Moj kalendar
U prvim danima marta ove 2018. godine, bio sam u Sarajevu i tada mi se javila Erica, supruga Aleša Debeljaka. Aleš je imao običaj s putovanja slati razglednice prijateljima. A Erica je odlučila da skupi što više tih razglednica i da ih objavi kao knjigu, pa je zbog toga i od mene tražila da joj pošaljem sve one koje su stigle na moje adrese.
Meni su Alešove razglednice stizale odasvud, iz Evrope, iz Amerike i s našega mora, a jedna mi je stigla iz Sarajeva. I sve su imale onaj njegov povišeni ton radovanja. Glas i njegov smijeh bili su, da tako kažem, integrirani u tekst. Ali ja uvijek čujem taj glas i kad čitam njegove pjesme. Pamtljivi Alešov glas.
A jednu kartu, malo drukčiju u tonu, pa se zbog toga detaljnije sjećam njenoga izgleda i sadržaja, poslao je iz Chicaga. Na njoj je Warholova slika “Big Electric Chair”, a s druge strane on je opisao svoju kratku noćnu vožnju kroz grad, kad su ga zaustavili strogi američki čuvari reda (ne sjećam se da li zbog brze vožnje ili zbog čaše vina viška), pa je prespavao u policijskoj stanici. Bila je to noć iz koje se na kraju iskopao kao iz nekog brzog američkog filma.
Danas razglednice više niko ne šalje. A sjećam se vremena kad su tako učestalo stizale, posebno u ljetnim danima kad su svi napolju, na moru, u dalekom svijetu iz kojeg se javljaju da potvrde svoje postojanje. Za razliku od klasičnih pisama one imaju svedeniju i strožiju formu. Mi razglednicom nekoga nama bliskog obavijestimo o tome gdje smo, što nam se događa, i još, ako je moguće, ako je dovoljno neispisane bjeline na karti ostalo, dodamo i brzo sjećanje na neki događaj kojem smo prisustvovali skupa s tom osobom. Prednja strana karte je fotografija grada, ili je neki drugi vizuelni sadržaj koji također može predstavljati važnu poruku, ali i ne mora. Ostatak obave poštari. U svijetu je danas skoro sasvim zaboravljen taj trenutak radovanja, kad u poštanskom sandučiću nađeš razglednicu u kojoj te prijatelj obavještava o tome gdje se trenutno nalazi i šta radi.
Kad sam se iz Sarajeva vratio nazad u Ameriku, tražio sam Alešove razglednice, prekopao sve kutije s dokumentima, i našao sam nekoliko pisama. Jedno je iz rane 1996. godine, valjda prvo koje je stiglo na moju američku adresu. Ali nisam našao nijednu razglednicu. Ne znam šta se dogodilo. Mnogo puta smo ovdje selili (17x), predmeti su nestajali usput. Možda su razglednice završile između stranica knjiga. A možda su neke od njih sa stola iščezle skupa s pročitanim novinama. Ne znam, zaista. Ne krivim sebe zbog toga, ali bih sada jako volio da ih imam na svome stolu! To je jednostavna i čista želja, zbog koje sam odlučio da slikam. Ako već nemam razglednice koje je Aleš poslao meni, onda ću ih pokušati zamijeniti ovim koje ću ja naslikati za njega, za svog mrtvog prijatelja.
*
Danas u maloj galeriji u Georgetownu, da se zabavim, pitao sam djevojku koja tamo radi: “Jesu li ovo sve originali?” A ona oholo veli: “Jednom kad vidiš Warhola, onda znaš da je to Warhol!” “Meni je Warhol uvijek sličio na malo poznatog finskog političara”, kažem. Nasmiješila se.
Izađem iz galerije i vidim: u mome pravcu dolazi čovjek u crnom, s crnom kapom na glavi. I zato što sam pomislio da je odžačar, pridržavao sam se za malo dugme na košulji. Ali nije bio odžačar. Bio je neko drugi. Život je skladište pogrešnih pretpostavki.
*
U zadnje vrijeme puno mislim o prošlosti, istražujem zaborav. Evo me petnaest godina unazad. Juni je, 2003., Iowa City, kratka šetnja s M. R. koja je govorila tiho, a ljetna noć je svjetlucala kao gramofonska ploča u okretanju. Ali nakon svih ovih godina ja ne pamtim ni jedne njene izgovorene riječi. I dok je ta naša šetnja trajala, u jednome trenutku smo zastali, jer je na pločniku bio ispisan citat iz njenoga romana. I onda smo prekoračali preko njenih riječi na putu do kafane.
Moja prošlost je, uglavnom, slika bez tona, prijatelju.
*
Ovu sliku iz sadašnjosti sada šaljem u prošlost. Uvijek je bilo tako, uvijek s krive strane. I starilo se unazad, prema uplašenom djetetu. Sjećam se, u ljeto 1984. godine lakirao sam parket u sarajevskom stanu. Ali sam farbao u pogrešnom smjeru, od ulaznih vrata prema balkonu s kojeg se nisam mogao vratiti nazad po vlažnom podu, pa sam do jutra čekao da se osuši lak… Tako je bilo. Tako je i sada. Tvoj drug.