Krajem 1934. godine saopštili su mi u jednom zakazanom razgovoru Leo Lušić i Bjanka Levi da treba da se uključim u rad jevrejskog radničkog omladinskog društva Matatja u Sarajevu. Te godine bio sam diplomirao za geometra u Beogradu, ali se usljed bolesti nisam mogao angažovati na napornom premjeru katastra u Srbiji, gdje se jedino moglo naći odgovarajuće zaposlenje. U Sarajevu, kod kuće, bavio sam se čitanjem napredne literature, izučavanjem osnova marksizma, jevrejskog pitanja, i sl. Po ozdravljenju, zaposlio sam se januara 1937. godine van svoje profesije, kao privatni namještenik, što sam ostao sve do aprilskog rata 1941. godine.
U to vrijeme, tj. 1934. godine i dalje, u svakodnevnom životu bili su svugdje prisutni tragovi tek minule, nikad do kraja prevaziđene, duboke svjetske ekonomske krize. U Sarajevu, lišenom bilo kakve vidljivije opšte aktivnosti, izgledalo je kao da sve stoji. Najveći dio omladine mojih godina, naročito one iz srednjih stručnih škola, lutao je ulicama, zauzimao mjesta u javnim bibliotekama, provodeći vrijeme u čitanju i debatama. Mnogi su promijenili struku i zvanje i našli se, nakon niza peripetija, u administraciji, u tramvaju, na policiji, pa čak i na teološkim školama. Mlada generacija je tražila svoje mjesto pod suncem u potrazi za golom egzistencijom i svoj put u smislu životnog idejnog opredjeljenja. Potrebu za takvim opredjeljenjem nametalo je vrijeme svojim, tako reći, bezizlaznim teškoćama i nerazmrsivim protivurječnostima. U atmosferi se osjećalo da je ovakvo stanje neodrživo i da dozrijeva jedna nova situacija. Tražeći izlaz iz svojih dilema, omladina se, i pored različitih strujanja i suprotnih uticaja, iz mnogovrsnih pobuda, posebno zbog svog nesigurnog društvenog položaja, sve više priklanjala radikalnim putevima i rješenjima.
Nakon udaraca kojima su ranije bili izloženi radnički i napredni pokret, KPJ i SKOJ, sada se već osjećalo njihovo ponovno buđenje i jačanje. Progresivna misao nije nikad mogla biti ugušena i ona je nalazila puta i načina za svoju afirmaciju. Opšte prilike i uslovi su tome sve više pogodovali. Plima demokratsko-revolucionarnog pokreta nastupala je u mnogo širem frontu. U Sarajevu su već djelovale obnovljene organizacije KPJ i SKOJ-a. Njima su pripadali i Leo Lušić i Bjanka Levi. Saopštavajući mi da treba da se aktiviram u radničkom omladinskom društvu Matatji, oni su, očigledno, postupali u skladu s najnovijom linijom KPJ koja je insistirala na jačanju radničkih i drugih legalnih masovnih organizacija i udruženja. U njima je valjalo ostvariti pozitivan uticaj KPJ i tim postići odgovarajuće šire rezultate. Tako sam i ja shvatio svoju ulogu i svoj zadatak u ovom društvu, što mi je, uostalom, u tom trenutku i odgovaralo.
