Stolicu moram zašarafiti, raspast će se pod mojom težinom. Znam duge sate sjediti, dumati u prazno.
Ruka me svrbi, češem je o izraslu bradu, zurim u praznu bocu kefira na frižideru. Mati ne da da obrijem glavu, kaže da obrijan izgledam ko divljak. Postoji trenutak za sve, tako da mi je vrlo bitan timing da se odlučim ući u kupatilo lice da nasapunjam. Tiha agonija me puca, godinama sam na derneku samoće, svisnuo sam od radosti. Uživam kada me majka češe po leđima, u behutu sam, predem. Na stolu su oguljeni komadi jabuke, nije mi više praksa da sažvaćem oguljen limun, stresam se na kiselo, izjutra maštrafim džem iz tegle, tuknem na nikotin, nisam čistunac, ne smrdim na znoj. Zimi me spašava kalorifer, bez grijalice bi kupanje bilo nezamislivo, podsjećalo bi na tuširanje u hladnjači. Lijepoj ženi u boksu s hrpom cekera od marku, kesa duvana, tabakera rekao sam da ima trepuške ko barbika, usput natuknuh da dolazim kod nje da usisam pozitivnu energiju, stajala je ukočena u boksu, otišao sam do buregdžinice, gutao zalogaje u stanju totalne amnezije. Stvarno sam kvarnjak. Pupa me boli od hladne hlorisane vode, brenzam ulicom, tražim fin toalet da se ispraznim. Soldžer sam koji samo za sebe ratuje, ne za državu, svi odreda su popušili foru političkog šljama o boljitku, iznova se s utegnutim kravatama guraju u redu za glasanje, zna se da je država zlo nad zlima, godinama pljujem mrak iz suha grla. U ovo vrijeme naučnog progresa šopam ništavilo supenom kašikom, jebi me ako nije bilo bolje živjeti u kameno doba. Pohlepa je sjebala planetu, dalje se ne može kroz mulj do koljena, ovo je vrijeme marodera, najcrnjih ubica.
Znam da sam najveći mačak bh. lirike, kultna budala, ne drčim se da sam genij, otprilike, nadasve, sve je to u pet deka. Što frajko smrdi u tramvaju, češe se o mene, nos sam ugurao u žlijeb izlaznih vrata željan čiste arije. Napose ja sam majstor zajebancije, izvolite u moj pakao na sijelo, može vam dernek prisjesti, za to me hladno zaboli. Kona kuca na vrata, ljulja se od iznemoglosti, kaže da je sarmu savila, nalazi su joj katastrofa, usput dodaje da su deratizeri našpricali podrum. Na ulazu u podrum pazim da vrat ne slomim od silne skalamerije, greda, automobilskih guma i smrdljivog smeća.
Propao je ovaj svijet ko muda kroz pocijepane gaće. Malo ću predahnuti pa pravac kafana da isprsim dvije marke za dobru kafu.
Poslije večere krenuo sam u skitnju. Kiša je lijevala. Ušao sam u tramvaj, vozač se ispalio do pekare po burek, brisači su škripali. Smočen od kiše, sjeo sam u kafansku baštu ispod tende, drhtao od studi. Otisnuo sam se na ulicu, zurio u izlog knjžare, gledao da li je izložen moj roman. Iritirao me odsjaj neona s mokrog pločnika. Stezao rukom u džepu mokar mobilni, nije mi se išlo kući, dezorijentisan u mraku, pogubljen u sebi tumarao sam ulicama. Napokon, sjeo sam sam na stepenik ispred ulaza u knjižaru Buybook, sa strašću zapalio cigaretu. Na ruševinu sam podsjećao, praznina me gutala. Uštinuo sam se za ruku da se uvjerim da postojim. Svaki moj dan maestralan je promašaj, posrćem, sopćem, prvak sam u porazima. Ipak mrdam. Kud će veća sreća od toga.