Moj kalendar
Ovoga ljeta počeo sam pisati roman o osamdesetim i o ranim devedesetim godinama u Sarajevu. I tamo ima jedna epizoda iz 1991. godine u kojoj opisujem skupnu izložbu u Domu pisaca. Moj drug Grof, važan lik u ovoj knjizi, izložio je tada jastučnice koje je prethodno svukao s jastuka svojih prijatelja i poznanika. 12 jastučnica! Na njima je u sito-štampi oslikao, kako je on volio reći, „snove svojih ljudi“. A zapravo je u tkaninu utiskivao vlastite snove i njima opisivao te svoje poznanike čije jastuke je očerupao.
Svaki je rad bio potpisan ličnim imenom vlasnika jastučnice. Reakcije su bile podijeljene, neko je bio zadovoljan vlastitom slikom na jastuku, neko nije, a jedan prijatelj se silno naljutio na Grofa. Tako je punk-izložba mladoga slikara narušila veze između bliskih ljudi. I zbog toga će jučerašnji prijatelji, samo pola godine kasnije, u ratu, postati smrtni neprijatelji… Upravo prepričavam epizodu iz knjige koja još nije objavljena, nije još ni napisana, pa ću se ovdje zaustaviti.
Naporedo s pisanjem romana počeo sam i sam slikati na jastucima, jer sam želio svijet pogledati Grofovim očima. Pristupio sam tome ne kao slikar već kao pisac koji istražuje koncept slike. Ali u procesu rada, pojavio se užitak u slikanju. Razlika između naših radova je velika: Grof je slikao u odnosu na rat koji dolazi, bez jasne ideje u što se upušta, a ja slikam iz samoće, u odnosu na prošlost, memoarski, birajući samo one ratove za koje unaprijed znam da ću ih dobiti. Užitak se pojavio kad sam shvatio da mi slikanje omogućava da istražim svoj život tako da, napokon, na jednome mjestu mogu skupiti sve one stvari koje volim. Slikati ono što volim, i pisati o tome.
Inače, na jastucima se slikalo otkad postoje jastučnice, ali bez nekih uvjerljivih rezultata. Od onih koji su ozbiljnije istraživali likovni potencijal jastuka, na mene je određeni utisak ostavio rad Louise Bourgeois, “Je t'aime”. A ona je na jastučnici ispisala najjednostavniju ljubavnu poruku (“Volim te”) i multiplicirala je.
I ovo što ja radim udaljeni je eho tog ‘volim te‘. Grafička mapa mojih ljubavnih izjava.
*
Evo jedne:
I u mome životu postoji nekoliko važnih žena. Jedna od njih je Clarice Lispector. Nikada je nisam sreo, ali sam čitao sve što je ona napisala. I vraćao sam se njenim knjigama. Mnogo je dobrih knjiga koje pročitamo, ali im se ne vraćamo. Bitne su samo one kojim se vratimo.
Nikada je nisam sreo, ali je Clarice Lispector prisutna u mome životu.
Ne tako davno, recimo, upoznao sam jednu djevojku.
“Odakle si?” – pitao sam je.
“Iz Brazila.”
Spomenuo sam Clarice Lispector i hvalio njene knjige, a djevojka je nadnoseći se nada mnom rekla: “Naravno da je znam!”
Uvijek kad sretnem neku osobu iz Brazila, obavezno pitam za Clarice Lispector. Tako je njeno ime postalo šifra kojom otključavam Brazilijánce, a oni su u prosjeku – to mi iskustvo svih mojih susreta s njima govori – obrazovan svijet.
“Naravno da je znam!” I još je obećala da će me nježno uspavati. “To je zbog Clarice Lispector!” – rekla je ta mlada anesteziološkinja u Bolnici Univerziteta George Washington.