Jevrejska radnička omladinska zajednica Matatja nije mi bila nepoznata, jer sam još odranije u nju povremeno zalazio i pratio njen rad. Mentalitet njenog radničkog sastava oduvijek mi je bio prirodan i blizak. Matatja je bila osnovana u Sarajevu početkom 1923., a svoju prvu godišnju skupštinu održala 15. februara 1926, dok su joj društvena pravila zvanično odobrena 15. novembra 1927. godine. Njeno nastajanje u to vrijeme i u tadašnjim prilikama može se uzeti kao izraz težnji i nasušnih potreba te omladine za svojom vlastitom organizacijom i društvenim životom, za kulturnim i sportskim uzdizanjem u sopstvenom ambijentu i sredini. To je bio, takođe, i jedan od objektivnih dokaza ubrzanog procesa socijalne diferencijacije među Jevrejima grada Sarajeva, koja se, nakon prvog svjetskog rata, sve oštrije ispoljavala. Matatja je počela živjeti i djelovati inicijativom većeg broja omladinaca – radnika i namještenika – kao i mnoga druga radnička kulturno-umjetnička i sportska društva. Jedno vrijeme u skučenim prostorijama (na Alifakovcu, zatim u tadašnjoj Krekovoj ulici, pa u tzv. Mostar-bašči), a potom u širim i pogodnijim u centru grada (u Jelića ulici br. 1), Matatja razgranava svoj rad i omasovljuje se putem niza osnovanih sekcija, grupa i odbora i okuplja preko 500 članova. Svojom aktivnošću naročito se ističu diletantska, muzička, literarna i turistička sekcija. One su masovno angažovale članstvo u dobrovoljnom radu izvanrednog intenziteta, uz redovno plaćanje članskih uloga i izvršavanje drugih članskih obaveza, pa su prostorije Matatje uvijek bivale dupkom pune i djelovale kao prave košnice. Prikazivanjem bogatog domaćeg dramskog repertoara i njegovanjem, pored ostalog, bosansko-sefardskog folklora u originalnoj interpretaciji nadarenih glumaca amatera iz svog sastava, reagujući na svaki praznik priredbama, pored onih redovnih subotom i nedjeljom, i dr., ostvaren je živ i neposredan kontakt sa širom sredinom. Zahvaljujući tome, kao i primjernom redu i uzornom ponašanju, zabrani točenja i upotrebe alkohola u društvenim prostorijama i sl., ugled Matatje iz dana u dan, sve je više rastao. Jedan od vidnih dokaza sposobnosti i mogućnosti omladine Matatje došao je do izražaja formiranjem sopstvenim snagama kompletne pleh-muzike (Jevrejske glazbe), čiji je prvi javni nastup uslijedio u aprilu 1929. godine.
U periodu od prvih deset godina (1923-1933) rad Matatje je tekao, u osnovi, u duhu pravilima naznačenog opšteg programa. Naziv društva bio je uzet iz daleke istorije jevrejskog naroda. Jedan od glavnih ciljeva društva, u pravilima je ovako definisan: Očuvati jevrejsku radničku omladinu od udaljavanja od jevrejstva, sakupiti je u jednu cjelinu, te je odgajati u jevrejskom duhu. Na godišnjoj skupštini februara 1927. u tajničkom izvještaju o bogatoj aktivnosti u minuloj godini, konstatuje se, pored ostalog, da Matatja sudjeluje i u cionističkom radu. Sve je to govorilo o jednom stanju, o postojanju određenog raspoloženja, odnosno različitih shvatanja i uticaja u njenim redovima. Prirodno i shvatljivo za vrijeme u kome je sve progresivno i klasno usmjereno bilo progonjeno od tadašnjeg režima, takvo formulisanje ciljeva društva i upravljanje njegovog rada može se smatrati i kao jedan od neizbježnih uslova za samo njegovo postojanje. Tome je, takođe, značajno doprinosio još uvijek prisutan snažan patrijarhalni uticaj uže sredine koja je stoljećima živjela, tako reći, hermetički zatvorena u sebe. Zabrinjavajuća kretanja na kontinentu zbog pojave fašizma, odnosno oživljavanja i narastanja antisemitizma, uz sve grublje šovinističke ispade, nisu nigdje, pa ni ovdje, mogla ostati bez odjeka i posljedica. Takvim i njima sličnim drugim razlozima može se objasniti činjenica da je period stasanja ovog radničkog omladinskog društva, u prvoj deceniji njegovog života, karakterističan po svojevrsnoj idejno-klasnoj neutralnosti, odnosno pasivnosti.
