Moj kalendar
za Mehmeda Begića
Nadomak mosta postoje tri mala ostrva koja se, u skladu sa svojim brojem, zovu Tri sestre.
Ispod mosta je kuća (boathouse) u kojoj se može iznajmiti čamac. Ja sam rastao uz jezero, i meni se još u ranome djetinjstvu pod kožu podvukao šum vesla u vodi. Ponekad bih odlazio tamo, unajmio bih kajak i veslao uz rijeku, a volio sam se zaustaviti uz jednu od Tri sestre i na ostrvu, u tišini, odvojen od svijeta, slušati vodu i glavu isprazniti od svake misli.
Mogla je biti 1998. ili 1999. godina, rano ljeto, svratio sam do kuće s čamcima i presvukao se. Obaveza je tamo ponijeti svoj katanac za ormarić, a ja sam ga redovito zaboravljao, pa bih novčanik s dokumentima nosio u džepu kratkih hlača, i pazio da ga na rijeci ne skvasim. Ako neko iz otključanog ormarića ukrade moje crne farmerice, tanke platnene tene i bijelu košulju dugih rukava, mislio sam, ja ću gubitak lako podnijeti. Premda je ta odjeća imala sentimentalnu vrijednost, bila je poklon od Daniela, moskovskoga dopisnika “Frankfurter Rundschau”, čiji otac ima fabriku odjeće u Njemačkoj. Naime, neposredno nakon mog izlaska iz Sarajeva, na moju privremenu adresu u Zagrebu stigao je njegov paket s odjećom koja mi je, eto, i u Americi služila.
Presvukao sam se, odnio svoj kajak do vode, bos u njega uskočio i veslao uzvodno, sve do prve od Tri sestre i tu se zaustavio, namjestio se na kamenu, otvorio sam svoj paketić Samsona i motao joint. Ali onda se ispostavilo da nemam šibice, ostale su u džepu crnih farmerica. Jedan se kajak s dvoje veslača spuštao nizvodno, mahao sam svojom cigaretom u zraku i dovikivao: “Imate li vatre?” Čuli su moje dozivanje, evo ih prema meni; muškarac je rekao da će mi dati svoj upaljač, ali samo pod uslovom da odmah odem s ostrva. Nisam ga razumio, pa je on pokazao na gnijezdo, ni metar udaljeno od mene, u kojem je mirovala živa ptica. Kako je moguće da je nisam vidio?
Naravno da sam ih poslušao. Njima se žurilo nazad u hotel, bili su gosti u gradu, a mene je prošla volja za veslanjem. Uskoro smo izašli na obalu, iznijeli kajake iz vode, presvukli se, i kratko vrijeme proveli u razgovoru. Oni su bračni par u kasnim tridesetim, dvoje vrlo lijepih ljudi; ona je Lucia sa sivim očima i kosom boje meda kakva je česta kod djevojaka iz Nebraske i Iowe, a on je Edward, s rijetkom riđom bradom; na lijevom obrazu ima ravni vertikalni ožiljak koji se zaobli svaki put kad se nasmije. Došli su iz Arizone. Žive u Bisbeeju, starome rudarskom gradu uz meksičku granicu. Oni su pasionirani posmatrači ptica. Putuju po svijetu i prate ptičje migracije. Kao gosti Smithsoniana (National Museum of Natural History) učestvovali su tih dana na nekom važnome skupu.
Edward je rekao da su gnijezdo s “mojom” pticom primijetili još dok su uzvodno veslali pored Tri sestre, i da je u pitanju vrsta divlje patke (rekao je i njeno pravo ime, a ja sam samo zapamtio da je dio tog imena “plavokrila”). Ona se inače, rekao je, gnijezdi sjevernije, bliže kanadskoj granici.
Ništa o tome nisam znao, ali sam zato pažljivo slušao. Čim su saznali odakle sam, raspričali su se o Neretvi, nisu bili tamo, ali su čuli da je delta naše rijeke raj za posmatrače ptica.
Pitali su – da li mi nedostaje homeland?
“Da li mi nedostaje domovina? Ne”, rekao sam. “Meni nedostaje espresso kafa!”
