Svi vole Džejn Ostin, kao što svi vole Oskara Vajlda i Bila Konolija. Istina, jedan američki kritičar ju je 60-ih godina 20. veka nazvao „frigidna usedelica“, ali u to vreme je promiskuitet pogrešno poistovećivan sa oslobođenjem – bar u muškom delu populacije.
Sada, na 250. godišnjicu njenog rođenja, Ostin je manje spisateljica a više institucija. Pre joj je mesto uz Dom lordova i Englesku banku nego uz Tekerija i Trolopa. Britanci osećaju nezasitu glad za studijama o njoj, makar i nezanimljivim i sladunjavim. Ako želite da se penzionišete s debelim računom u banci, napišite knjigu Džejn Ostin i psi. U njenim romanima nema pasa, ali to nije važno. Tajni seksualni život Džejn Ostin prošao bi još bolje ako ste spremni da bezočno lažete na nekoliko stotina strana. Studija o njenoj homoseksualnosti, naravno, ima kao pleve.
Ipak, upravo sa Ostin, uz Voltera Skota i Mariju Edžvort, roman u Britaniji postaje ozbiljna književna forma, a ne samo gotski horor ili otužna ljubavna priča. Pre nego što je ona počela da piše, pristojno društvo je gledalo na roman onako kao što profesori na Oksbridžu gledaju na tabloid Sun: prezirali su ga kao jeftin avanturizam i sentimentalno smeće. Nisu u njemu videli medijum koji se bavi ozbiljnim pitanjima morala. Ostin je bila svesna rasprostranjenog omalovažavanja romana kao forme i borila se protiv stava da je fikcija puka fantazija kojom dokone žene iz viših klasa ubijaju vreme.
Može se tvrditi da je ona izumela tipičan engleski prozni stil. Kad čitamo njeno delo, jedri, prostosrdačni tonovi Henrija Fildinga čine nam se zastareli, baš kao i licemerno moralizatorstvo Samjuela Ričardsona. Umesto toga imamo stil koji je vedar, ali ne sasvim dobroćudan, razuman i umeren, ali u isti mah tiho razoran.
Ta gipka, samouverena proza, nabijena ironijom i dvosmislenošću, polazi od Džejn Ostin i stiže do Džordž Eliot, Henrija Džejmsa, E. M. Forstera, pa i do Džona Le Karea. Ta vrsta fikcije je stilizovana, ali ne i izveštačena; oštro satirična, a ipak umerena. Sam oblik njenih rečenica, njihova prefinjena ravnoteža i složena simetrija odražavaju društvene i moralne vrednosti do kojih joj je bilo stalo. Prethodni romanopisci uglavnom su se bavili epskim karakterima i događajima, a Ostin je među prvima shvatila da male, ali ključne stvari – na primer, setiti se da treba založiti vatru u nečijoj spavaćoj sobi ili ne sačekati druga koji je otišao da ti donese ključ – imaju moralni značaj. Ono što Henriji Fildinzi ovog sveta verovatno ne bi ni primetili ima ogroman značaj za ovu spisateljicu koja vidi svaki detalj.
Zbog tog minijaturističkog načina gledanja, tipičnijeg za žene nego za muškarce tog vremena, Ostin je ponekad bila optuživana da previđa velike istorijske događaje svog vremena (na primer, napoleonske ratove). Ipak, ništa nije bilo važnije za društvenu istoriju njenog doba od sudbine zemljoposednika i plemstva. Njena proza je naseljena upravo tim muškarcima i ženama i oni uglavnom nisu prikazani u povoljnom svetlu – između ostalog zato što im Ostin nije pripadala. Ona je bila ćerka sveštenika, čoveka skromnih sredstava, pisanjem je zaradila najviše 1.000 funti, ali je njena porodica imala veze sa bogatijom gospodom. U tom smislu, ona je bila na margini društvenog poretka koji je posmatrala: delom u njemu, delom van njega. Dovoljno je poznavala njegove običaje da bi ga uverljivo opisala, ali je bila dovoljno po strani da bi je zaprepašćivale njegova sebičnost i bahatost – primer ovog drugog je odbojna lejdi Ketrin de Berg iz Gordosti i predrasude.
Kasniji romanopisci u Britaniji naći će se u sličnom položaju. Veliki viktorijanski roman – sestre Bronte, Dikens, Džordž Eliot, Tomas Hardi – proizvod je niže srednje klase. Njegovi autori su dovoljno blizu običnim ljudima da bi mogli da prikažu dramu njihovih života iznutra, a istovremeno su ambiciozni, prilično obrazovani i poznaju one koji su društveno iznad njih. Unutrašnji izgnanik se nalazi na bolnom mestu, zarobljen između alternativnih identiteta i hronično anksiozan, ali to mesto je u isti mah i veoma kreativno. Od Henrija Džejmsa, T. S. Eliota i Ezre Paunda nadalje, „engleskom“ književnošću 20. veka vladaju doslovni, a ne duhovni emigranti.
Položaj Džejn Ostin u otmenom društvu njenog vremena bio je, dakle, nezgodan. Ni tamo ni ovamo, podržavala je idealne vrednosti zemljoposednika i aristokrata naspram stvarne više klase koja ih je neprestano kršila. Bila je u dovoljnoj meri deo te klase da bi umela da proceni veličinu i vrednost zemljišnih poseda i društveni status koji verovatno uživa njihov vlasnik. Retko je sretala one koji obrađuju zemlju. Ipak, ono što Ostin vidi oko sebe, kao i njen praktičan razum i zdrava moć zaključivanja, kažu joj da zemljoposednička klasa sve više ulaže u trgovinu i finansijska tržišta. I mada ona nema ništa protiv poštenih trgovaca, to vidi kao moguće podrivanje društvenog poretka koji poštuje. Za nju zemljoposednici nisu bili samo gomila preduzetnika, već stub celog paternalističkog načina života. Zato se u njenoj prozi pojavljuju ritualne posete kolibama siromašnih najamnika i dužnost da se iskaže briga uz bolesničku postelju nižih oblika društvenog života.
