Ranije ovog mjeseca, tijekom 76. izdanja Berlinalea, još jednom se razotkrilo pravo lice takozvane angažirane filmske zajednice, nakon što su članovi festivalskog žirija na službenoj konferenciji za medije odbili zauzeti jasan stav o ratu u Gazi i optužbama za genocid nad palestinskim stanovništvom.
Odgovarajući na pitanje novinara o selektivnoj solidarnosti festivala, s obzirom na raniju snažnu institucionalnu podršku Ukrajini nakon ruske invazije 2022. i iranskim autorima nakon nedavnih protesta u Teheranu, članica žirija Ewa Puszczyńska izjavila je kako festival “ne može biti odgovoran za to hoće li netko podržati Izrael ili Palestinu”, dodavši da je riječ o “kompleksnom i pomalo nepravednom pitanju”. Izjava je izazvala oštre reakcije, ali samo dijela filmske i intelektualne javnosti, što je bilo za očekivati, osobito u kontekstu neprestanih izraelskih napada i konstantnog kršenja primirja u Gazi.
“Svaki je film političan. Najpolitičniji su upravo oni koji se pretvaraju da to nisu: ‘zabavni’ filmovi. To su najpolitičniji filmovi koji postoje jer odbacuju samu mogućnost promjene. U svakom kadru poručuju vam da je sve u redu upravo takvo kakvo jest. Oni su neprestana reklama za postojeće stanje stvari”, izjavio je nekoć Wim Wenders, a taj je citat zadnjih tjedan dana mnogo cirkulirao društvenim mrežama, upravo zato da bi ukazao na apsurdnost i čestu performativnost političnih gesti velikih filmskih zvijezda i da bi podsjetio da stvarna solidarnost ipak podrazumijeva neke rizike.
Međutim, na istoj konferenciji za medije na kojoj je Puszczyńska iznijela citirani stav, Wenders je – ovaj put u ulozi predsjednika žirija Berlinalea – izjavio sljedeće: “Moramo se držati izvan politike jer ako radimo filmove koji su decidirano politični, ulazimo u područje politike. No mi smo protuteža politici, njena suprotnost. Mi moramo obavljati rad ljudi, ne rad političara.”
Dakle, dok genocid u Gazi ne jenjava, a stanovništvo umire od gladi, hladnoće i neprestanih bombardiranja, ovogodišnji žiri Berlinalea odlučio je pod Wendersovim predsjedanjem (još jednom) pobjeći u retoriku neutralnosti.
Berlinale se desetljećima profilirao kao “najpolitičkiji” među velikim europskim festivalima. U usporedbi s Cannesom i Venecijom, Berlin je njegovao imidž prostora otvorenog za disonantne glasove, za filmove koji progovaraju o kolonijalizmu, migracijama, klasnim i rasnim nepravdama.
U tom kontekstu, pozivanje ovogodišnjeg žirija na “kompleksnost situacije” i “autonomiju umjetnosti” zvuči bizarno upravo zato što dolazi od renomiranih filmskih imena, ali i poznato te ne potpuno neočekivano, jer se Berlinale već dvije godine suočava s kritikama za čitav niz situacija u kojima je pokušavao cenzurirati propalestinske glasove unutar festivala ili je kažnjavao svoje radnike zbog upotrebe slogana “od rijeke do mora”.
U javnim istupima članovi žirija isticali su da festival mora ostati prostor dijaloga, a ne političke polarizacije. Film, tvrde, ne bi trebao biti talac dnevne politike. No kada se u stvarnosti dokumentira masovno stradanje civila, sustavno razaranje infrastrukture i kolektivno kažnjavanje stanovništva, pozivanje na neutralnost nije odsustvo politike, nego njezin vrlo konkretan oblik.
Diskrepancija između deklarirane hrabrosti i institucionalnog opreza dodatno se ogolila nizom događaja. Indijska književnica i esejistkinja Arundhati Roy, poznata po oštrim kritikama imperijalizma i nacionalizma, objavila je prije nekoliko dana da odustaje od sudjelovanja na Berlinaleu, jasno poručivši da ne želi biti dio platforme koja izbjegava nedvosmisleno imenovati nasilje i genocid nad palestinskim narodom. Njezin čin nije bio simbolična gesta, nego politička poruka: ako festival želi zadržati imidž kritičkog prostora, mora podnijeti težinu jasnog stava.
Slično je odjeknula odluka o povlačenju sudjelovanja egipatske kinoteke Alternative Film Center, koja je povukla restaurirane radove Atteyat El-Abnoudy i Husseina Shariffe iz programa festivala. A zadnjih je dana čitav niz filmskih zvijezda i zvjezdica (Tilda Swinton, Javier Bardem, Adam McKay), njih preko 80, potpisalo pismo kojim kritiziraju Berlinale zbog šutnje o Gazi te plasiranja ideje da su određene političke artikulacije nepoželjne.Odmah nakon tog pisma, kao odgovor na poziv palestinskih filmskih radnika, uslijedilo je potpisivanje deklaracije inspirirane organizacijom Filmski radnici ujedinjeni protiv aparthejda u Južnoj Africi, kojom se poziva na bojkot svih izraelskih kulturnih institucija koje sudjeluju u genocidu i artwashingu i koja je dosad prikupila preko 1.200 potpisa.
