Eagleton: Glad kao oružje

Masovna glad u Gazi, kao i skoro svaka druga, čovekovo je delo. Pretpostavka da je njen uzrok prirodna nestašica hrane (koja se veoma retko događa) običan je mit, kao i verovanje da većina žrtava gladi umire od izgladnelosti. Žrtve gladi umiru od bolesti koje su povezane s izgladnelošću. Masovna glad nastupa zato što je nemoguće sastaviti hranu i ljude iz političkih, ekonomskih ili logističkih razloga. Obično u okruženju ima hrane, ali ljudima nedostaju sredstva da je kupe ili da do nje stignu.

S one strane granice Gaze ima mnogo hrane, baš kao što je u vreme masovne gladi u Irskoj 1840-ih bilo mnogo hrane u Velikoj Britaniji. Skoro 50 godina ranije Britanija i Irska su ušle u političku uniju, te je neko mogao pomisliti da će se problem gladi u okrugu Kork rešavati na isti način kao što bi se rešavao u Kentu ili Saseksu. Britanska država, međutim, ne bi dopustila da milion ljudi umre od gladi u matici, ali je bila mnogo opuštenija kad su deci Golveja ili Donegala usta pozelenela od trave.

Kad su se britanske vlasti konačno trgle i obezbedile javne kuhinje u Irskoj, bilo je prekasno. Pre toga ih je ideološka dogma sprečavala da daju išta besplatno siromašnima. Zato su izgladneli muškarci i žene morali da se prihvate pijuka i lopata iako su jedva imali snage da ih drže u rukama, i da grade besmislene puteve, nepotrebne kule i druge građevine za minimalnu zaradu. U Irskoj još možete da vidite rezultate tih javnih radova iz doba gladi: puteve koji nikud ne vode, staze utabane, pa ponovo prokopane, a sve u ime principa da se davanjem siromašnima potkopava njihova moralna nezavisnost. Mnogo moralno nezavisnih muškaraca i žena umiralo je širom zemlje. One koji nisu mogli da stoje na nogama od praznih stomaka slali su u zastrašujuće radne domove za sirotinju.

Jasno je da se izgladnjivanje u Gazi koristi kao političko oružje, a tako je bilo i u Irskoj. Zaista se dogodila katastrofa – tokom nekoliko godina rod krompira je propao u celoj zemlji. Ali u tome nije bilo ničeg prirodnog – moramo se, naime, zapitati zašto je bar trećina irskog stanovništva svakodnevno živela samo na krompiru. Činjenica je da je u Irskoj bilo hrane – ali to su uglavnom bili usevi koje su mali zakupci morali da prodaju da bi veleposednicima platiti zakupninu, dok su oni sami jeli krompir. Nijedan anglo-irski zemljoposednik nije gladovao.

Poput nekih u izraelskom kabinetu danas, tada su mnogi u Vestminsteru glad videli kao politički instrument. Neki političari su masovnu glad shvatali kao bogomdanu priliku da prodrmaju tu patološki lenju naciju i reorganizuju njenu neefikasnu poljoprivredu po uzoru na uspešne britanske farme. Proviđenje se postaralo da jedna bolest krompira pobije ili otera u emigraciju veliki broj sitnih seoskih zemljoposednika, poljoprivrednih radnika i malih zakupaca, čije su smešno male parcele onda mogle da se spoje u ekonomski održivo poljoprivredno zemljište.

Bilo je irskih nacionalista koji su osudili taj projekat kao genocidan. Moderni irski istoričari uglavnom su ih ismevali, u strahu da neko ne pomisli da podržavaju Irsku republikansku armiju. Neki od njih, međutim, danas tvrde upravo to, baš kao što i neki od kojih se to ne bi očekivalo počinju da veruju da genocid nije prejaka reč za ono što se događa u Gazi. Neki ortodoksni, bien-pensant liberali iz srednje klase moraće da koriguju svoja stanovišta u tom smislu. Mogli bi čak i da priznaju da je njihova ranija podrška Izraelu ohrabrila predatorske aktivnosti te države.