Društvena mobilnost bila je, međutim, u porastu i osiromašeni mladi sinovi baroneta bili su zainteresovani za ćerke gradskih trgovaca. Čak i u najzatvorenijim porodicama postoji otvor koji se zove brak i kroz koji se mogu uvući podmukli uticaji. Gradsko bogatstvo, moralna frivolnost, licemerni maniri i bezobziran interes prodirali su u spokoj engleskog sela. Postojala je opasnost da se čuvari engleske kulture zaraze raznim oblicima moralne anarhije, od nepriznavanja roditeljskog autoriteta do opojne pomame za modom, od seksualne lakomislenosti do obožavanja novca.
Širom Britanije, finansijski kapital priticao je u pomoć imanjima pod hipotekom, koja su lako mogla nestati bez traga. Ostin je smatrala da se za vezu između sela i grada mora platiti visoka cena u smislu moralnih stavova i manira. Maniri za nju nisu značili veštinu da se doda pladanj sa hranom, a da se ništa ne sruči u krilo susedu za trpezom, već ceo niz moralnih vrednosti koje su tada bile ugrožene: ljubaznost, obzirnost, strpljenje, saosećanje i uvažavanje. Pristojnost i dobro vaspitanje bili su stvar vrline i samodiscipline, a ne salonskog poziranja koje je lako mogao da nauči svaki prevarant. U inostranstvu se pojavljivao novi kult spontane osećajnosti, koji će kasnije biti nazvan romantizam. Za Ostin je to bilo suviše subjektivno i opasno jer je vodilo u popustljivost prema sebi. Osećajnost je svakako imala dobrih strana, ali je morala biti čvrsto obuzdavana razumom.
O toj istoriji moglo bi se mnogo šta reći kad bi se pratila sudbina reči „džentlmen“ u engleskom jeziku. Trgovac ili industrijalac, koliko god bio uspešan i imao dobre veze u društvu, nije mogao biti džentlmen u doba Džejn Ostin, ali se njegov sin, obrazovan u dobrim javnim školama, svakako mogao kvalifikovati za to zvanje. U Emi, Robert Martin je „džentlmen-farmer“, čovek koga gospodin Najtli, glava lokalnog plemstva, smatra „uglednim i pametnim“; ali to ne znači da bi Najtli pozvao Martina da mu se pridruži u lovu ili da bi zaprosio njegovu sestru. Martin nije dovoljno džentlmen za tako nešto.
Sve širi i čvršći savez između zemljišnog, trgovačkog i industrijskog kapitala zapečaćen je sistemom javnih škola, u kojima su sinovi vojvoda učili da ne gledaju svisoka na potomke zemljoposednika koji su se obogatili uzgajanjem pamuka. Oni su morali naučiti da budu manje ponosni, a srednja klasa je morala da se oslobodi svojih predrasuda. Tako je nastao moćan vladajući blok, koji će kasnije u 19. veku pokazati da je sposoban da se bori sa radničkim pokretom i da ga porazi. Na drugoj strani kanala, u revolucionarnoj Francuskoj, plemstvo i buržoazija suočili su se preko barikada. U Engleskoj su se dve klase spojile u duhu umerenosti, koji je postao nacionalna osobina. Ako ikad odlučimo da skrenemo udesno, uradićemo to postepeno.
Mada je bila reska kritičarka više klase, Ostin je isporučivala svoju kritiku s visokim stilom i lakoćom koji su bili deo tog društvenog poretka. Pitanje je kako ujediniti trezveno rasuđivanje sa živahnim duhom – kombinacija koju sjajno ilustruju Elizabet i Džejn Benet u Gordosti i predrasudi. Ideal je biti dobar i prefinjen u isti mah. Za to je potrebna vitalnost, ali ne lakoumnost, nezavisnost mišljenja, ali ne zabludeli individualizam. Ema Vudhaus iz Eme ima previše vitalnosti, dok je Fani Prajs iz Mensfild Parka ima premalo. Proza Džejn Ostin je uzoran spoj poučnog i zabavnog.
Elizabet Benet iz Gordosti i predrasude kaže da je postala svesna svoje naklonosti prema gospodinu Darsiju kad je videla njegovo lepo uređeno imanje. Čitalac na tren pomišlja da je to ironija: kao da je Elizabet priznala da se zaljubila u njega kad je videla koliko ima novca. Tu, međutim, nema ironije. Elizabet želi da kaže da je način na koji je Darsi uredio svoje imanje stvar morala koliko i estetike – zdravog rasuđivanja, osećanja mere, odbojnosti prema vulgarnom spektaklu ili nekorisnom ukrašavanju. Čovekov ukus je pokazatelj njegove duše.
Na kraju, nema jasne razlike između moralnog i estetskog. To se može reći i o delu Džejn Ostin, u kom se spajaju umetničko zadovoljstvo i moralno rasuđivanje. Problem je, kao što pokazuju sami njeni romani, to što u svetu ima ljudi koji imaju manire anđela a moral ženskaroša.