Šta ima?
Ima već nekoliko dana kako na ovome mjestu, u svojim kratkim zabilješkama odgovaram na pitanje “šta ima?”, pa je možda vrijeme da nešto kažem o svojim razlozima.
Moj drug Miguel Carrillo u vrijeme jutarnje kafe na poslu svrati do mene. I onda razgovaramo. O čemu inače razgovaraju poznanici ujutro? O vremenu, o snijegu na cesti, o Realu jučer poraženom od Ajaxa u Madridu, o besplatnim kartama za večerašnji koncert u noćnom klubu “Blues Alley”, koji se naslanja na zgradu njemačke televizije u kojoj obojica radimo, o kostobolji. Ako je neko usnio zanimljiv san, onda ga ispriča. Nakon toga, Miguel ode svojim poslom, a ja radim svoje.
Ali dok naš razgovor traje, telefon često zvoni, pa je moj meksički drug svjedok razgovora na njemu stranom jeziku. Nakon svih ovih godina “prisluškivanja“ on je već usvojio neke fraze iz mog jezika i kad se sretnemo obavezno mi se obrati sa “šta ima?“ ili “kako si?“ To su valjda dva pitanja koja postoje kao jezička “izvidnica”, s njima počinje razgovor. Ali, razgovor između poznanika koji se upravo sreću, i u svim drugim jezicima počinju s istim pitanjem. Šta ima?
Najčešći odgovor je: “Nema ništa“. Zato što oslobađa, nakon toga možeš govoriti o bilo čemu, ali možeš i mirno odustati od razgovora. Kažeš “nema ništa“ i to je kao da se ogrneš najtoplijim kaputom u ovom zimskom danu. Međutim, pitanje je pogodno da se u odgovorima na njega kaže nešto o svemu što mi se u danu događa. A moje životno i književno iskustvo mi govori da pisanje o vlastitoj svakodnevici ima smisla. Tako iz neposredne blizine mogu vidjeti ima li šta, ili nema ništa.
I još jedna sitnica o jeziku i o Miguelu Carrillu. Na portalu Nomad.ba, 18. augusta 2018. godine, objavio sam kratku zabilješku o knjigama, o kafi i o mome doživljaju vremena, koju sam istog dana pokazao Miguelu. Pronašao sam u tekstu rečenicu u kojoj ga spominjem, i u šali rekao: “Evo te, sad ovo možeš pokazati ženi i reći joj da si lik u književnosti.”
On je radoznalo zagledao tekst koji ne razumije, a onda, u veselom tonu, priznao da ne može to pokazati svojoj ženi jer je u rečenici u kojoj je spomenut (“Dva puta u godini, u junu i u novembru, moj drug Miguel Carrillo…”) i jedna nepristojna riječ: “puta”, što će reći “bitch”, da ne kažem neku grublju, našu riječ, i rekao je da će mu se supruga zbog toga podsmijavati.
Preveo sam mu rečenicu u kojoj je spomenut, objasnio mu značenje riječi “puta” u mome jeziku, i smijali smo se toj bizarnosti. Dogodi se da jedna ista riječ pokaže tako različito značenje u dva jezika. Ali se dešava puno češće, zapravo svakodnevno, da u istome jeziku različitim osobama istovjetna riječ ima sasvim drukčije značenje.
A ovo moje pisanje je očigledna potreba za običnim. Na svijetu nema ništa običnije od pitanja “šta ima?”