Ali, duh najvećeg broja u Matatji okupljene omladine bio je, po svemu, radnički. Imena najaktivnijih članova Matatje bila su, konačno, ona ista pod kojim su se, tamo negdje u burnim danima pred kraj i iza prvog svjetskog rata, njihovi očevi, radnici i zanatlije raznih zanimanja, pored ostalih, javljali kao aktivni sudionici u rastućem radničkom, odnosno u naprednom socijalističkom pokretu. Taj ukorijenjeni duh klasne pripadnosti objektivno podstican općenito sve težim ekonomskim stanjem i ispoljavan u raznim vidovima, kao i brojni elementi iz tekućeg rada društva, izražavali su latentne težnje za jačanjem spona koje su vezivale ovu omladinu sa svom drugom sa radnih mjesta – iz tvornica, trgovina i radionica – u borbi za rješavanje zajedničkih gorućih životnih pitanja uže i šire sredine, za svoje rodno tle. To je i činilo realnu osnovu za suštinsku preorijentaciju u radu i opredjeljenju – preorijentaciju koja će uslijediti od 1934. godine nadalje.
U Matatju su nerado primali intelektualce, što je bila, pored ostalog, spontana reakcija članstva na općenito odbojan stav građanskih i akademskih krugova i udruženja prema tzv. nižim slojevima društva, odnosno pripadnicima radničke klase. Mene su učlanili nakon intervencije Leze Perere. U Matatji se već odranije osjećala izvjesna aktivnost i napredni uticaj koji su nosili Jozef Altarac Todor, član MK KPJ, i Lezo Perera, precizni mehaničar – urar, član KPJ i MK SKOJ-a. Oba su već bili članovi upravnog odbora Matatje. Upao sam u sastav i u rukovodstvo kulturne sekcije.
Rad kulturne sekcije imao je interni i javni karakter. Interni je rad organizovan po grupama (starijih i mlađih) i u kružocima. U složenijem programu za starije izučavao se razvitak društva, istorijski i dijalektički materijalizam, nacionalno pitanje, politička ekonomija i dr. Za mlađe su bili predviđeni i predmeti iz opšteg obrazovanja. Iz aktuelnih političkih tema držali su predavanja izrasliji članovi za cijeli sastav kulturne sekcije. Kulturnoj sekciji je bila povjerena briga i za programe na društvenim izletima. Knjižnica, za koju je uprava redovno izdvajala novčana sredstva, a članovi određeni prilog za izuzetu knjigu, raspolagala je znatnim knjižnim fondom. U njoj se mogao naći i lijep izbor knjiga, na indeksu. Biblioteka je radila dvaput nedjeljno i njom je upravljao član rukovodstva kulturne sekcije, brinući se kako o izboru i izdavanju knjiga tako i o svakom čitaocu pojedinačno. Mnogi omladinci i omladinke Matatje mogli su se često vidjeti s knjigom pod miškom i s džepovima punim naprednih listova i časopisa.
Kulturna sekcija je javno djelovala preko sedmičnih predavanja i nastupa na priredbama velikog hora s recitacijama socijalnog i revolucionarnog sadržaja. U kulturnoj sekciji uvježbavala su se i dramska djela izrazito socijalne i borbene sadržine, kao, npr.: Sluga Jernej i njegovo pravo I. Cankara, Na dnu M. Gorkog, Jevreji E. Čirikova, Jazavac pred sudom P. Kočića i dr. Od navedenih djela, sticajem prilika, nije izvođena samo drama Na dnu Maksima Gorkog.
Djelujući na takav način, kulturna sekcija Matatje je ispunjavala društvene prostorije živom radnom atmosferom. Kod angažovane omladine bila je prisutna zajednička dublja motivacija i volja za radom, potencirajući tako elan i zalaganje sveg ostalog članstva i njegove efektivne rezultate.
Suština nove orijentacije kulturne sekcije Matatje, za razliku od dotadašnje, sastojala se, prije svega, u obrazovnom i kulturnom uzdizanju radničke omladine i objašnjavanju njenog položaja u svjetlu naučnog socijalizma, odnosno marksizma; zatim, u usmjeravanju njene pažnje i angažovanja na društvena, odnosno goruća životna pitanja sopstvene sredine; i, najzad, u obračunu sa suprotnim stavovima, ideologijama i tendencijama.
