjelo“, pitanje je koje se javlja kao neki uporni paradoks koji treba razriješiti. Ali, kako ostaje da se vidi, život i djelo ovog vrlo izuzetnog autora puni su paradoksa i oni su zapravo naprosto sastavni dio njegovog ličnog i umjetničko-filozofskog karaktera u cjelini. Jednostavno rečeno, Andersa drugačije i nije moguće čitati.
2. „Filozofski krunski svjedok epohe“ ili „Sveti Anders“?
Anders je uistinu bio prije svega rado čitan autor, hvaljen i slavljen, i već sedamdesetih proglašavan najznačajnijim filozofskim piscem našeg doba, no on nipošto nije bio i neosporavan autor. Kritički glasovi smjenjivali su se u gotovo isto vrijeme sa pohvalama i superlativima. Iako se doduše kritika uglavnom nastojala osigurati tako što je u prvi plan stavljala nezaobilazno odavanje priznanja njegovom „oštrom intelektu“, „stilskoj briljantnosti“, „nepokolebljivom stavu“ ili „snazi jezičkog izraza i duha“. Možda zato izvjesni Stefan Broniowski, koji se upustio u vrlo radikalnu kritiku Andersove filozofske misli, takvu recepciju, odnosno sekundarnu literaturu o Andersu – ironizirajući je – želi pripisati „žanru hagiografije“. Dok sljedbenici „andersove vjere“, veli Broniowski, marljivo pletu legendu o beskompromisnom autsajderu i nelagodnom misliocu, on bi se usudio da pokuša kritički osvijetliti „kanonizaciju Svetog Andersa“. Za Broniowskog Anders nije pomena vrijedan filozof, jer niti je razvio filozofski sistem, niti su njegove metode znanstveno relevantne. Iako mu čak i on priznaje „izvjesne filozofske kompetencije u ranoj fazi“ kad kaže da njegova kritika Heideggera iz 1948.[7] spada u najpreciznije kritike Heideggera uopće.[8] (Zbog žestokog negodovanja „anderso-vjernika“ neshvaćeni Broniowski je uistinu morao napustiti simpozij posvećen Andersu u Beču 2002. prije nego što je stigao obrazložiti svoje teze.)
No, bez obzira na ovakve ipak rijetke radikalne kritike, i dalje je prevladavalo mišljenje da „Sveti Anders“, u akademskom diskursu dugo vremena nije dobio mjesto kakvo bi njegov genij zasluživao. A počasna su priznanja, od kojih je većinu odbio, zaista počela pljuštati tek pred kraj njegovog života.
3. Da li Andersovo djelo samo otežava njegovu recepciju?
Nedostatak ozbiljnog institucionalnog bavljenja Andersovim slojevitim djelom uočavaju već pioniri istraživanja osamdesetih i devedesetih, upozoravajući da je Anders ne samo mnogo čitan autor, već i mnogo citiran autor, a da ipak postoji srazmjerno malo literature o njemu. Ta je situacija, doduše, danas znatno drugačija. A to je zorno prikazano i na web-stranici Internacionalnog društva Günther Anders (i ne samo tu) gdje se vidi kako je spisak sekundarne literature o Andersu iz godine u godinu postajao sve duži i sve internacionalniji. U posljednjim decenijama nastale su brojne knjige i zbornici, te desetine monografija, napisani su magistarski radovi i doktorske disertacije, i održani međunarodni skupovi koji publiciraju nove radove, a i prevodi na druge jezike su u porastu. Kako bi izučavanje Andersa najzad bilo i institucionalizirano, Christian Dries je u Freiburgu 2024. počeo raditi na pripremama za otvaranje Istraživačkog centra Günther Anders.