Dodatnu težinu cijeloj situaciji daje i nedavni napad na Hamdana Ballala u okolici sela Masafer Yatta, jednog od koautora dokumentarnog filma “No Other Land”, nagrađenog na Berlinaleu 2024. Film, koji tematizira svakodnevicu pod okupacijom i sustavno potiskivanje palestinskih zajednica, tada je izazvao snažne reakcije u njemačkoj javnosti, pa je čak bio prozivan i za antisemitizam.
Sjetimo se kako je na dodjeli njemačka ministrica kulture Claudia Roth rekla kako je pljeskala samo izraelskom dijelu tima. Vijest o fizičkom napadu podsjetila je da za neke sudionike ovakvih prestižnih događaja političnost nije teorijska rasprava ni filmska nagrada koju će ponosno pokazivati te dalje na njoj graditi karijeru, već pitanje osobne sigurnosti. Dok se na terenu riskira tijelo, u europskim dvoranama (ne) riskira se tek ugled.
Wendersova misao o političnosti svakog filma kao činu suočavanja s realnošću u suprotnosti je s oprezom i uvijenošću kojima svjedočimo već tri godine. Ako je umjetnost prostor razumijevanja i otpora, kako mnogi vole govoriti na velikim pozornicama, kako opravdati institucionalnu šutnju u trenutku kada bi jasno imenovanje nasilja bilo u skladu s deklariranim vrijednostima festivala? Pozivanje na autonomiju umjetnosti zvuči posebno paradoksalno, a skrivanje žirija iza tog pojma zapravo poručuje da je određena vrsta političkog rizika neprihvatljiva.
Taj rizik naravno nije apstraktan. Globalna filmska industrija ovisna je o fondovima, koprodukcijama i distribucijskim mrežama unutar jasnih političkih okvira. Javna osuda izraelske politike, osobito kada se koristi termin genocid ili slogan “od rijeke do mora”, u mnogim zapadnim institucijama nosi reputacijske i profesionalne posljedice. U takvom okruženju uvijek je lakše govoriti i skrivati se iza univerzalnih humanističkih vrijednosti nego precizno imenovati odgovorne. Tako nastaje obrazac hinjene političnosti.
Žiri nagrađuje filmove o povijesnim nepravdama, kolonijalnim zločinima ili već globalno delegitimiranim autoritarnim režimima. No kada je riječ o aktualnom sukobu u kojem geopolitički interesi Zapada ostaju snažno prisutni, retorika se ublažava ili još češće potpuno nestaje. Političnost postaje apstraktna, opća, potpuno bezopasna.
Može se tvrditi da žiri nije političko tijelo, nego estetsko, da mu je zadaća vrednovati filmove, a ne voditi vanjsku politiku. No i to je pojednostavljenje. Svaka festivalska odluka ima političku dimenziju: nagrade oblikuju kanon, utječu na karijere i određuju koje teme dobivaju globalnu vidljivost.
Ona prva Wendersova rečenica s početka teksta postaje mjerilo. Ako je, kako stoji u citatu, svaki film političan, a najpolitičniji upravo oni koji se pretvaraju da to nisu, tada i festivalska neutralnost prestaje biti neutralna. Ako filmska umjetnost doista služi boljem razumijevanju stvarnosti i nepravdi te jasnijoj artikulaciji onog što nas okružuje u ovom svijetu punom buke, onda i institucije koje je slave snose dio te odgovornosti. U suprotnom, političnost se svodi na dekor, na sigurnu retoriku koja ne dovodi u pitanje “stanje stvari”, nego ga prešutno potvrđuje.
U tom kontekstu, jedini doista konkretan čin nije retorička gesta, nego odluka o povlačenju: bojkot na koji se odlučila Arundhati Roy. Dok su drugi govorili o kompleksnosti i autonomiji, ona je odbila sudjelovati. U svijetu u kojem su institucije umrežene interesima, fondovima i reputacijskim kalkulacijama, bojkot ostaje jedno od rijetkih preostalih sredstava stvarnog pritiska. On nije simbolička poza, nego prekid suradnje: uskraćivanje legitimiteta.
Filmski radnici su radnici. A povijest radničkih borbi jasno pokazuje da šutnja rijetko mijenja odnose moći; štrajk i bojkot jesu sredstva političkog djelovanja upravo zato što proizvode posljedice. Njihova snaga nije samo u pritisku, nego u kolektivnosti, u spremnosti da se djeluje i onda kada nisu ugroženi isključivo naši neposredni interesi, nego tuđa prava i tuđa sigurnost.
Solidarnost podrazumijeva rizik koji nadilazi osobnu korist. Ako je film političan, čak i kada to poriče, tada su politični i uvjeti njegove proizvodnje, distribucije i festivalske legitimacije. U tom smislu, pitanje više nije treba li umjetnost biti politična, nego jesu li njezini akteri spremni kolektivno snositi cijenu vlastitih uvjerenja, ne samo kada su izravno pogođeni nego i kada biraju stati uz druge