Moj kalendar
U Washingtonu radim za njemačku televiziju (ARD). Prije toga radio sam u Reutersu. Sve ove godine preživljavam prateći dnevne vijesti. Nikada se nisam poistovijetio s tim zanimanjem, i ujutro se vozim na svoj posao kao u duboko inozemstvo.
Američki predsjednici svakog proljeća priređuju večeru s novinarima (Correspondents Dinner). U vrijeme kad je predsjednik bio Bush, moje kolege se nisu utrkivale da tamo odu, bilo je praznih mjesta za stolom pa su mi predlagali da ja odem, ali sam odbijao. A kad se Obama uselio u Bijelu kuću, svima je odlazak na večeru imponirao. Tada me nisu pozivali. Tek u proljeće 2011. pojavilo se upražnjeno mjesto. Za tu priliku, otišao sam da unajmim tuxedo, svečano odijelo za posebne prilike koje se kod nas zove smoking. ‘Smoking’ znači inhaliranje, prije svega duhanskog dima. ‘Tuxedo’ je u prošlosti i ovdje bio ‘smoking’, kao udobna odjeća za večernji sat posvećen cigari i čaši konjaka, ali je to značenje u vremenu iščezlo.
U kišni proljetni dan, 2011. godine, otišao sam unajmiti svečano odijelo za predsjedničku večeru. Istim poslom tamo je tada svratio i Reutersov kamerman Gershon, koji me je, nakon što sam obukao probno odijelo da ustanovim mjere, uslikao telefonskom kamerom i snimak istog dana proslijedio na moj e-mail.
Što se same večere za novinare tiče, mislim da nije vrijedna spomena. To je iskustvo koje se neprestano potvrđuje. Ne uspijevam sebe doživjeti kao suvremenika političarima. Naša su vremena razdvojena. I to nije nikakav apstraktni utisak, već živa, organska razdvojenost. Čak i onda kad smo u istoj prostoriji, to je kao da se srećem s hologramom, koji se iz neke druge kalendarske godine pokazuje u mojoj sadašnjosti.
Početkom aprila 2013, promijenio sam posao. U dopisništvu njemačke televizije, počeo sam raditi s novim ljudima, a jedan od njih je bio Ingo. Po majci Nijemac, a po ocu Talijan. On je zapravo novinarska zvijezda, a pamti se – i kao anegdota se ponavlja – njegova najava utakmice Njemačka protiv Italije na Svjetskom prvenstvu 2006. godine. Nije dao srcu da uzima stranu, pa je rekao: “Neka pobijedi bolji!” I od te izjave Njemačka se potresla.
Nakon zadnjih američkih izbora 2016. godine, Ingo se vratio nazad u Hamburg.
Danas, 6. septembra 2018, urednik jednog malog izdavača, za potrebe interne publikacije, od mene je tražio portretnu fotografiju. Ako je moguće, rekao je, da na slici budem dressed-up. U smokingu. Sjetio sam se one fotke koju je 2011. godine snimio Gershon. I lako sam je pronašao. Zadnji put sam je, po svemu sudeći, vidio onoga dana kad je snimljena. Iznenadilo me je ono što sam danas, sedam godina kasnije, otkrio na fotografiji. U prvome planu sam ja, odjeven u svečano odijelo, a iza mene je čovjek koji se također ogleda i provjerava mjere svoga kaputa. Pažljivo pogledam i vidim: Ingo!
Skupa smo na fotografiji snimljenoj u vrijeme kad se još nismo ni znali, nesvjesni uzajamnog prisustva u istoj prostoriji. Cijeli dan se vraćam fotografiji. I mislim, mi smo suvremenici, nas dvojica, ne zbog toga što živimo u istom vremenu, već zbog toga što dijelimo isti prostor i učestvujemo u istim događajima. Vrlo neobično iskustvo, pravi mali vremenski kolaps. U svojim naknadnim iznenađenjima, prošlost je imaginativnija od budućnosti.