Razlog za nedostatak kontinuiranog znanstvenog rada posvećenog osobitom misliocu modernoga doba Güntheru Andersu koji je uspio da „kao niko drugi reflektira fenomene svoga vremena“, nipošto nije smanjeni značaj ili aktuelnost njegovih teza, već sasvim suprotno. Uzroke treba tražiti i u njegovom djelu samom – njegovi su uvidi neprihvatljivi možda upravo zbog toga što „pogađaju nerv vremena“. Zato što predstavljaju „neumoljivo, oštro i bezobzirno zadiranje u sveukupnu strukturu društva“, i zato što počivaju na prerađivanju šokova stoljeća, njegovi nalazi su „intelektualno i emocionalno zamorni“.[9] Od posebne važnosti je, međutim, to što Anders ne može da se ograniči na jedno specijalno polje istraživanja, već se uvijek kreće između vrlo različitih graničnih područja, te nastoji popularizirati svoju misao i tako se svjesno udaljava od dominantne univerzitetski ustoličene filozofije.
Dakle, kako bi se za početak mogla unaprijed rezimirati slika vrlo posebnog životnog toka i autorskog stila ovog umjetnika i filozofa treba ustanoviti da su najprije teme kojima se Anders bavio široko razgranate – od antropoloških razmatranja iz rane faze do filozofije atomskoga doba – a onda i da su te teze rasute po najrazličitijim spisima i predstavljene u najrazličitijim oblicima, predočene uz to i njegovim posebnim načinom takozvanog „prigodnog filozofiranja“.
Najznačajnije knjige koje su napisane o Andersu upravo pokušavaju sažeti i sistematizirati to njegovo u bezbrojnim tekstovima rasuto književno-filozofsko djelo.[10] Dok će obični ili čak vrlo posvećeni čitalac, koji nije u stanju obuhvatiti svu širinu tog nepreglednog stvaralačkog polja, uvijek biti začuđen susretom sa nekim novim, posve nepoznatim Andersom. Da bi se shvatio i dokučio (ipak postojeći) „sistem Anders“ potrebno je odista poznavati gotovo cijeli njegov opus. Ali, njega je moguće i važno čitati i bez toga. Jer Anders je jednostavno bio fascinantan pisac koga bi se „moralo čitati već i samo zbog njegovog jezika“[11].
Anders koji je neprikosnoveno vladao jezikom i služio se gotovo svim žanrovima filozofsko-književnog izraza, iako briljantan stilista, teško se borio sa pronalaženjem (po njemu) odgovarajućeg stila kojim bi dosegao svoju publiku u svom vremenu, a ta publika je trebala biti ni manje ni više nego svijet – cijeli svijet. Jer on je htio da ga se čuje i da njegove riječi djeluju u punom smislu te riječi, naime da se prema njima djeluje. U vremenu nakon Auschwitza i Hiroshime, najvećih katastrofa epohe i, prema Andersovim riječima najjačih „cezura“ njegovog života, s mukom treba tražiti stil pisanja koji dostiže neophodno dejstvo. To je izrodilo još jedan paradoks u njegovom pisanju, to jest da je težio savršenom izrazu i za to koristio sve svoje talente, a ujedno svoje talente potiskivao i stavljao u službu višeg cilja, lišenom estetičkom užitka. Tako je i u tom pogledu neprekidno lutao između svjetova, od estetski briljantnog do rigidno didaktičkog koje je njegovom stvaranju škodilo.
Stoga i nije čudo da je pred kraj života Anders ponekad rezignirao: „Čak i ako jesam izazvao poneki odjek, postigao nisam ništa. Na dan mog odlaska svijet neće biti ni trunke drugačiji nego što bi bio da nisam napisao ni slova.“[12] Ali se onda opet iznova vraćao svome samozadatom cilju, sa sjetom i humorom. „Iako ne postoji ništa o čemu ne bih imao što reći, ipak spadam u one koji se stalno ponavljaju. I ako me pomisao na smrt plaši, onda samo zbog toga jer se plašim da sutra neću više moći reći isto ono što sam rekao danas, jučer i prekjučer.“[13]
4. Kratki rezime kao uvod u ono što slijedi
Günther (Stern) Anders rođen je u tada njemačkom Breslauu (danas Vroclav) 1902., a umro 1992. godine u Beču gdje je živio od 1950. nakon povratka iz američkog egzila. Smatra se jednim od najznačajnijih mislilaca 20. stoljeća i književno-filozofskim „krunskim svjedokom epohe“.
