Moj kalendar
Juni je mjesec 2007. godine. Upoznao sam Matu, Hercegovca iz Drinovaca. U dijelu grada koji se zove Silver Lake svakoga jutra svraćam na kafu u restoran “Fred 62”, u isto vrijeme kad i Mato koji tamo obavezno doručkuje.
Prepoznali smo se po jeziku.
„Well, u Drinovcima se rodio an excellent poet, Antun Branko Šimić,“ kazao mi je.
U Los Angeles je došao kao dječak, ranih pedesetih. Poslije, na fakultetu je igrao košarku („kad i Krešo Ćosić“), a „kad se Andrija Artuković vratio dolje, pa se o njemu pričalo kao o ličnosti iz historije, meni je to bilo jako čudno, i pretjerano, jer smo u jednome restoranu za stolom skupa gulili krumpir, i on ovdje nikome nije bio važan, ni zanimljiv“.
Opisivao je detaljno ljude i događaje, s očiglednim pripovjedačkim darom, pa sam imao utisak da mi pokazuje stare fotografije. Ali je o prošlosti govorio onako kako se svoga života sjeća neko ko je na svijetu ostao sam.
Pitao me za godinu moga rođenja. Odgovorim. „1960! Te su se godine Lakersi doselili u Los Angeles!“
Da li je poznavao Borisa Marunu, hrvatskog pjesnika koji je živio ovdje? Nije. Maruna je živio i u San Pedru, kao i Charles Bukowski. A restoran u kojem smo nas dvojica pili svoje kafe, “Fred 62”, lokalna je znamenitost između ostalog i zbog toga što je slavni pisac svraćao tamo, pa sada na jelovniku imaju sendvič „The Charles Bukowski“ (grilled ham & melted cheddar cheese, served on sourdough bread). Ali Mato ne zna ko je Bukowski, niti mu to znanje treba: u životu ozbiljnih ljudi, onih koji drže do sebe, zapravo i nema prostora za tolike pjesnike, dovoljan je jedan, a taj bi trebao biti velik barem kao Antun Branko Šimić.
Da li je pomišljao da se vrati? Da, vraćao se. „Tek kad sam u Hercegovini podigao kuću, shvatio sam da je sve moje u Los Angelesu.“
Umrla mu je supruga i s mukom se navikavao na samoću. „Više od pet mjeseci je prošlo otkad je umrla, a jutros ispod mašine za pranje rublja našao sam vlas njene kose.“ Nakon što je to rekao, njegovo tijelo se potreslo. Pogledao je ustranu, kao da traži konobara, a zapravo nije želio da mu vidim suze. I kad je ustao od stola, oborio je malu zelenu flašu mineralne vode. Refleksno sam se izmakao i lijevim laktom udario u rub stolice. Bio je to brz i oštar bol. A nakon bola, mineralni trnci u laktu.
I kratko je trajala iluzija da je moguće tuđu bol preuzeti na sebe.