Probudim se, izađem iz sna, mračne katakombe. Šmrknem dobru kafu, pokušavam da stavim mozak u pogon. Jutro mi fetiš u pisanju. Pisaći stroj pokupljen sa smetljišta. Gibson flying me nikada nije iznevjerio. U oskudici papira za kucanje u kladionici uzimam odbačene listove, jednu knjigu stihova sam ispisao na odbačenim papirima. Krenem da pišem poeziju, pišem prozu, krenem da pišem roman, pišem poeziju. Desi se klik u mozgu, nema pravila, osjetim na prvoj stranici da li sam uhvatio atmosferu, osjetim snagu ispisanih riječi, vozim kroz mrak, knjiga je samo pitanje trenutka. Poslije jutarnjeg ljenčarenja krenem u špicu, na tržnici popijem dobar espresso, vrlo je važno da mi se majmuni ne provlače ispred očiju.
Mati sjedi na kauču, stavlja zakačke na zavjese, ne smijem da je pogledam, ukrao sam motku sa parama. Izvlačim se šutnjom. Bijesna je, čekam da prođu spasonosne tri minute dok je huja ne prođe. Kažem: ”Gledaj, pada snijeg”. “Stvarno”, odgovara, dolazi do prozora, gleda me: “Uzmi dvije marke, gubi mi se s očiju”. Znam da sam spašen.
Jučer sam u novim hlačama sjeo na ptičiji drek u parku na klupi. Motane cigarete su se polomile u džepu, iz dvije-tri iscurio je sušeni duvan. Propušio sam se u Kotoru, pomorci su me na belaj navratili. U dva dana vrisnula je šteka marlbora. Poslije pušim bez kontrole, cijeli život se bez kontrole zajebavam. Dobro sam prošao, koliko ludila, sumanutosti, cijeli moj život je ples nad ponorom. Hazarder koji kocka glavom a ne novcima. Nisam osuđen na smrt, časni sud je presudio, osuđen sam na život. Još jedan dan propao je u hendek, koračam ulicom, šmrčem na nos, jebe me hunjavica. Ekspedicija u prazno, ludilo jeste zlo, istina je da me ludilo čuva žešćih belaja. Sebi sam najveći neprijatelj. Sebe se bojim. Vjerovatno je čitav literarni opus moj obračun sa sobom. Zvoni mobilni u džepu. Škripim zubima. Smijem se. Zašto? Zašto?
Što mi drobi u ušima. Sutra će brat poslati novac iz Pennsylvanije. Moram režije platiti, namiriti kuću, kupiti sirup za kašalj. Sreću ne mogu kupiti. Sreća me interesuje. Nikad nisam bio sretan. Kako ovo moćno zvuči.
Ne pamtim kad sam se u životu više nasmrzavao kao ove godine. Od hladnog vjetra uši pomodre. Kad zima ne ujede zubima, ošine repom. Preblijedim od računa za struju. Na jeftinoj struji palim bojler. Prisiljen sam da štedim, mrzim štednju, mrzim škutore, mrzim mudroserine. Volim sjediti na stolici ispred haustora, štiklati cigaretu na cigaretu. Mrtav osmijeh zgulio sam s lica, ispljuvao jalovu riječ zagledan u iskrzanu fasadu kuće preko puta. Utrnulog dupeta ustajem, ne mogu korak da napravim, stojim nijem, šutim, to je sve što mogu.
Ako nisi lud nisi normalan.