Zbog osebujnog stila pisanja, te izuzetno bogatog i raznorodnog opusa, Andersa je oduvijek bilo teško svrstati u bilo kakve kategorije. Bio je i muzički i likovno nadaren, sklonosti koje su vidljive u njegovom pismu, pa ga neki stoga zovu „muzičnim filozofom“. Okušao se u gotovo svim literarnim vrstama. Pisao je poeziju, pripovijetke, eseje i filozofske refleksije; romane i studije o književnosti i umjetnosti, a suvremenike je najviše provocirao svojim socijalno angažiranim tekstovima i tezama. Povremeno je „dezertirao u praksu“, učestvujući u pokretu protiv atomskog naoružanja ili Vijetnamskog rata, te istovremeno i dalje pisao „iza svojih leđa“.
Tituliran kao „briljantni stilista“ prodorne oštroumnosti i „filozofska ikona“ nesalomivog stava, Anders je sam sebe najradije nazivao filozofskim piscem i učiteljem, a prezirao je sve stroge definicije i stereotipe akademskog govora. Karakteristično za Andersov autentični stil je da je on svoje smjele filozofske refleksije formulirao posredstvom jednog impresivnog metaforično-poetskog jezika koji mu je često donosio više priznanja nego same teze. Kaže se da je jezički kvalitet njegovih tekstova ono što njegovu filozofiju čini atraktivnom[14], te da oni čitaoca dotiču estetski i intelektualno istovremeno.
No, Anders se osjećao obaveznim da prosvjećuje i da poziva na akciju. Pa tvrdi da se služio najrazličitijim literarnim sredstvima i žanrovima zato da bi dostigao što širu publiku, a ne zato što se nije mogao oduprijeti svom mnogostrukom talentu ili zato što je zaboravio da nije pravi trenutak za pisanje poezije. Da bi se čitatelju obratio što direktnije, Anders je koristio i formu dnevničkih zapisa. Pri tome njemu nije toliko stalo do ispovijesti i faktičke istine, koliko do istine određenih fenomena vremena.
Sveopći raspad vrijednosti, historijski šok koji je bio i Andersov lični šok, odredio je i njegovo stvaralaštvo. Emigrantu koji je „bio prisiljen na reviziju svih duhovnih temelja“ je globalna ugroženost čovječanstva i svega humanog postala opsesivna tema. A kako bi što jasnije predočio svoje ideje, on usred neke filozofske opservacije niže snažne slike i alegorije jednu za drugom. Uz to, on bi htio da to obilje metafora, paradoksnih inverzija, poređenja i maksima koje koristi, i koje nekad nastanjuje u izmišljenoj mitskoj zemlji Molusiji, bude shvaćeno kao ultimativni dokaz za ispravnost njegovih teza.
