I
Otkad okna našeg doma
Od koraka tvojih nisu zadrhtala.
Od koraka kojim kršim, sat cijeli,
Otpor kuće odmetnute.
Čini mi se – ko da će mi, svakog trena,
Dozvola za pretres biti zatražena.
U majčinoj sobi, patos
Škripuće mi pod nogama, ko da prtim kroz cijelac.
Ovo sobe još nijesu,
Nego, prosto, prostorije.
Još putujem. Još mi duša nije posve
Stigla doma. Samoj sebi, još je prva
Komšinica. Još put prti k svom ognjištu
Sa kojeg je – ko varnica Silvijeva –
Skočila u bijel svijet.
Svoj glas nosam iz odaje u odaju,
Probam kako odjekuje.
Uzvicima kuću vežem ucijelo.
Svojim glasom, kao lasom, krotim prostor
U odsustvu mom podivljo.
I ostat ću na nogama dok suglasje
(izgubljeno? Zatureno?)
Opet sebi ne ishodam. Il dok majka
Ne otvori svoju škrinju nevjestinsku
I mirise kao jato prepelica
Ne ispusti na slobodu.
Kao svagda, vani prvi izlijeće
Miris dunje
Po kome sam, kad bjeh mali,
Nagađao šta bi mogla biti duša.
Taj miris će da mi kaže:
Stigao si.
II
Sjedi više, da te vidim, kaže majka.
Osjećam se čvrst i cijel, čist i zbijen,
Od povratka.
Sjedajući za kuhinjski
Astal, palim cigaretu: nek duvanski
Dim raznese moj dolazak svud po kući.
Ni jednu ne izušćujem. Milostivo puštam da mi
Majčin pogled opet vrati – svojstvo kralja.
Ni jednu ne izušćujem. Neću da je obametam:
Nek se kralja (u izgnanstvu!) njene oči,
Natenane, i do sita, nagledaju.
Zabrinutost u pogledu. Da se počem
Nije kruna, na mom čelu, nakrivila?
Il od duga putovanja – prašina je popanula?
A u stvari, to je pogled što se pita: Koliko me
Preostalo? Koliko me prekrojilo? Il samljelo?
Očima se njenim vidim:
Kao da se kući vraćam nakon duga prosjačenja
Po svijetu. Gdje bjeh vječno željan svega.
Mislim, svega izistinskog. Gdje milion stvari ima,
Al ni jedna nije prava. Gdje se hljebac samo pravi
Da je hljebac.
Očima se njenim vidim:
Guta mesa, što odbježe s njena krila.
Da svijetom bijelijem ćera svoja priviđenja.
Da se hrani utvarama svijeckijem.
Očima se njenim vidim: Guta mesa, skroz sijeda,
Olupina, ali jošter – neodrasla,
Nevidljivim talasima na krilo joj ispljusnuta.
III
Al još ništa ne dotičem.
Puštam nek me sveg prožmari osjećanje –
Ne da gledam, nego da sam gledan, odsvud.
Možda ovaj, lakirni, čvor iz vrata šifonjerskih?
Budno oko zajedničko? Vječno budno?
Taj orijaš jednooki tu je da bi polutmini
Dometnuo trun prisustva očevog.
Ne dotičem, ništa, sve dok ne osjetim
Da su kretnje mojih ruku kao uljem podmazane.
Kao da su, uokolo, u vazduhu,
Svuda dirke nevidljive.
Od tog trena, znam iz svega što dotaknem
Bruj bi mogao da se raspe, bruj bandere telefonske,
Kad je vjetar. Sve bi moglo da zaprede,
Ko bandere koje grlih u djetinjstvu.
Od predanja, tog, mačijeg, neprimjetno
Istope se zasebnine. Odjednom je, sve, izjedna.
Sve, od starog pulovera kog majčina ruka para,
Do zvijezda.
Svud, u meni, i van mene, lakoća je jedna ista.
Koji bridi. Ali slatko. Duši rastu
Šape meke kao mace na topoli. Moja duša
Sve je više – mače što se igra klupkom
Svjetske vune.