Prije će me Halleyeva kometa strefiti u glavu nego što ću doći do zelene grane. Smlatio sam sendvič s kulenom, frajko za šankom zove me da mi ispriča povjerljivu priču. Veće sranje, veći šupljak u životu nisam čuo. Kineskinja solira, naginje pivo iz boce, jede cigarete, u cugi se ne može pratiti. U klozetu gledam falus, dobro je da nije pozelenio, nema peckanja. Derem dno žestoko, Henry Miller je pripravnik, irget u teatru pakla.
Deklarisati se kao pjesnik opasno je po život. Narod globalno ne jebe umjetnost. Ženama lažem da sam šef stovarišta za rezanu građu. Prije nego ukucam riječ na papir, riječ stavim na tri apotekarske vage. Procijenim da je posao valjan, radostan sam. Poslije pisanja bildam biceps pisaćim strojem, ostavljam mašinu na sto u sobi, gledam je, ljubav na prvi pogled.
Ubio sam se sarmom, napucao se kuhane suhotine, deku stavio na TA peć da se ugrije. Poslije ručka praktikujem spavanje, okinem dobar san, zgotovim dobru kafu, s majkom ispijem po šoljicu, vadim se za kusur. Na Mejtašu naletio sam na čudnog čovjeka, sav je u zlatu, na svakom prstu ruku je glomazni zlatni prsten, lice mu je bljeđe od keramičkih pločica u bolničkom klozetu. Zvao me na kafu, održao predavanje kako je alkohol štetan po zdravlje, u vitrini stajalo je deset boca chivasa i bourbona. Iz mračnog hodnika izlazile su glomazne mačke. Mače, njegov ljubimac popelo se na vrh fotelje, gledalo u plazmu. Tip vjeruje u boga Ozirisa. U povjerenju mi je pričao da na onog ko njegovu macu povrijedi momentalno puca. Ispod stola selotejpom zalijepljen je parabelum. Sreo sam ga pred vratima tekije, klatio se, nije me pozdravio. Dijabolično je nestvarno.
Lakše mi je tijesnu cipelu nazuti nego se osmijehnuti. Lomim se, mrvim žešće od šnite dvopeka. Kiša rosulja, uši kvasi, guram ključ u bravu, bolestan napad smijeha ne da mi da dišem.
Ekspanzija zla i destrukcije je rigidna. Mozak ima sjajnu moć da se brani od crnjaka. Epizoda rata izlapila je, iščezla u crnoj magli sjećanja. Da brat s kalašem nije rokao brda, cigaretu bih zapalio u mjesecu limburgu. Za kanal dva francuske televizije dao sam intervju, hajrovo šteku marlbora, cigaru mezio s kafom od pšenice. Toz se lijepio za grlo, s mukom sam izgovarao riječi.
Najviše radim kada ništa ne radim. Pouzdano znam da sam nominovan za Nobela za ubitačne šale i pošalice. Ne paše mi doručak u mrtvačnici, ne podnosim vojsku i drotove. Dresura ne dolazi u obzir. Paše mi da budem portir u javnoj kući.
Po vjeroispovijesti sam krivoslavac. Oprostite, dobri ljudi, takav sam. Šta mogu? Ne treba mi ta crna zajebancija. Sutra idem u spizu, po čarape, donji veš, usput ću kupiti finu tabakeru i šteku motanih cigara. Prodavačici u boksu sam se upucavao, diskretno mi je rekla da je udata i ima dvoje djece. Nisam bio posramljen. I tako…
Zaokružio sam novu knjigu poezije. I tako… Pišem roman. I tako… Pada snijeg. I tako…