Ne hajući gdje su crkve, a gdje staje,
Bez mesojeđa, korizmenog posta,
Da bez napora, kao što nestaje
Rosa, proživim to što mi još osta.
I da utjeha druga ne treba mi
Osim tog neba, pod kojim se mrznem.
Da bar poneki korak prema jami
Prvu ubavost svijeta okrzne.
Da nekad šetam kućom svog strica
Koja odavno ne postoji, ali
Poput svjetlosti avgustovskog svica
Negdje u meni još se gasi-pali.
Kad Lim u meni, u ponoćni minut,
Dosegne drevno savršenstvo hujem,
Neka sav pređe u ovu tišinu
Od koje s dušom rob se osmjehuje.
Da u njedrima katkad zgrijem ptiče
Koje se tresem u studeni, samo,
I sve na ovoj zemlji što se miče
Da zaustavim i uptam: kamo?
I ni zbog čega, onako, da pjevam,
I stihom svoju uzaludnost slavim
I usput zveckam tim svežnjem ključeva
Koji ni jednoj ne pasuju bravi.
No još kazuje cikada:
Dopola sunčev, otpola si tminski.
A ono za šta ne nađoh nikada
Riječi bješe – život zaistinski.