U Washingtonu tada nije bilo mjesta na kojem možeš popiti espresso. A oni u svojoj kući u Bisbeeju imaju pravu italijansku mašinu – rekla je Lucia – i kod njih me čeka izvrstan espresso, ako jednom odlučim da ih posjetim. (“Prava italijanska mašina?”, pitao sam. “Gaggia!”, potvrdio je Edward.)
Bili su to, mislio sam, uobičajeni izrazi ljubaznosti koje razmjenjuju stranci. Razišli smo se.
Nisam tome pridavao veliku važnost, ali sam bio svjestan da me je susret s ovim neobičnim parom promijenio. To što na ostrvu nisam vidio gnijezdo u kojem je ležala ptica s plavim krilima, ta moja slijepost bila je, rekao bih, uznemirujuća. Poslije sam malo istraživao i povijest Tri sestre, i iznenadio sam se koliko je priča i legendi povezano s ovim minijaturnim ostrvima. Ja sam tamo odlazio iz uvjerenja da stižem na mjesto oslobođeno svakoga ljudskoga prisustva, ne misleći o svim onim drugim ljudima što su kao i ja odlazili tamo vođeni svojim razlozima. Svijet koji se vidi golim okom, uvijek sadrži više od onoga što smo u stanju vidjeti. Iza svake slike postoji još jedna slika, i još jedna, i još jedna…
Nisam se više vraćao do Tri sestre.
Prolazilo je vrijeme, i već sam bio zaboravio Luciju i Edwarda kad mi je od njih stigao mail: “Još smo u Bisbeeju!” (Svojoj su poruci priključili fotku Gaggia aparata.)
I nakon toga smo prilično redovito razmjenjivati mailove. Bilo je to u ono mučno vrijeme, neposredno nakon Septembra Jedanaestog, stanje uz granicu njih je jako uznemiravalo. U zemlji je raslo neprijateljstvo prema strancima, američki patrioti su u kamionetima s konfederalnim zastavama tutnjali kroz Bisbee i lovili nesretnike što su iz Mexica tajno prelazili granicu. Opisujem ovo šturo, u žurbi, da bih čim prije došao do onoga što je za moju priču važno. Naime, Edward je postao gorljivi aktivist koji se bori za prava migranata. Jedne se večeri otvoreno suprotstavio graničnom policajcu koji je nepozvan svratio u njihovo dvorište. Iz pištolja je pucao u zrak iznad policajčeve glave i sada ga država tuži zbog toga. Meni je izgledalo nevjerovatno da je onaj tankovijasti muškarac s rijetkom riđom bradom, pitomi posmatrač ptica, u posjedu nekog pištolja, nekmoli da je iz njega pucao, i još k tome u policajca.
Uskoro, stigao je konkretan poziv da otputujem kod njih u Bisbee. U mailu je nabrojano nekoliko razloga zbog kojih bih trebao doći, opet je spomenut Gaggia aparat, premda se i ovdje u međuvremenu stanje promijenilo, pojavili su se kafei s odličnim espressom. Na kraju me još pozivaju i da učestvujem u neobičnom događaju kojeg su oni, možda, u šali spomenuli, a meni je bio magnetično privlačan. I ja sam pristao.
Treba da kažem da prema granici, prema svakoj manifestaciji granice, imam prilično ambivalentan odnos privlačnosti i odbojnosti. Razlog za to je, vjerovatno, život u Sarajevu u vrijeme opsade; grad se tada smanjio, pretvorio se u sistem granica o kojima je ovisilo golo preživljavanje. Kuća u kojoj sam stanovao bila je udaljena stotinjak metara zračne linije od neprijateljske crte. I jaka želja za slobodom zapravo je bila čežnja za otvorenim prostorom.
Kao što je ljudima koji nemaju zatvoreničko iskustvo važno vrijeme, tako je meni važan prostor.
Ovdje sam znao nekada svratiti u zgradu aerodroma (National) da tamo popijem prvu jutarnju kafu. Sa zanimanjem bih zagledao u nervozna lica putnika, kao da sam jedan od njih, a nekad sam pomišljao da kupim kartu i zauvijek odem. Ali se to ipak nije dogodilo, jer znam da se iz vlastitog života ne može pobjeći avionom. Aerodromi, čak i onda kad su u centru grada, u sebi sadrže ideju granice.