Takva orijentacija je brzo osvajala teren i uspijevala uz sve veći odaziv mladih ljudi. Ona je naišla, unutar samog društva i izvan njega, i na otpor podjednako spontanog i organizovanog karaktera. Spontan otpor je poticao mahom od dijelova starijeg članstva. Njihovo protivljenje nije proisticalo iz nekog drukčijeg idejnog stava, nego iz čiste zebnje za legalni status i opstanak društva, iz straha za ličnu i porodičnu egzistenciju, iz težnje za nezamjeranjem, i sl. Taj njihov stav nije bio bez realnog osnova, s jedne strane, u dugom iskustvu o odnosu režima prema svakoj aktivnosti ove vrste, i s druge, u nerijetko neprilagođenom načinu ophođenja mladalački ponesenih grupa i pojedinaca na javnom mjestu i u samim društvenim prostorijama, pa se, stoga, o njemu moralo voditi računa. Organizovan otpor, pored ostalih, pružali su, uz vanjsku podršku, i u samom vodstvu kulturne sekcije pojedinci cionističke orijentacije, među koje je spadao i sam pročelnik kulturne sekcije.
Principijelne diskusije bile su, stoga, česte i često veoma žustre. Trajale su tokom cijele 1935. godine, sve do redovne godišnje skupštine 5. februara 1936. godine, kada je izvršena i izmjena u sastavu i rukovodstvu kulturne sekcije. Na predlog Leze Perere bio sam tada kandidovan i na skupštini izabran za novog pročelnika kulturne sekcije. Na toj funkciji, a zatim i na dužnosti prvog sekretara društva, ostao sam sve do okupacije zemlje i definitivne zabrane postojanja Matatje, aprila 1941. godine.
Za smirivanje duhova i omogućavanje neometanog rada, od najvećeg su uticaja bili svima vidni rezultati i uspjesi same kulturne sekcije u njenom ukupnom djelovanju. Konstruktivna usmjerenost i preokupacija životnim pitanjima davala je toj omladini pečat ozbiljnosti i doprinosila stvaranju nove predstave o njoj. Zahvaljujući tome, Matatja je već tokom 1935. godine postala pogodna i za omasovljavanje članstva KPJ i SKOJ-a, što će ostati sve do svoga kraja, do zabrane.
Pozitivan razvoj u Matatji doživljava neočekivan udarac i biva privremeno zakočen događajima s kraja februara i u mjesecu martu 1936. godine. Ti događaji su u gradu izazvali snažan odjek i uznemirenje duhova. Naime, policija je, kao po nekom tačnom spisku, pohapsila sve članove organizacije i Mjesnog komiteta KPJ. Time je ponovo i za duže vrijeme bio prekinut kontinuitet u postojanju KPJ i SKOJ-a i njihovom organizovanom djelovanju u Sarajevu. To su bili burni dani i za Matatju.
Kako se najveći dio aktivnosti uhapšenih mladih ljudi odvijao u Matatji ili u njenim prostorijama, mogle su se, s razlogom, očekivati odgovarajuće posljedice i po društvo.
U jesen iste 1936. godine preko mlade skojevke Tine Romano dostavljen mi je primjerak optužnice na osnovu koje se pripremao proces pred Državnim sudom za zaštitu države u Beogradu. Ova optužnica (signirana znacima D. T., broj 461/36/21) na 52 strane teksta, a datirana 26. septembra 1936. godine, sačuvana je u odgovarajućim institutima i arhivskim ustanovama. Optuženo je ukupno 39 lica, od kojih je blizu jedna trećina bila angažovana u Matatji i oko nje, pa se na stranicama od 30. do 36. Matatja dvanaest puta navodi kao mjesto gdje su se okrivljeni upoznali, sastajali i aktivno djelovali, naročito u okviru njene kulturne sekcije.
