Vešović: To nisam ja

Obavezna lektira

To nisam ja. To su samo rime.
od vrela Ljubičina ostade tek huka.
Tužna, doboga, stvarka svaka. I njeno ime.
Tužno u duši. U stancu kamenu.
Tužno u Anka ptici.
Na svijetu je, ovom i onom,
Tužno ko noću u bolnici.
Mada i na stvar i na sjenu,
Znam biti lakom, još, kao ruka
Koja se pruža za poklonom.

To nisam ja već pregršti rima.
Miris lanjskog snijega u sutonskom pirku
Ne obećava Kamčatke ni Krima
Ali uvijek dostaje
Da bi prizvalo tugu što ostaje
Na mjestu s kojeg je otišao cirkus.

I u mojoj duši, dok pišem,
Ništa, ni nagradi ni kazni,
od tih časova božanski praznih
odavno se ne nada više.

Ali još imam želju jaku
Da stihove, za nikog, pravim
Zato što samo u dimnjaku
Fijuk vjetra je nekad bio pravi.

To nisam ja. To su sjećanja
Na utrnule sne i osjećanja.
Tim više drage.

Bješe li to njisak rage krilatog hata?
Ili, možebiti, krilate rage?
Bjeh li nevjernik koji uči za kišu dove?
Bješe li to kucanje u vrata,
Ili, sužanjsko, u zidove?

Marko Vešović

Vešović: Grad
Vešović: Eto tako
Vešović: Poljska konjica
Pejić: Ljeto 1993.
Vešović: Ponoć mene

Desnica: Za sretnu plovidbu
Ruževič: Bludni sin