Na tom aerodromu sam kupio kartu za Arizonu. I jednog ranog podneva stigao sam u Bisbee.
Susret s Lucijom i Edwardom je bio srdačan. Ponašali smo se kao stari prijatelji koji se nakon mnogo godina ponovo sreću, oni gledaju koliko sam se promijenio, i ja gledam koliko su se oni promijenili… Ali nije bilo tako. Mi jedva da smo se poznavali. Nakon kratkoga susreta na rijeci, nas su približili naši mailovi; niti sam ja bio onaj usamljeni mladić iz kajaka, niti su oni više bili posvećeni posmatrači ptica. I kao da smo se iznova, u žurbi, upoznavali.
Lucia je rekla: “Ovdje živi jedan čovjek koji te poznaje još iz Sarajeva. Obećali smo mu da ćete se večeras sresti.”
Uskoro smo bili u restoranu koji se zove Roka, s velikim starinskim barom u obliku potkovice na sredini prostorije. Ali se nismo zadržali u restoranu, već smo produžili na sprat, odakle je stizala živa svirka. Tamo smo zatekli grupu muzičara, i jednog muškarca s kamerom koji se sporo i slobodno pomjerao između njih. Tako, u krugu, svirali su sklopljenih očiju, u muzičkome transu, kao derviši u sporom zikru. Okrenem se i vidim da sam ostao sam, Lucia i Edward su me samo doveli ovdje, a onda se vratili u prizemlje. Išla je pjesma kakvu bi bilo dobro slušati u autu dok se voziš po jugu Arizone, kroz pustinju. Ali ja se svejedno, u prvi mah, nisam mogao sasvim prepustiti slušanju, jer sam prepoznao čovjeka s kamerom: Bill Carter, mladi američki fotograf i pustolov kojeg sam sretao u Sarajevu u vrijeme opsade grada. Kad me vidio, prekinuo je snimanje, i rukovali smo se srdačno. Pokazao mi je stol zatrpan paketima, u žurbi razderanim kovertama s računima, i knjigama.
“Ovdje ja radim. A ovo što slušaš je band iz Tucsona, Calexico se zovu, jako su dobri, snimam za njih promotivni video. Brzo ćemo završiti.”
Mi se u Sarajevu nismo družili, ali smo se često sretali u gradu kroz koji je prošlo mnogo stranaca u ratu, a većina su dolazak u ratnu zonu koristili za vlastitu promociju. Ili su svoju posjetu Sarajevu skrivali od javnosti, boravili su tu iz vrlo konkretnih ličnih razloga. Jedan je važan američki pisac, tako, došao u grad. Na Ilidži je snajperist ubio njegovog vozača, a on je satima nepomičan mirovao u sjedištu suvozača i čekao da padne noć. Za to vrijeme samo je u jednom trenutku podigao fotoaparat da uslika mrtvoga čovjeka. I u gradu je, poslije, najviše posjećivao mrtvačnicu, nisu ga zanimali živi ljudi, bio je u potrazi za svojom pričom.
A Carter je bio… nešto drugo. On je bio jedan od nas.
Sjedio sam za njegovim stolom na drugom kraju svijeta. Slušao sam Calexico. Ništa o njima nisam znao, ali je sve što sam te noći čuo bilo dobro, jer su se riječi njihovih pjesama obraćale meni.
Poslije smo sišli u restoran, večerali, pili vino i radovali se susretu. Govorilo se 1) o muzici, 2) o Sarajevu u ratu, 3) migraciji plavih ptica (bluebirds) koja je bila u toku, 4) o napuštenom rudniku bakra, 5) o Srbima, rudarima, koji su emigrirali u Bisbee prije više od stotinu godina, 6) o bunaru unutar zgrade lokalnog hotela, mjestu masakra Apacha u kratkom ratu za vodu, koji se ne spominje u povijesnim knjigama, 7) o tajnom sarajevskom tunelu ispod aerodromske piste, 8) o zvjezdanom nebu iznad pustinje, o svjetlosnom zagađenju u velikim gradovima i svicima koji umiru zbog nedostatka noći, 9) o utopijskoj slici svijeta u kojem ljudi komuniciraju melodijom – a ne golim govorom – u neprestanoj razmjeni emocija, 10) o malim ostrvima na rijeci Potomac koji se zovu Tri sestre, i o Čehovu, 11) o tome što nama poručuju natpisi s majica mrtvih migranata u pustinji, 12) o ribarima s Aljaske, 13) o Jimu Harrisonu, starome piscu koji živi u Tucsonu, 14) o ratnoj fotografiji…
Sjedio sam između Cartera i Lucije, pa sam se obraćao čas jednome, čas drugome, i to je bilo “fizičko” smjenjivanje različitih vremena. S Billom sam pričao o prošlosti, a s Lucijom i Edwardom o sadašnjosti i tako je noć brzo prošla.
