Moj kalendar
Prvo sam slušao rafale kestenova u bašti restorana tuzlanskog Narodnog pozorišta. A onda sam pokupio dva blistava kestena i spremio ih u džep, jer sam se sjetio da je slikar Ismar Mujezinović jednom spominjao njihove ljekovite efekte na ljudsko tijelo. Dva kestena u džepu.
Moji su preci u ovom gradu kopali so.
A jednom, u Sarajevu, Ismar mi je objašnjavao kako se na temelju naših fizionomija jasno razaznaje da smo mi, ustvari, Mađari. I da je to zbog toga jer su rudari sa sjevera stigli u Tuzlu, a najviše ih je bilo iz današnje Mađarske. U proteklih tridesetak godina, koliko je prošlo od tog razgovora, ja sam na pitanje o svome etničkom porijeklu uvijek različito odgovarao, a nekada bih se pozvao na Ismara i samouvjereno rekao da sam Mađar.
Jedina neupitna stvar u ovoj priči je to da su naši preci u ovome gradu kopali so.
Već godinama u Washingtonu postoje radnje u kojima se može kupiti tuzlanska so. I njome solim svoj kruh. Nekada iza ponoći, kad svratim u kuhinju da u čašu nalijem vodu, gledam u plavo-bijelu kutiju tuzlanske soli i naježim se, kao da mi se cijela moja prošlost, i prošlost od prije mog rođenja, iz nje obraća. Stojim i gledam, zaglavljen u noći. Neko je jednom rekao: „Tvoj dom nije mjesto gdje si rođen. Dom je mjesto gdje prestaju svi tvoji pokušaji bijega.“
Imam jednog prijatelja ovdje. On je iz Bosne emigrirao u ranim devedesetim.
Pitao sam ga:
„Namjeravaš li se vratiti kući?“
A on je rekao:
„Ne! Meni je moj jastuk jedina domovina.“