Sve su češći, u meni, trenuci
Kad se ugasi sve lično.
Prolaznike kad srećem pogledom
Paščeta uličnog.
I duši svaki stari snimak
Pripovijeda tek o smrtima.
O svemu što dvaput umrije.
I čega danas duplo nije.
U tim trenucima gledam lastavice
I njin let me, skoro do blaženstva, prazni.
Odmaraju me od tog što sam čovjek.
A sve češće mi sliči kazni.
Gledam lastavice
I biva mi jasno: što god sam mislio
Kazao ili snio –
Svijet je svagda nešto drugo bio.
Gledam lastavice
I čini mi se da već znadem kako
Na svijetu biće
Kad više nigdje nećeš moći sresti mene.
Kad zagazim u stud vaseljene.
Ali je i dalje – hoditi kroz danje
Svjetlo, i kroz znane,
Do bola, ulice, milo kao kapanje
S lišća kad dažda stane,
Premda već znadem šta je nigdje: huka
Njegova se čuje. To je mjesto, eno,
Ka kojem, na groblju, pokazuje ruka
Anđela kamenog.