Očekivane posljedice u smislu zabrane rada nisu uslijedile, vjerovatno stoga što nijedan od uhapšenih, odnosno optuženih članova KPJ, čuvajući legalni status društva, trenutno nije bio na nekoj od istaknutih javnih funkcija u njemu. Nastupio je, međutim, period koji će trajati sve do aprila 1941, u kome se Matatja nalazila pod stalnom i strogom prismotrom. Programi i javni nastupi bili su pod kontrolom i policijskom cenzurom. Pozivi na razna izjašnjenja u političko odjeljenje policijske direkcije na Obali (Melentijević – Lazarević i dr.) postali su česti. Ne samo na svaku priredbu i javni nastup nego, čak, i na društvene igranke nedjeljom poslije podne policija je slala po jednog zvaničnog i više tajnih agenata. Agent Drago Rihtermuc ponašao se bezobrazno i provokativno ne izlazeći, tako reći, iz prostorija u kojima je, na svoju ruku, znao u garderobi vršiti premetačine džepova. Zbog svega toga je rad kulturne sekcije morao biti, jedno vrijeme, u znatnoj mjeri ograničen.
I pored burnih događaja s početka 1936. rukovodstvo kulturne sekcije donosi u jesen iste godine, u otežanim uslovima, program daljeg rada, i to za duži period koji je počivao na istim idejnim osnovama. Obnovljen je rad svih kulturnih grupa. Najveća pažnja posvećena je dvjema grupama od oko 50 mladih radnika-šegrta, za koje su organizovani sastanci obrazovnog i zabavnog karaktera. Nastavljeno je i sa javnim predavanjima. Uveden je novi oblik javnog djelovanja putem kulturnih i književnih večeri. U narednom, dvogodišnjem intervalu (1937. i 1938.), one će, svojim sadržajem, skrenuti na sebe pažnju javnosti, te privlačiti ne samo vlastito članstvo nego i šire građanstvo. U tom vremenu, u kome se u Sarajevu osjeća nedostatak organizovane aktivnosti KPJ i SKOJ-a i kulturnih manifestacija progresivnog karaktera, Matatja je važila kao jedna od rijetkih javnih tribina s koje se mogla čuti slobodnije izražena napredna misao i otvorenije kazana kritička riječ. Policija je činila velike smetnje održavanju ovih kulturnih večeri, naročito zbog redovnog prisustva omladine različitih nacionalnosti i pojedinih poznatih, lijevo orijentisanih javnih radnika i intelektualaca. Znala je slati i po pet svojih agenata koji su otvoreno u notese bilježili imena takvih ljudi ako su ih vidjeli u publici.
Sredinom decembra 1936. godine održana je prva predstava socijalne drame Sluga Jernej i njegovo pravo Ivana Cankara, a zatim, 25. decembra iste, 6. januara i 17. marta 1937. godine tri kulturne večeri sa originalnim programom i pred dupke punom dvoranom. Dvije po sadržaju aktuelne kulturne večeri održane su u drugoj polovini 1937. godine, u prisustvu, takođe, brojne publike i mnogih uglednih ličnosti. Veče od 20. oktobra 1937. priređeno je u vidu akademije povodom smrti predsjednika Čehoslovačke republike T. G. Masarika. Drugo veče, 27. decembra 1937., bilo je posvećeno 150-godišnjici rođenja Vuka Stefanovića Karadžića. U nizu sličnih u Sarajevu, ove dvije priredbe u Matatji ocijenjene su u štampi kao najuspjelije.
Rad kulturne sekcije Matatje odvijao se u jednom kontinuitetu i ljeti i zimi. Njeni članovi su se uključili i aktivno djelovali i u turističkoj sekciji.
Turistička sekcija Matatje s vremenom izlazi iz okvira isključivo izleta jevrejske radničke omladine, povezujući se sa omladinom drugih nacionalnosti, sa Prijateljem prirode i drugim. Ostalo je mnogo podataka i dokaza o učešću omladine Matatje u brojnim opšteomladinskim izletima, koji su bili jedan od oblika političkog rada, kao npr., na ljetovanju 1937., 1938. i 1939. godine na Boračkom jezeru, u obilježavanju 1. maja 1937. i 1938. godine, kao i u nizu drugih pozitivnih društvenih aktivnosti.
