foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: Osuđenik

Probudim se, izađem iz sna, mračne katakombe. Šmrknem dobru kafu, pokušavam da stavim mozak u pogon. Jutro mi fetiš u pisanju. Pisaći stroj pokupljen sa smetljišta. Gibson flying me nikada nije iznevjerio. U oskudici papira za kucanje u kladionici uzimam odbačene listove, jednu knjigu stihova sam ispisao na odbačenim papirima. Krenem da pišem poeziju, pišem prozu, krenem da pišem roman, pišem poeziju. Desi se klik u mozgu, nema pravila, osjetim na prvoj stranici da li sam uhvatio atmosferu, osjetim snagu ispisanih riječi, vozim kroz mrak, knjiga je samo pitanje trenutka. Poslije jutarnjeg ljenčarenja krenem u špicu, na tržnici popijem dobar espresso, vrlo je važno da mi se majmuni ne provlače ispred očiju.

Mati sjedi na kauču, stavlja zakačke na zavjese, ne smijem da je pogledam, ukrao sam motku sa parama. Izvlačim se šutnjom. Bijesna je, čekam da prođu spasonosne tri minute dok je huja ne prođe. Kažem: ”Gledaj, pada snijeg”. “Stvarno”, odgovara, dolazi do prozora, gleda me: “Uzmi dvije marke, gubi mi se s očiju”. Znam da sam spašen.

Jučer sam u novim hlačama sjeo na ptičiji drek u parku na klupi. Motane cigarete su se polomile u džepu, iz dvije-tri iscurio je sušeni duvan. Propušio sam se u Kotoru, pomorci su me na belaj navratili. U dva dana vrisnula je šteka marlbora. Poslije pušim bez kontrole, cijeli život se bez kontrole zajebavam. Dobro sam prošao, koliko ludila, sumanutosti, cijeli moj život je ples nad ponorom. Hazarder koji kocka glavom a ne novcima. Nisam osuđen na smrt, časni sud je presudio, osuđen sam na život. Još jedan dan propao je u hendek, koračam ulicom, šmrčem na nos, jebe me hunjavica. Ekspedicija u prazno, ludilo jeste zlo, istina je da me ludilo čuva žešćih belaja. Sebi sam najveći neprijatelj. Sebe se bojim. Vjerovatno je čitav literarni opus moj obračun sa sobom. Zvoni mobilni u džepu. Škripim zubima. Smijem se. Zašto? Zašto?

Što mi drobi u ušima. Sutra će brat poslati novac iz Pennsylvanije. Moram režije platiti, namiriti kuću, kupiti sirup za kašalj. Sreću ne mogu kupiti. Sreća me interesuje. Nikad nisam bio sretan. Kako ovo moćno zvuči.

Ne pamtim kad sam se u životu više nasmrzavao kao ove godine. Od hladnog vjetra uši pomodre. Kad zima ne ujede zubima, ošine repom. Preblijedim od računa za struju. Na jeftinoj struji palim bojler. Prisiljen sam da štedim, mrzim štednju, mrzim škutore, mrzim mudroserine. Volim sjediti na stolici ispred haustora, štiklati cigaretu na cigaretu. Mrtav osmijeh zgulio sam s lica, ispljuvao jalovu riječ zagledan u iskrzanu fasadu kuće preko puta. Utrnulog dupeta ustajem, ne mogu korak da napravim, stojim nijem, šutim, to je sve što mogu.

Ako nisi lud nisi normalan.

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Prizma
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija
Rodić: Pustoš
Rodić: Subverzija
Rodić: Mizantrop
Rodić: Igra
Rodić: Depresija
Rodić: Kastrirani um
Rodić: Reminiscencija
Rodić: Svadba
Rodić: Ekser
Rodić: Ples
Rodić: Agonija
Rodić: Ogledalo
Rodić: Semafor
Rodić: Obelisk
Rodić: Kalauz
Rodić: Dvije pjesme
Rodić: Još dvije pjesme
Rodić: Nedjelja
Rodić: Festival
Rodić: Pandemonijum
Rodić: Ludak
Rodić: Amarkord
Rodić: Rendezvouz
Rodić: Blitzkrieg
Rodić: Dresura
Rodić: Konzerva sardine
Rodić: Sindrom
Rodić: Pomračenje
Rodić: Azil
Rodić: Fobija
Rodić: Uragan
Rodić: Apoteoza praznine
Rodić: Univerzitet
Rodić: San
Rodić: Glad
Rodić: Mrtve vode
Rodić: Start
Rodić: Antimaterija
Rodić: Mozaik
Rodić: Sehara
Rodić: Handpan
Rodić: Demon
Rodić: Harizma
Rodić: Taxi
Rodić: Strah
Rodić: Imperija
Rodić: Feniks
Rodić: Alcatraz
Rodić: Romansa
Rodić: Predah
Rodić: S.O.S.
Rodić: Običan dan
Rodić: Hell's Kitchen
Rodić: Demobilisani dezerter
Rodić: Prah tišine
Rodić: PTSP
Rodić: Strašila
Rodić: Infantilni genij
Rodić: Kazneni odred
Rodić: Samomrzitelj
Rodić: Karambol
Rodić: Kazaljke
Rodić: Vertigo
Rodić: Pinokio