Kad smo izašli iz restorana, Carter je predložio da svratimo do njegove kuće, koja je tu, iza ugla, želio je da mi pokloni primjerak svoje upravo objavljene knjige.
Ušao sam u prostranu dnevnu sobu kao u galeriju. Na zidovima su bili veliki formati njegovih fotografija snimljenih u Sarajevu i Mostaru. Mnogo fotografija iz rata. Melankolija crno-bijelog filma, olovo koje se nataložilo u našim jetrama. I tako, prošlost je stigla za mnom, na meksičku granicu. Kao ukleti Holandezi lutamo po svijetu i usput nabasavamo na tragove svog svijeta, na nemogućim mjestima, tamo gdje to najmanje očekujemo. I gdje god dođem, ja neprestano stižem kući.
Sutradan smo se Edward i ja vozili u pustinji, bilo je vrijeme cvjetanja. Nebo, plavo, kao na slikama Gabrijela Jurkića. I pustinja posuta divljim cvjetovima izgledala je kao motiv s njegovih platana. Južna je Arizona slična Hercegovini.
Edward je mnogo vremena provodio tamo, u slučaju da nekom zalutalom nesretniku zatreba pomoć. Njegov život se pretvorio u fotografiranje mrtvih migranata u pustinji. Želio je da mi pokaže mjesto na kojem je, samo nekoliko dana ranije, našao beživotno tijelo meksičkog dječaka u crnoj majici s natpisom FBI preko cijelih prsa. Ali cvjetovi su iz zemlje izbili preko noći i sakrili sve tragove. Nismo našli to mjesto.
Poslije smo se vratili u grad, presvukli u laganu sportsku odjeću; priključila nam se Lucia, pa smo se vozili prema granici. Na sjedištu do mene bila je Carterova knjiga. Gledao sam u fotografiju dječaka na njenim koricama, snimljen je s leđa, ide kosim pločnikom neke puste sarajevske (ili mostarske?) ulice, ispod desne ruke nosi knjigu, koja je prevelika za njegov dječiji torzo, a iz lijeve šake mu visi teški pištolj. Gdje je sada, ako je živ, taj dječak? Koliko bi mogao imati godina?
Izašli smo iz grada, i vozeći se na jug brzo stigli do malog proširenja uz graničnu ogradu, gdje nas je već čekalo još troje-četvero onih koji su tamo došli istim poslom. Lucijini i Edwardovi prijatelji. Onda smo prišli ogradi od metalnih šipki kroz koju se vidjelo na drugu stranu. A tamo je već bio cijeli meksički tim, uniformirani u zelene majice. Počela su dovikivanja, miješali su se engleski i španski, i lopta je stigla s druge strane. Tako je počela naša odbojkaška utakmice. Važna utakmica, ona koja se igra možda samo jednom u životu. Gore, uz cestu, bila su parkirana dva džipa granične patrole; a na njih su se naslonila tri policajca koja su nas lijeno posmatrala. Oni su bili publika. Ili su bili naše sudije. Nije bitno. Ja sam se radovao, kao da sam stigao na pravo mjesto, na kojem sam bio najbliže samome sebi. Moj govor je prirodno prelazio iz jednog jezika u drugi. Naša stvarna publika bili su svi oni što lutaju po svijetu, svi oni napušteni, koji žive bez svojih anđela čuvara. Lopta je prelazila s jedne na drugu stranu, sunce je zapadalo iza ograde, i mi smo skakali visoko.