U jesen 1938. godine rukovodstvo kulturne sekcije je zaključilo da se omladina Matatje i javno politički angažuje, nezavisno od posljedica koje bi eventualno mogle proisteći po legalni status i opstanak društva. Konkretno govoreći, radilo se o organizovanom učešću u skupštinskim izborima od 11. decembra 1938., na strani Udružene opozicije. Razlozi za takvu odluku nalazili su se u ocjeni opšte situacije u zemlji i profašističkoj orijentaciji vlade dr Stojadinovića, što nema potrebe ovdje šire obrazlagati. Jedna delegacija omladinaca je utanačila sa dr Poljokanom osnove i oblike saradnje u prilog dr Jojkića i dr Blagojevića, kandidata sa liste Udružene opozicije. To je odgovaralo stavovima KPJ koja je, upravo, činila napore da se u Sarajevu ponovo organizuje i stabilizuje i stoga se mogućnošću samostalnog istupanja na izborima, putem legalne Stranke radnog naroda, nije koristila. (Jednim letkom KPJ je, kasnije, biračima preporučila ova dva kandidata.)
Agitacija je počela na nekoliko mjeseci pred izbore. Tridesetak članova Matatje, jednako motivisanih omladinaca s pravom glasa, učestvovalo je u cjelokupnoj predizbornoj aktivnosti i uključilo se, na dan izbora, u određene izborne radnje. Zahvaljujući tome, kao i drugim činiocima, opštoj klimi i objektivnim okolnostima, postignut je izvanredan uspjeh, to jest rezultati glasanja za vladu su bili porazni. Od ukupno u gradu Sarajevu upisanih 2.200 jevrejskih birača, prema našim naknadnim saznanjima, apstiniralo je 1.000, za opoziciju se opredijelilo 900, dok je za vladu glasalo svega tri stotine! S obzirom na to da je jevrejsko biračko tijelo u Sarajevu tradicionalno bilo lojalno prema svim dotadašnjim vlastima, glasajući uvijek za režim, ovo je bio rijedak događaj i, zaista, krupan zaokret.
Ni mjesec dana nakon toga, Matatja je bila zvanično zabranjena.
U Državnom arhivu BiH u Sarajevu sačuvan je jedan broj dokumenata o Matatji i njenom radu. Oni su registrovani pod zajedničkim brojem KBU pov. br. 7 685/39. Od tih raspoloživih dokumenata ovdje će biti navedena, odnosno citirana, tri najvažnija.
Prvi takav dokument jeste akt Uprave policije u Sarajevu, broj 117. od 5. januara 1939. godine, kojim ova podnosi Kraljevskoj banskoj upravi Drinske banovine predlog za rasturanje Matatje. Upravnik policije u Sarajevu Rihard Vikert u tom aktu tvrdi kako se rad društva Matatje, blagodareći izvjesnim ljevičarskim elementima, kreće i u pravcima koji nisu pravilima postavljeni, već su i zakonom zabranjeni, pa, između ostalog, kaže da je:
„… još ranije Uprava policije zapazila, da se iz društva angažuju poznati ljevičari za predavanja sa ljevičarskim temama, a na društvenim priredbama uvijek je provirivala ljevičarska tendencija. Sasvim jasno se vidjelo“, piše Vikert, „da unutar društva djeluju izgrađeni komunisti koji tokom vremena sve više uspijevaju da dadu i sam pravac rada društva u smislu njihove ideologije…“ Pošto je istakao da je Uprava policije rad ovog društva stavila pod naročiti nadzor, pri čemu je utvrdila veliku aktivnost na pridobijanju novih članova iz reda omladine za ljevičarski pokret, Vikert dalje navodi kako je „… Uprava policije ove jeseni bila obaviještena da se na poznatom izletištu Boračkom jezeru u srezu konjičkom nalazi jedna veća grupa članova Matatje i u društvu sa članovima radničkog društva Velež iz Mostara vrši komunističku propagandu“, itd. I, kako je „… pored ovog, Uprava policije primijetila da se dosta veliki broj jevrejske omladine – trgovački pomoćnici – koji su članovi Matatje redovno pojavljuju u uličnim akcijama ili demonstracijama koje se od vremena do vremena pojave (kao demonstracije prigodom konkordata, zatim one upriličene u korist Češke, u pozorištu itd.)“, pa je „… zbog iznijetih činjenica Upravi policije čast predložiti Kraljevskoj banskoj upravi da se jevrejskoj radničkoj omladinskoj zajednici Matatja zabrani svaki daljnji rad i ista rasturi“.
