U Podravini volio sam izjutra izlaziti na oranicu, horizont u magli, ptice na uzoranoj njivi djelovale su na mene smirujuće, za mene imale poseban gešmek. Brezove šume, male uđerice u daljini, miris zemlje u nozdrvama, ostale su trajno u registru mog sjećanja. Vraćao sam se babi Milevi, na stolu me čekala pogača s umakom. Milena je bila visprena, lucidna starica, psovka joj je stajala kao zlatan broš na kostimu prelijepe žene.
U dokolici uvaljen u sijeno u štali sam čitao. Dojmila me pripovijetka Prežihova Voranca Prvi put s majkom na jutrenje. Kasnije u ozbiljnoj priči oslanjao sam se na hispanoameričku i anglosaksonsku književnost. Ležao mi je Turgenjev, od Puškina sam bježao, dugo sam tražio knjigu ruskog avangardnog pisca Život me mimoišao.
Nisam ja taj koji će praviti red u vrednovanju literarnog djela, stvar je u afinitetima. Apriori mrzio sam Šekspira, mrzio Prusta, Frojdove knjige su u mojoj glavi izazivale teški košmar. Kao mlad pjesnik ložio sam se da napišem manifest novog književnog pravca. Pokrenuo me je zenitizam beogradske avangarde. Na moju veliku sreću, sreću vrlog naroda pokušaj se izjalovio. Smiješan sam u svojoj tragičnosti, bojevom municijom pucam, pajserom po nogama udaram.
U gimnaziji pred kraj školovanja zvala me direktorica, kuriozum je bio da joj je djevojačko prezime Rodić, skontao sam da mi je gotovo familija. Sjedio sam u njenom kabinetu mokre kose poslije basketa, bijesna dugo me gledala, povišenim glasom izustila: “Jesi li ti normalan, što tjeraš šegu sa školom, sa životom?” Pesnicom je udarila o sto, samo što me nije poslala u pičku materinu.
Život mi je krvnički smečovao loptu, upijač je bio preslab. Milo mi je što nisam šampion, još draže što sam gubitnik, čudo da mi muda nisu odrezali iz pakosti. Dugo sjedim, stolicu sam nažuljao, idealan sam eksponat u muzeju voštanih figura Madame Tussauds. Tornado praznine me oduvao. Dugo sjedim u mraku, gledam kako sjene nestaju u vrtlogu zlokobne tišine. Obamro, bez ikakve ideje u glavi, stavljam jaku dozu apaurina pod jezik. Očajan jedva čekam da legnem spavati, da prođe ovaj odvratni dan.
Svaki dan izjutra idem tramvajem u aščinicu, derem geršle, kupus i ćufteta. Nabreklog stomaka sjedam na klupu, sa slašću pušim cigaretu. Idi Amin je doručkovao lešo meso mrtvog čovjeka, moja opcija je zdravija, suvislija.
Rutalji na poziciji usrali su motku sa prosperitetnom demokratijom. Nisam jedini koji crnu vunu prede. Godinama gledam starca s maltezerom puca me poriv da napišem roman sa fokusom na strašnu hladnoću i zagubljenost. Ipak ne smijem da se upustim u avanturu, priđem pisaćem stroju, drhtim od straha. Nisam nimalo pametan. Nemam namjeru nikom držati predavanja. Jedino što želim je hladno pivo na stolu i pakovanje motanih cigara. Osjećam nepogrešivo da se gasim, umirem u sebi. Nemam namjeru plakati, naprosto nemam vremena.
Behar je buknuo na drveću. Dugo vremena sam spavao u zimskom kaputu da uštedim struju. Idu topli dani, prošla me ta zajebancija sa štednjom. Startovalo je zlo proljeće. Zlo. Da se kucnemo čašama u čast sveopće propasti. Kažem sebi: “Vuče, dosta si pričao, idi spavaj, kreni u san, u bolji svijet, dočekaj novi osunčani dan.”