I narod može da upotrebi glad protiv svojih vladara. Vlada Margaret Tačer suočila se sa štrajkom glađu u koji su stupili zatvorenici iz redova Irske republikanske armije zahtevajući status političkih zatvorenika. Vlada je na to odgovorila bez trunke razumevanja istorije i značaja koji štrajk glađu ima u Irskoj. U stvari, celokupno postupanje britanske države prema toj zemlji zanemarivalo je mudru maksimu „Upoznaj svog neprijatelja“. U srednjem veku „običan Irac“ koji bi osetio da mu njegov gospodar uskraćuje pravdu bio je u stanju da se izgladnjuje do smrti na njegovom pragu. Poenta štrajka glađu nije odbijanje hrane, već odbijanje hrane koja dolazi iz određenog izvora da bi štrajkač tako porekao svaku moć tog izvora nad sobom. To te može oterati u smrt, ali te ne može lišiti autonomije stečene nerađenjem apsolutno ničega. Odbacujući svoje telo, odbacuješ i onog ko je hteo da ga koristi za sopstvene ciljeve. Možeš da preokreneš sopstvenu bespomoćnost u neku vrstu pobede. (Doduše, sasvim drugo pitanje je da li je takvo samoubistvo u ime ujedinjenja zemlje moralno dopustiv čin. Tanka je linija između autentičnog mučenika, koji umire da bi drugi mogli da žive, i suicidne osobe.)

Ironično je to što je zahtev zatvorenih pripadnika Irske republikanske armije bio tako umeren. Kakve god strahote da su počinili, a među njima je bilo i zaista opakih tipova, očigledno je da su bili politički zatvorenici i da bi morali imati prava koja su obično povezana s tim statusom. Poricanje tih prava je osvetničko postupanje. Da li bi oni ubijali i mučili i iz nekog drugog razloga ili su to činili samo zbog ujedinjenja Irske? Čak ni vlada aparthejda u Južnoj Africi nije stavljala Nelsona Mendelu u istu kategoriju sa serijskim silovateljima. Ako uporno svrstavate svoje političke neprijatelje – koliko god oni bili nasilni – među obične kriminalce, biće vam teže da ih pobedite. Morate pokušati da vidite svet onako kako ga oni vide makar samo zato da biste doveli u pitanje njihovu moć.

Stanovnici Gaze su sušta suprotnost štrajkačima glađu. Njihova mršava tela ogoljuju njihovu političku nemoć. U svojoj knjizi Homo sacer italijanski filozof Đorđo Agamben piše da nam zatvorenici u nacističkim koncentracionim logorima pokazuju „goli život“, koji postoji u nekim graničnim stanjima između života i smrti. Takvi muškarci i žene su slike najekstremnijih aspekata nacističke moći; ali oni su u izvesnom smislu i nezavisni od te moći, pošto više na nju ne reaguju i kao da ne mare da li su živi ili mrtvi. Ne možeš pobediti neprijatelja koji te čak i ne priznaje. Tela tih logoraša su obezljuđena, ali upravo na taj način su najhumanija: oduzeta ljudskost postaje temelj mogućnosti da se bude ljudsko biće. Biti ljudsko biće nije samo biološka stvar, jer podrazumeva onaj višak iznad gole ljudskosti koji zovemo kultura ili civilizacija. Deo naše prirode je višak – mi imamo više od onog što nam je neophodno – i zato imati samo ono što je neophodno, kao i imati manje od toga, izobličuje ono što mi jesmo.

Neki od izraelskih pripadnika ekstremne desnice poriču da u Gazi vlada glad, što baca zanimljivo svetlo na prirodu ideologije. Kad kažem ideologija, ne mislim na doktrine ili sisteme ideja, već na one ideje i uverenja koji su nam tako blizu da nam je teško da ih objektivizujemo. To je nevidljiva boja svakodnevnog života – ono što bi Donald Ramsfeld mogao nazvati „nepoznate poznate“ (mada je to izostavio iz svoje klasifikacije). Neka ubeđenja su ključna za naš identitet i oni koji su ih usvojili ponekad će se zakleti da je crno belo ako bi u suprotnom morali da napuste svoj osećaj jastva.

Nema kraja racionalizacijama kojima muškarci i žene mogu izbegavati istinu koja bi značila promenu njihovog identiteta. Počinješ od tvrdnje da Hamas otima svu hranu u Gazi ili da su televizijske slike izgladnele dece snimljene na nekom drugom mestu, a završavaš tvrdnjom da su Palestinci po prirodi kržljavi i alergični na brašno, a da oni među njima koji nisu takvi prosto štrajkuju glađu. Skoro uvek kad intelektualna temperatura naglo opadne, možemo biti sigurni da smo u prisustvu ideologije, što znači da se neke stvari ni po koju cenu ne smeju reći.

Terry Eagleton