Drugi dokument potiče od Kraljevske banske uprave Drinske banovine. Iz njegovog se sadržaja vidi da je Banska uprava u cijelosti prihvatila ovaj prijedlog Uprave policije i ovim svojim aktom (pov. br. 202. od 10. januara 1939) donijela odgovarajuću odluku o zabrani Matatje.
Treći dokument, koga je takođe potpisao Rihard Vikert, predstavlja izvještaj Uprave policije (pov. br. 193/1 939 od 12. januara 1939) upućen Kraljevskoj banskoj upravi Drinske banovine u Sarajevu, kojim se Banska uprava obavještava da je njena odluka o raspuštanju Matatje, uz detaljan pretres društvenih prostorija, provedena u djelo.
Iz svega ovog se vidi kako je veliki broj tvrdnji i činjenica, navedenih u citiranim policijskim dokumentima, odgovarao istini. Prema tome, one su bile Upravi policije, kako i sama priznaje, poznate odranije, zbog čega je ona rad društva „stavila pod naročiti nadzor“. Stoga se kao logičan nameće zaključak, koji smo i tada znali, da je angažovanje omladinaca Matatje oko skupštinskih izbora na strani opozicije decembra 1938. godine bilo glavni povod za preduzimanje odlučnih represalija prema društvu u cjelini.
Zabrana JROZ Matatja nakon decembarskih izbora 1938. godine, nije među njenim članstvom shvaćena tragično. Naročito je tako nisu shvatili njeni najistaknutiji aktivisti i članovi uprave, znajući šta je bio neposredan povod za donošenje odluke o zabrani. S tom odlukom se nisu pomirili, niti su je smatrali definitivnom i neoborivom. Iz cijelog niza razumljivih razloga bilo je svima jasno da se valja upustiti u borbu za ukidanje ove odluke i za obnavljanje rada Matatje. Takvom nastojanju, koje je odmah uslijedilo, porasli su izgledi na krajnji uspjeh nakon pada vlade dr Milana Stojadinovića, februara 1939. godine, čemu je članstvo Matatje dalo svoj doprinos. To uporno nastojanje nije ostalo bez rezultata, pa je, u prvi mah, isposlovano odobrenje za okupljanje omladine i izvjestan rad u dotadašnjim društvenim prostorijama. Zahtjev za punu obnovu rada društva pod ranijim imenom bio je, međutim, u dva maha odbijen, uz već poznatu motivaciju. I pored toga, vještim vođenjem postupka i korišćenjem uticajnih ljudi i faktora koji su akciji oko obnove Matatje mogli ići u prilog, izdjejstvovana je, u oktobru 1939. godine, načelna saglasnost, dok je i formalna dobijena početkom 1940. godine. Već sama načelna saglasnost bila je dovoljna da ponovo ožive prostorije Matatje i da se postupno obnove gotovo svi oblici njenog ranijeg djelovanja.
