Moj kalendar
Ljeto je 2009. godine. Boulder, Colorado. Gost sam, predavač na Ljetnoj školi Univerziteta Naropa. U dvorištu kuće Anne Waldman jedem mušule koje je ona spremila.
Lokalni pjesnik, također jede mušule, i pita me: „Kako to da ti živiš u Washingtonu?“ Iskreno govorim o tome kako sam dospio tamo i o svojim razlozima zašto sve ove godine živim u tom gradu. Ali kao da njega moj odgovor nije umirio, pa je nastavio pitati: „Ali zašto u Washingtonu?“
I kao da sebi postavljam isto pitanje, ponovio sam naglas to njegovo „zašto…?“
Zaista nisam znao šta više da kažem i onda sam se sjetio svog druga Ilije Ladina. I kažem: „Jednom davno, u Sarajevu, posjetio sam prijatelja, pjesnika. Bilo je rano jutro i on je upravo spravljao svoj doručak, u velikoj tavi je pržio jaja. Gledao sam ga kako razbija jedno po jedno jaje, tuk, tuk, tuk, tuk. I kad je završio, pitam ga: Koliko je to jaja? I on je rekao: Dvan’est. I ja sam ga onda preneražen pitao: Zašto dvan'est, Ilija? I on je rekao: Zato što nemam više.“
Anne se smijala mome bosanskom zen-odgovoru. Nije se smijao lokalni pjesnik koji je, pretpostavljam, podozrijevao da sam ja neki špijun, jer samo špijuni žive u Washingtonu. Ili je mislio nešto treće. Nebitno.
Pojeli smo mušule i ušli u kuću. Anne je željela da mi pokaže svoju malu kolekciju Brainardovih radova. Gledao sam uramljeni kolaž na zidu, i mislio sam na mladu Anne, i na mladoga Brainarda dok su živjeli u New Yorku i družili se.
U svome „Dnevniku“ iz 1969., Brainard na jednome mjestu kaže, otprilike, kako mu je tih dana u nekoj laganoj konverzaciji Anne Waldman rekla da ako bi sada umrla, ne bi bila nezadovoljna, zato što je imala već ispunjen i bogat život iza sebe. I kažem joj da sam se tog teksta upravo sjetio. Ona me na trenutak pogledala s nekim ushićenjem u očima, a onda odmahnula rukom i otišla do kuhinje.
Sjetio sam se još i kratkog Brainardovog zapisa u kojem, otprilike, kaže, kako bi volio prije nego što umre otići u krevet s Anne Waldman, a da to ne uvrijedi njenoga dečka Michaela Brownsteina. Ali to nisam spominjao.
Joe Brainard već odavno nije živ. I četrdeset godina je prošlo od tog dana opisanog u njegovom „Dnevniku“ iz 1969.
Ali onda, dok sam gledao sliku na zidu, zvonio je telefon. To je S. Moj telefon sada zvoni samo kad ona zove. A zove da mi poželi sretan put. Za manje od sata bit ću na aerodromu. Putovanja volim najviše zbog te radosti povratka kući. To je tako. I nije pitanje zašto živiš tamo gdje živiš, sve dok te tamo, kad se s puta vratiš, neko još uvijek čeka.
Napolju je sunčano podne.
Jeli smo mušule iz Jadrana, na planini u Coloradu.