Anders se služi i svojim umijećem dramskog predstavljanja; izmišlja situacije i likove koji mu se čine reprezentativnim, a čitaoca čini posmatračem svojih apsurdnih i komičnih mini-drama. Istina je za Andersa tek u svom estetskom oblikovanju neoporeciva. Time angažovani borac za bolji svijet ponekad biva ‚samo’ pjesnik koji je vjeran umjetničkom prosedeu, čak i kada očajava zbog nemoći umjetnosti i pisane riječi. „Osjećam se kao mrav … koji na balonu što se stalno naduvava pokušava da dopuže do njegovog sjevernog pola. Te premda nepokolebljivo gmiže naprijed i svoj cilj nikako ne gubi iz vida, on se iz časa u čas sve više od njega udaljava.“[15]
5. Emigrant par excellence
Filozof tehnike i atomskoga doba, koji se sa svojim „tablama upozorenja“ za očuvanje i spas svijeta danas, kako je rečeno, ponovo čini aktuelnijim nego ikad, bio je oduvijek posvećen i temi egzila. Zapravo, prema Andersovim riječima, kompletno njegovo djelo počiva upravo na iskustvu egzila. A ono za njega nije počelo emigracijom niti je završilo njenim krajem, već je pripadalo njegovom osjećanju svijeta. Jedan od brojnih primjera koji to tipično „andersovski“ prikazuju isječak je iz knjige dnevničkih zapisa Lieben gestern koji ovdje vrijedi navesti:
„Kada neko krene na put poslije podne, kad se penje uz zalazeće sunce i sreće još samo izletnike koji, okićeni buketićima poljskog cvijeća s vrha, već trče niz brdo, i koji umjesto pozdrava samo usput dovikujući pitaju koliko još ima do kolibe u podnožju, i koji i ne čekaju na odgovor – ne, ko se u takvim okolnostima mora uspinjati, mnogo smjelosti taj neće sabrati. Kad stigne gore, vrh će brda biti pokriven maglom, a tako i pogled prema dolinama – ako uopće stigne. Da će noć opet moći provesti dolje u odmorištu – toliko iluzija ne gaji baš niko.“[16]
Dnevnički zapis Post festum koji ćemo objaviti u utorak 23. juna (prvobitno objavljen pod naslovom Emigrant) predstavlja Andersov najpregnantniji prikaz fenomena egzila (u ovom slučaju kao posljedice nacionalsocijalističkog terora). Sastoji se od šest kratkih, bespoštednih i preciznih „dijagnoza“: Vitae, a ne vita; Izgubljeni dokaz postojanja; Posthumni pubertet; Što je odsutno, to je nepromjenjivo; Sramota; Bivstvovanje sa poremećajem u govoru.
Od jeseni Portal slobode NOMAD ekskluzivno će objavljivati dijelove knjige Javorke Finci-Pocrnja „Günther (Stern) Anders – ‘muzični’ filozof atomskog doba u egzilu“.
[1] Prilikom prvog posjeta K.P. Liessmanna 1982.
[2] Ketzereien, C.H. Beck 1996.
[3] Liessmann, Günther Anders, 11.
[4] Manfred Papst, Denken nach Auschwitz und Hiroshima, NZZ online 2002.
[5] Direktor Austrijskog književnog arhiva Bernhard Fetz, filozof prof. K.P. Liessmann, upravitelj izdavačkih prava iz zaostavštine Gerhard Oberschlick, filozof i upravitelj Društva Christian Dries i drugi. Redovno ažurirana web-stranica donosi podatke o svim novim aktivnostima vezanim za GA, a sadrži između ostalog i vrlo detaljnu biografiju i bibliografiju.
[6] Die Antiquiertheit des Menschen 1, str. VII, (prijevod JFP)
[7] Über Heidegger, C.H. Beck 2001. Objavljeno tek posthumno iz zaostavštine.
[8] „Moglo bi se reći da je od Günthera Sterna još mogao postati pristojan filozof, od Günthera Andersa je postao samo filozofski pisac.“ Broniowski, Der überschätzte Unbekannte. Günther Anders, 2002.
[9] U tome se slažu Andersovi najveći poštovaoci Althaus, Liessmann, Lohmann i dr.
[10] Konrad Paul Liessmann, Christian Dries i dr.
[11] Papst, ebd.
[12] Ketzereien, 155
[13] Ketzereien, 198
[14] Wendelin Schmidt-Dengler, Günther Anders kontrovers, 144.
[15] Ketzereien
[16] Lieben gestern, 28 (prijevod JFP)