Opće prilike i okolnosti bile su sada bitno drugačije i one su omogućavale i nalagale još određeniji način angažovanja. Organizacije KPJ i SKOJ-a u gradu postajale su sve brojnije i jače. Njihovo prisustvo i uticaj osjećao se gotovo na svakom koraku. Plima demokratsko-revolucionarnog pokreta nalazila se u zamahu. Omladina Matatje, naročito ona iz kulturne sekcije, u međuvremenu se, u znatnom broju, uključila u raznovrsne oblike ove aktivnosti, pa je sada i kasnije, bila istovremeno uže i šire angažovana. Rukovodstvo kulturne sekcije Matatje imalo je stalnu i neposrednu vezu sa organizacijom KPJ i SKOJ-a (preko Leze Perere i Miljenka Cvitkovića, koji su bili članovi PK SKOJ-a) i time osiguralo svrsishodno i harmonično djelovanje u društvu. Partijski materijal dobivali su pojedini članovi KPJ svojim putem, materijal SKOJ-a dolazio je jedno vrijeme preko Leze Perere, a raspoređivala su ga njegova dva mlađa brata. Taj materijal je potom Miljenko Cvitković (1940.) predavao meni, u paketu za sve mlađe grupe kulturne sekcije, koje smo, općenito, smatrali skojevskim. Napredna štampa rasturala se u njoj masovno i efikasno. Priredbe Matatje, čijem su nivou znatan doprinos davali privrženi saradnici iz reda intelektualaca, javnih radnika i umjetnika, postale su vrelo prihoda za KPJ i SKOJ, odnosno za tzv. Narodnu pomoć. Sve je to uticalo na jačanje snage, masovnosti i popularnosti Matatje, na sve određeniju borbenu orijentaciju jevrejske radničke omladine i njenu pozitivnu društvenu ulogu. Jedna od manifestacija takve njene snage i uloge bila je i godišnja priredba od 6. aprila 1940. godine, održana u punim prostorijama tadašnjeg Sokolskog doma, najvećeg u gradu Sarajevu. Štampa je notirala da su za tu priredbu sve ulaznice formalno razgrabljene nekoliko dana nakon njihovog puštanja u prodaju i da je na priredbi sve funkcionisalo u uzornom redu, što je bio „…najbolji znak i dokaz koliko je naša radnička omladina sposobna i spremna za rad“.
Drugi takav dokaz dat je, takođe, javno, na glavnoj skupštini društva 25. aprila 1940. godine. U vrijeme kada se spoljnja opasnost, u vidu agresivnog fašizma, nadvila nad bezbjednost zemlje i sigurnost naroda i kada je osnovna parola KPJ bila jezgrovito sažeta u dvije jasne i nedvosmislene riječi „Branićemo zemlju!“, u izvještaju prvog sekretara i pročelnika kulturne sekcije, koji je, takođe, ostao u štampi zabilježen, rečeno je, između ostalog, da je jedan od osnovnih zadataka društva da okuplja omladinu kako bi se odgajala u patriotskom duhu i, zatim, kako slijedi:
„… Na ovoj grudi, gdje naši preci žive preko četiri stoljeća… mi osjećamo da smo u svojoj zemlji i otadžbini. Nema sumnje da će jevrejska omladina, u času kad domovina to zatraži, s ljubavlju i požrtvovanjem braniti zemlju.“
Takva riječ mogla je biti autoritativno kazana sa tribine koja je trenutno predstavljala gro jevrejske omladine i generaciju što se, tokom niza godina, strpljivo i uporno odgajala u jednom pozitivnom duhu pod uticajem, odnosno i dijelom u sastavu KPJ i SKOJ-a.
Svoju posljednju veliku priredbu održala je Matatja 8. marta 1941. godine u Sokolskom domu, tako reći, uoči samih sudbonosnih događaja čije razmjere i težinu nije mogao gotovo niko, u pravom obimu, ni naslućivati.
Uskoro je došlo do aprilskog rata i žalosnih dana kapitulacije, a s time i tragedije pod fašističkom okupacijom. Prostorije Matatje organi ustaške NDH među prvim su zapečatili, a sva njena s mukom stečena imovina formalno je razgrabljena.
Opstanak Matatje je time definitivno onemogućen, ali je najsvjesniji dio njene omladine, u prvom redu gotovo cijeli sastav kulturne sekcije, nastavio borbu u novoj, složenoj situaciji, u narodnooslobodilačkom ratu i revoluciji – pod neposrednim vođstvom KPJ i SKOJ-a.
U toku narodnooslobodilačkog rata i revolucije, prema dosadašnjim podacima, palo je i poginulo oko 60 bivših članova Matatje. Nekima od njih, odnosno njihovim imenima, grad Sarajevo, u znak priznanja i trajnog sjećanja, obilježio je škole, ulice itd.
Sarajevo u revoluciji, knj. 1, Istorijski arhiv, Sarajevo, 1976