Za Marka Vešovića
Ničija ptico u opsjednutom gradu, godinama
mislim o iskušenju uspomena – tvom pristanku
na sapatništvo i mome izboru izopćenja. Sjetio
sam se napokon mjesta: studen maslinjak
u izletištu Žanjic, kafanica pod lozom gdje riječi
cvokoću kao čaše na tacnama i gdje neprimjetna
je duša u rasporedu cvrčaka. Tamo bih da se
uputimo jednom, slazeći možda sa iste brodice
u zakazano vrijeme, prežajući se međusobno
razrokim pogledima. Tu bih da se najzad
prepoznamo, za tajnim stolom.
Ptico ničija u opkoljenu danu, samujem isto
u svome gradu, spušten odnekud iz svemira
u mravinjak trgova kao u poštansku markicu.
Pod budnim okom modnih lutaka u izlozima
hodim svijetom, dječicu cjelivam. Al čak i takvi
služimo opštem mraku. I svejedno je kuda
odlaziš ili gdje ostaješ, ne vidim ni za kog
izlaza. Ko zrnca pješčanog sata presipamo se
iz jednog istog bezumlja u drugo.