Mrakom se sladim. Mrtav osmijeh na licu suvenir je na propali, promašen dan. Vidim, to je očigledno da svakodnevno maglu prodajem, u sitne sate uđem u kuću, umoran se srušim na kauč. Desi se da odjeću u kojoj landaram ne skidam sa sebe. U ponoć cijepam drugi kvoter sove, ujutro izlazim iz mračnog tunela, ispijam prvu kafu. Prva kafa nije razgovoruša, besjeda mi ne prija, kada neko besjedi kafu prospem preko leđa.
U evropskim metropolama, zimi, homelessi se tuku za mjesto pored šahta. Iz šahta kulja toplota, beskućnici se griju, jedini način da prežive, da ih ne pokupe pomodrile, smrznute od studi.
Prekjučer izribao sam tepih iz kuhinje na terasi ispred haustora. Rame sam izvalio ribajući tepih četkom nabijenom na dršku.
Pada kiša, natuštilo se, nebo se ruši, mokar tepih prebačen preko stolica suši se u sobi, ubija nelagodan miris. Za hladnih dana dugački komad platna zakačen je za ekserčiće na prozoru, jedina moguća zaštita od refula hladnoće. U loncu krčka grah, cuclam paradajz koncentrat iz tube, pisaći stroj se pregrijao, hladim ga, gledam nebo, gledam hoće li se razvedriti.
U prolazu dječak od četiri godine otvara vrata barake, piskavim glasom govori da mu ga popušim. Šokiran tražim fino mjesto da šoram.
U lutriji čekam red da uplatim tiket kladionice, prdonja u skafanderu od četrdeset kuka kezi se na mene. Majka ga loži da povuče grebu. Retard se obraća uposlenici: “Kićo nacrto zeku.” Baba pored mene sere o cirozi jetre.
Opštio sam sa kritično prljavim ženama, nikada mi ništa nije procurilo, vile su me pronosale. U ratu sam rokao pijanu drolju, predstavio sam se kao Dragan Marinković. Trebalo je samo da mi se pojavi galeb na vratima, da staru prekine.
Stih koji obožavam apliciran je u stihozbirci Jutro je mirisalo na koprivu: Ko tebe kamenom ti njega poparom. Pođonio sam ga od komše Ade Šarana.
Prije dva dana sam pokisao, došao kući mokar ko čep. Farmerice sam sušio kaloriferom. Mokri tabani lijepili su se za laminat.
Početkom osamdesetih kupio sam karirani štof, odnio krojaču da sašije hlače. Psihotičan, rekao sam krojaču da sam studirao na moru, htio na brod, uzeo je mjeru, obratio mi se riječima: “Dalmatinac, predlažem da ove hlače ne nosiš.” Pantole su bile užasno tijesne, u hlačama sam basketao, s macama ispijao kafe, izgledao kao karikatura. Na dočeku Nove godine sjedio sam u fotelji, na TV-u išla je pjesma: ubo si me i ostavio. Ustao sam, patkom zalijepio ekran, brat očajan brisao je krpom hrakotinu, snaha je sjedila potištena oborene glave, snijeg je trusio, s glave nisam skidao dupljak Ray Ban cvikere. Proklete hlače nosio sam do hospitalizacije, spavao u njima.
U trenerci, terenskim papučama ulazim u tramvaj. Pijanac spava na stolici, zadrigli teletabisi šetaju ulicom. Od Sarajeva koje pamtim ostala je samo šaka pepela i čađi. Glorifikovanje Sarajeva, opetovana laž, emanacija šupačkog licemjerja.
Svakoj ženi za stolom u intimnijem razgovoru predložim brak, šaržer orgazama, poslije se suha kurca vraćam svom domu. Tragični jalovi jebač.
Živjeti je po defaultu izvršiti suicid. Čekam, ukočio sam se od čekanja, čekam, ne znam šta. Nemam dojam da postojim. Suša traje dugo predugo, iza mene ostaju tragovi u pijesku, suši se grlo od žeđi. Svud oko mene kosturi crknutih životinja, lešinari lete nebom, duvam na nos, sopćem, sunce zalazi na horizontu. Hvata me napad smijeha, katapultiran u život ne vidim smisao, mrklina se u kosti uvlači, sve je tako obično i nestvarno. Magijski horor postojanja, besmislena utrka u kojoj je poraz najveća pobjeda.